Džehennemska smrt i džennetsko proživljenje postižu se na dunjaluku.
I mi muslimani, ako ne zbog neznanja, onda sigurno zbog gafleta (nemar), zaboravljamo da smo putnici na dunjaluku. Unatoč tome što svjedočimo da vjerujemo u proživljenje nakon smrti, u Dan obračuna i Ahiret, često se ponašamo kao da je život samo ono što živimo na ovom svijetu.
Srce koje je crno i zaprljano izgubilo je svoju funkciju i prekinulo vezu sa Allahom, dž.š. Posjednik takvog srca izgubio je svoj identitet; zaboravio je ko je, zašto je stvoren i šta su njegove obaveze.
Jesmo li spremni za put?
Čovjek ne može potpuno jasno razumjeti oblik života koji je bio prije ovog svijeta i koji slijedi poslije. Unatoč tome, sve je veći broj onih koji polemišu o tim temama, raspravljaju o pitanjima koja prevazilaze granice ljudskog razuma, i proizvode sumnju i zbunjenost kod ljudi. A zapravo bi trebalo da obratimo pažnju na Poslanikove, s.a.v.s., riječi koje je uputio čovjeku koji ga je upitao o Sudnjem danu:
„Šta si pripremio za Sudnji dan?“ (Muslim, Birr, 163) Te njegove riječi su upozorenje nama da se trebamo baviti svojim dužnostima. Naše je da razmišljamo šta ćemo ponijeti tamo i u kakvom ćemo stanju doći, umjesto da mislimo i mudrujemo kakav je tamo život.
Stoga je najvažnije da živimo život koji je u skladu sa Allahovim zadovoljstvom, te da pazimo na Njegove naredbe i zabrane. A ne smijemo zaboraviti da bespotrebne rasprave samo nanose štetu i troše dragocjeno vrijeme našeg ovosvjetskog života.
Čovjek je putnik ka vječnosti. Dolazi od Allaha, dž.š., i Njemu će se ponovo vratiti. Na tom putovanju dunjaluk je samo jedno od staništa. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je kroz ličnost Abdullaha ibn Omera, r.a., posavjetovao da na dunjaluku budemo kao stranci, ili kao putnici (Buhari, Rikak, 3), te nas je na taj način odvratio od vezivanja srca za dunjaluk i ukazao na činjenicu da naš boravak na ovome svijetu nije ni početak niti kraj.
Onaj ko ne zna odakle dolazi i gdje će na kraju završiti, na dunjaluku ne može biti kao putnik. Zbog tog neznanja, nevjernici i poricatelji govore: „Postoji samo život na ovom svijetu, mi živimo i umiremo, a oživljeni nećemo biti.“ (Mu'minun, 37)
I mi muslimani, ako ne zbog neznanja, onda sigurno zbog gafleta (nemar), zaboravljamo da smo putnici na dunjaluku. Unatoč tome što svjedočimo da vjerujemo u proživljenje nakon smrti, u Dan obračuna i Ahiret, često se ponašamo kao da je život samo ono što živimo na ovom svijetu. Unatoč upozorenju Uzvišenog Gospodara: „Neka vas nikako život na ovom svijetu ne zaslijepi“ (Fatir, 5), bivamo zavarani. Zavaranost je posljedica nemara, a nemar je jedna vrsta smrti. Da bi se čovjek oslobodio tog stanja, potrebno je da se ponovo rodi. A da bi se ponovo rodio, treba se odazvati na poziv Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s.
Život prije i poslije dunjaluka
Istina je da život nije samo život na ovom svijetu. Pored brojnih ajeta i hadisa koji svjedoče o tome, dovoljno je da samo obratimo pažnju na značenje riječi „dunja“. Riječ dunjaluk mi danas koristimo kao sinonim za ovaj svijet, Zemlju, i sl., međutim, u Časnom Kur'anu Uzvišeni Allah termin „dunja“ spominje kao sifat koji označava nešto „najbliže, najniže“, a njime se ukazuje na ovosvjetski život. Dakle, kada se spominje u Kur'anu, bilo u konstrukciji „hajatu ‘d-dunja“ ili kao samostalna riječ „dunja“, označava „najniži način života“ ili, „etapu života koja je najbliža vječnom životu“, čime se ukazuje na činjenicu da prije i poslije egzistiranja na ovom svijetu postoje oblici života, koji su drugačiji, uzvišeniji od ovog.
Kako nas Kur'an obavještava, prije ovog života mi smo postojali u svijetu ruhova – svijetu u kojem smo se obavezali na pokornost. Kada nas je Gospodar svjetova upitao: „Zar Ja nisam Gospodar vaš?“ , odgovorili smo: „Jesi, mi svjedočimo.“ (A'raf, 172) Dakle prije nego smo došli na dunjaluk naš život se odvijao u svijetu zvanom Berzah. Riječ Berzah označava međuprostor koji razdvaja i ujedno povezuje dvije stvari.
Potom smo imali život u majčinoj utrobi, devet mjeseci. I najzad, rađanjem smo došli na ovaj svijet. Kada upotpunimo život ovdje umrijet ćemo i nastaviti postojanje u kaburu. U kaburu ćemo ponovo živjeti život koji će trajati do Sudnjeg dana. I kada se drugi put puhne u Sur, bićemo proživljeni i krenut ćemo na mjesto Velikog suđenja. Nakon toga preći ćemo u Kuću vječnosti. Obzirom da svaka ta etapa počinje rađanjem i završava umiranjem, rađanje i umiranje na ovom svijetu nije ni prvo niti jedino.
Početak smrću, završetak smrću
U 28. ajetu sure Bekare, Uzvišeni Gospodar kaže: „Kako možete da ne vjerujete u Allaha, vi koji ste bili ništa, pa vam je On život dao; On će, zatim, učiniti i da pomrete i poslije će vas oživiti, a onda ćete se Njemu vratiti.“ Prema riječima mufessira, obje spomenute etape života počinju proživljenjem i završavaju smrću. Ali, obzirom da smrt otvara vrata proživljenju, te dvije pojave nisu suprotne nego naprotiv, usko povezane, i tako ih treba razumjeti. Štaviše, sljedbenici tesavvufa su smrt poistovjetili sa rođenjem, jer smrću čovjek prelazi u ahiretski život. U jednoj izreci hazreti Mevlana kaže: „Umri da bi oživio“, dok u drugoj izreci stoji: „Umri prije smrti“, što znači „Umri da bi se rodio u vječnosti, kao sretnik.“
No, svaka smrt nije ujedno i mogućnost za novo rođenje. Gospodar svjetova za vjernike posjednike takvaluka (bogobojaznost), u Časnoj Knjizi kaže: „U njima (baščama džennetskim), poslije one prve smrti, smrt više neće okusiti i On će ih patnje u ognju sačuvati.“ (Duhan, 56) „Prvu smrt“, mufessiri su protumačili kao smrt kojom se prelazi u ahiretski oblik života. Uzvišeni Allah ističe da vjernici nakon toga više neće biti izloženi smrti, te da su samim tim sačuvani od džehennemske patnje, iz čega vidimo da smrt također može biti i put u nepovratnu kaznu bez mogućnosti za ponovno rođenje.
U presvijetloj Knjizi, Allah, dž.š., opisuje i stanje nevjernika i kaže: „‘Gospodaru naš’ – reći će oni – ‘dva puta si nas usmrtio i dva puta si nas oživio; mi priznajemo grijehe naše, pa ima li ikakva načina da se izađe?’“ (Mu'min, 11)
Dakle tražit će još jedno rođenje, još jedan život, kako bi se iskupili za grijehe. Međutim, to će biti uzaludno. Jer, Ahiret je posljednja stanica – stanica sa koje nema povratka. Budući da će nevjernici tražiti novo rođenje kao oslobođenje od vatre, Džehennem je za njih vječna smrt, odnosno vječita patnja.
Ko je mrtav a ko živ?
Džehennemska smrt i džennetsko proživljenje postižu se na dunjaluku. Uzvišeni Allah na ovom svijetu ljudima pokazuje put, kako na Ahiretu ne bi došli u situaciju da pitaju: „Ima li izlaza iz ove vatre?“ Daje im raznovrsne blagodati posredstvom kojih mogu da dožive novo rođenje, proživljenje i novi život. Na Ahiretu neće biti takve mogućnosti, a na ovom svijetu, ona je potpuno otvorena.
Mogao bi se nametnuti i sljedeći zaključak: Rođenje i smrt nisu u našim rukama. Došli smo na dunjaluk i živimo na njemu. Zašto govoriti o proživljenju i vraćanju životu, kada smo već živi i još smo na ovom svijetu?
Da bi čovjek uistinu shvatio da će se proživljenje desiti, potrebno je da razmišlja o svome rođenju i o smrti. Smrt tijela nije jedini vid smrti. Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu nevjernike, poricatelje, one koji su svoje uši zatvarali da ne bi slušali Poslanikov, s.a.v.s., poziv, naziva mrtvacima: „(O Poslaniče) Ti ne možeš mrtve dozvati ni gluhe dovikati kada se leđima okrenu.“ (Neml, 80) Allah, dž.š., ih opisuje kao mrtve, zbog toga što nisu imali sluha za Istinu i Njegove opomene.
U suri Jasin, Gospodar svjetova kaže:
„Da (Kur'an) opominje onoga koji ima pameti (koji je živ), i da zasluže kaznu nevjernici.“ (Jasin, 70) Dakle, one koji slušaju Objavu opisuje kao „žive“, a one koji ne žele da čuju Allahove riječi ubraja u mrtve.
U drugom ajetu kaže:
„Zar je onaj ko je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi?“ (En'am, 122). To je još jedan od ajeta u kojem Stvoritelj stanje nevjerstva i zablude poistovjećuje sa smrću.
Odazvati se na poziv i oživjeti
U suri En'am, Uzvišeni Gospodar kaže: „On vas noću uspavljuje – a zna i šta ste preko dana griješili – zatim vas budi, sve dok ne dođe čas smrti. Na kraju, Njemu ćete se vratiti i On će vas o onome što ste radili obavijestiti.“ (En'am, 60). Allah, dž.š., je za spavanje upotrijebio termin „vefat“ a za buđenje „ba's“. Vefat znači smrt, a ba's znači proživljenje. Iz riječi ba's izvedena je riječ „bi'set“, što znači „slanje poslanika ljudima da im prenese Allahovu Objavu“.
Dakle, odbiti Poslanikov, s.a.v.s., poziv, oglušiti se, ili biti nemaran spram njega, znači umrijeti. A odazvati se pozivu znači biti proživljen. U 24. ajetu sure Enfal, Gospodar svjetova govori o tome i kaže: „O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati; i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.“
Da. U ovosvjetskom životu je moguće „novo rođenje“, novi početak, kako za pojedinca tako za zajednicu. Čovjek se može osloboditi od uspavanosti, lijenosti, inertnosti, indolentnosti i bezosjećajnosti. Može doživjeti buđenje kojim će spoznati hakikat, započeti novi život.
Kako se može vidjeti iz ajeta, taj početak, spas, buđenje i proživljenje realiziraju se slijeđenjem Objave, odazivom Poslanikovom, s.a.v.s., pozivu, uputom. Ali, uslov je da se čovjek bude ustrajan.
Iskoristiti priliku
Ahiret se stječe na dunjaluku. Uzvišeni Gospodar nam je pokazao dobro i zlo, i kao mudrost ispita, nama prepustio izbor. S jedne strane se nalazi put na koji pozivaju Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s., a sa druge strane je put nefsa i šejtana. Jedan put vodi u spas, drugi u propast. Ljudi smo, skloni smo greškama i griješenju. Ponekad se desi da zaboravimo na obećanje dato u Ezelu, da zaboravimo na Ahiret. Nadvladaju nas naše slabosti; pokleknemo pred dunjalučkim ukrasima, nefsanskim strastima, šejtanskim spletkama, i skrenemo s Pravog puta.
Primijetiti to skretanje, nepokornost, gaflet i zabludu, i povratiti se Gospodaru i iskoristiti priliku dok smo još na dunjaluku, znači roditi se ponovo. Jer, Uzvišeni Gospodar kaže: „I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: ‘Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!’“ (Munafikun,10)
Ajet nas podsjeća da je svaki trenutak na ovom svijetu prilika za novo rođenje, blagodat i šansa da činimo dobro. I pored toga, Allah, dž.š., nam, kao odraz Svoje beskrajne milosti, daruje mubarek vremena, trenutke u kojima još više i obilnije oprašta.
Novo rođenje srca
Rođenje znači život. Za muslimana, istinski život ili oživljenje srca dolazi onda kada se na srcu manifestuje Allahovo uzvišeno ime el-Hajj. Trajnost tog stanja ovisi od čistoće i suptilnosti srca. Srce je samo po sebi, po svojoj prirodi, suptilno i prefinjeno jer se u njemu realizira veza sa Allahom, dž.š. U njemu se nalaze duhovne oči i duhovne uši kojima čovjek vidi i čuje Istinu. U njemu se nalazi iman.
Međutim, to isto srce, zbog grijeha, može da postane crno i kameno. I kao što zaprljano ogledalo ne može pokazati odraz, isto tako i crno srce ne može biti mjesto manifestacije Allahovih, dž.š., imena. Srce koje je crno i zaprljano izgubilo je svoju funkciju i prekinulo vezu sa Allahom, dž.š. Posjednik takvog srca izgubio je svoj identitet; zaboravio je ko je, zašto je stvoren i šta su njegove obaveze. Predao se prolaznom dunjaluku, odao se strastima i užicima, a o Ahiretu i ne razmišlja. Utonuo je u blato nevjerstva i grijeha, jer ne vidi i ne čuje hakikat.
Časni Kur'an takve ljude naziva mrtvacima, iako su oni živi u fizičkom smislu. Dakle, duhovne nečistoće i bolesti srce vode u smrt, a oslobađanje i čišćenje od njih predstavlja novo rođenje. To je rođenje kojim čovjek uviđa da njegovo postojanje nije samo prolazni život na ovom svijetu, rođenje u Allahovom carstvu beskrajne ljepote. To je kao ulazak ruha u tijelo stvoreno od zemlje. Najlakši i najsigurniji način da se postigne to ponovno rođenje jeste druženje sa Allahovim, dž.š., dostovima, nosiocima božanskog nura i muhabeta, i slijeđenje njihovih uputa.
Vratiti se svojoj prirodi
Poslanik Milosti, s.a.v.s., u hadisu kaže: „Svako dijete se rađa u fitretu (priroda). Zatim ga roditelji učine, jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom.“ (Buhari, Tefsir, 2) Fitret je priroda čovjeka, potencijal, tendencija da prihvati određene istine. Uzvišeni Allah je to prvo stanje čovjeka opisao terminom: „ahsen-i takvim“ (Tin, 4), što znači „najljepši oblik“. Fitret je naša suština, ono čime smo u svijetu ruhova sklopili ugovor sa našim Stvoriteljem.
Prvi dio, navedenog hadisa, nam govori da je svaki čovjek rođen sa tendencijom da spozna Gospodara, da bude musliman. Zbog toga se nerijetko spomenuti hadis citira kao: „Svako dijete se rađa u fitretu islama.“
Isti hadis nam kazuje da čovjek pod utjecajem loše okoline, ili krive edukacije, može da se udalji od svog fitreta, te okrene nevjerstvu, nepokornosti, griješenju ili širku.
To nam istovremeno govori i da je moguće vratiti se svome fitretu. Oslobađanjem od propasti koje čovjeka vode u grijeh i odvraćaju od robovanja Uzvišenom Gospodaru, rob se vraća svojoj suštini. Sve dok je čovjek živ, moguće je spasiti se. Povratak fitretu znači vraćanje u stanje potpune čistoće kao na dan kada smo se rodili, te stoga znači novo rođenje. To je vraćanje u najljepše stanje – stanje u kojem smo stvoreni, a to je stanje u kojem čovjek ne želi i ne može da kaže „ja znam“, nego se oslanja samo na ono što Allah, dž.š., i Poslanik, s.a.v.s., kažu. I govori „la“ (ne) svemu onome što je u suprotnosti s tim.
Riječju „la“ počinje uzvišena kelima „la ilahe illallah“ kojom se postaje musliman, jer čovjek prihvatanjem Allaha, dž.š., za svoga Gospodara treba da odbaci sve ono što nije u skladu s tim. Zbog toga, svaki put kada kažemo „la ilahe illallah“, trebamo se vratiti svome fitretu i pokazati odlučnost da živimo u skladu sa islamskim propisima.
Prvi korak ponovnog rođenja
Tevba je napuštanje onoga čime Allah, dž.š., nije zadovoljan, traženje oprosta za to, i potpuno iskreno okretanje putu na koji nas Uzvišeni Gospodar poziva. Obzirom da riječ „tevba“ znači povratak, neke od njenih definicija su: „povratak svome fitretu i čuvanje istog“, i „obnavljanje ugovora sklopljenog u Ezelu“.
Govoreći o djelima koja su povod oprosta grijeha, kao što su ispravno obavljen hadž, rukovanje uz donošenje salavata, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je upotrijebio izraz „čist od grijeha kao od majke rođen“. Također, u hadisu: „Onaj ko se pokaje za grijehe, kao da ih nije ni počinio.“ vidimo aluziju na čistoću prvog stvaranja, što znači da je iskrena tevba zapravo novo rođenje.
Međutim, ne smijemo zaboraviti da povratak fitretu, tj. ponovno rođenje tevbom ima vrijednost i smisao samo ukoliko čovjek napusti grijehe i stari način života, te krene Pravim putem. Dakle, suština je istikamet – istrajnost na Pravom putu, čime se čovjek čuva od udaljavanja od fitreta i čistoće prvog stvaranja. Jer, čovjekov život se ne sastoji samo od jela, pića i kretanja, kao što je to slučaj kod drugih živih bića. Od čovjeka kao najčasnijeg stvorenja se očekuje mnogo drugačiji, uzvišeniji, časniji život, dostojan misije Allahovog namjesnika na Zemlji.
Život sa zikrullahom
Novo rođenje donosi i iziskuje stalnu budnost i svjesnost, te pravilan odnos prema dunjaluku – svijetu koji će svakako završiti prije ili poslije. Iziskuje pripremanje za smrt i ono što će doći poslije nje, kao i svjesnost da ćemo polagati račun za sve što uradimo na dunjaluku, te svijest o Allahovoj, dž.š., blizini.
Rekli smo da kur'anski termin „hajatu ‘d-dunja“ znači „najniži život“. Kroz mekame islama, imana i ihsana koje je Džibril, a.s., spomenuo u poznatom hadisu (kada je došao u ljudskom liku i upitao Allahova Poslanika, s.a.v.s., šta je islam, šta je iman i šta je ihsan. A potom, nakon što mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio, potvrdio je njegove odgovore) rob se uzdiže od najnižeg ka najuzvišenijem stepenu. Uzdižući se kroz stepene islama, imana i ihsana čovjek spoznaje hakikat (istina, suština) i zadobija ma'rifet (spoznaja). Zbog toga, cilj svakog muslimana treba da bude proživljenje na stepenu ihsana, jer biti na stepenu ihsana znači robovati Uzvišenom Allahu kao da Ga vidimo. Jer, iako mi Njega ne vidimo, On nas uvijek vidi. Najčasniji život na ovome svijetu jeste život na stepenu ihsana. Zapravo, kada kažemo život, za muslimana bi to trebalo da znači život na tom mekamu.
Činiti ibadet kao da vidimo Uzvišenog Gospodara, znači biti u stalnom zikrullahu, sjećati se Stvoritelja uvijek i na svakom mjestu. Stalni zikr je jedini recept za život bez smrti. Čak i kada nismo svjesni, u svakom našem dahu, koji nas održava u životu, je sadržan zikrullah. U svakom našem dahu se nalazi lijepo slovo h, koje čini osnovu zamjenice „hu“ (On Uzvišeni).
Prekidanje ili napuštanje zikra je kao smrt; smrt za duhovni život. Svako usmjeravanje grijehu i nevjerstvu rezultira napuštanjem zikra, a napuštanje zikra rezultira zaboravom na Allaha, dž.š.
Voda života mubarek mjeseca
Živjeti sa stalnim zikrom znači svakim trenom imati novo rođenje; ne stariti, ne umirati, stalno se uzdizati na više stepene. Čovjek koji živi svjestan da ga Allah, dž.š., vidi u svakom trenutku, čuva edeb, mjeru i ozbiljnost u svakom poslu. U arapskom jeziku riječ život (hajat) ima isti korijen kao i riječ stid (haja), što znači da u čovjekovom životu nema mjesta za neozbiljnost, nekulturu i nemoral.
Stalni zikr donosi radost u život, te ihlas, skrušenost i ljubav u ibadet.
A Uzvišeni Gospodar u svakom danu pet puta poziva Svoje robove na novo rođenje. U ezanu se kaže: „hajja ale ‘s-salah, hajja ale ‘l-felah“, što znači „dođite na namaz, dođite na spas“.
