Cijenjena braćo, na koja god vrata da pokucate, nećete postići lijep ahlak ukoliko ne budete činili hizmet na Allahovom, dž.š., putu.
Gavs-i Kasrevi, k.s., prenoseći detalje iz svoga života navodi: „Išao sam u Siriju, u tekiju šejha Ahmeda el-Haznevija, k.s. Tada sam bio mula. Kako me ne bi prepoznali, skidao bih saruk i džube i stavljao ih u torbu, te bih tako išao u tekiju. Čistio sam štalu Šah-i Hazne, i iznosio đubrivo. Posljednji sam dolazio u džemat i čekao da svi zaspu kako bih pronašao mjesto za spavanje. U tekiji nisam stalno sjedio sa alimima. Sjedio sam među siromašnim dervišima.“
A kada je upitan zbog čega nije sjedio sa alimima, odgovorio je: „Alimi posjeduju samoljublje i u njihovom društvu srce postaje kruto. Sjedio sam sa grješnicima, pokajnicima povijenih vratova. Njihovo stanje bilo je bliže Allahu, dž.š. Pokajnik koji ima mnogo grijeha ali je povio glavu, bliže je Allahu, dž.š., od alima koji se uznosi svojim zananjem i ibadetom.
Kada sam jedne noći došao u tekiju, vidio sam da je puna sufija. Uzeo sam jedinu preostalu hasuru i pokrio se njome. Bilo je mnogo hladno. Nakon mene je došao još jedan sufija. Bilo mu je hladno i tražio je nešto čime bi se pokrio. Razmišljao sam na način da je bolje da meni bude hladno nego da bude hladno sufiji Šah-i Hazne pa sam vratio hasuru, nakon čega ju je on uzeo i njome se pokrio.“
Naši velikani su upravo tako postigli uspjeh na ovom putu. Kada bi Gavs-i Kasrevijev šejh, Šah-i Hazne, k.s., iz svog sela dolazio u Nuršin, njegove noge bi bivale pune rana, jer se Nuršin nalazi u podnožju planine Nemrud na kojoj je bio vulkan, pa se na putu nalazilo mnogo crnog granitnog kamenja.
Jednog dana, Šah-i Hazne, k.s., je došao, a noge su mu krvarile od rana. Zastao je pred vratima tekije, a jedan sufija ga upita: „Kada bi šejh od tebe zatražio da u takvom stanju odeš donijeti neku knjigu, da li bi otišao?“ Šah-i Hazne, k.s., preispita svoj nefs pa reče: „Tako mi Allaha, donio bih!“
Nakon toga je ušao kod šejha, a šejh mu je ukazao toliku počast, da mu je svojim rukama previo rane na nogama. Velikani su dakle takvim hizmetom i teslimijetom postigli Allahovu, dž.š., blizinu.
Cilj nakšibendijskog tarikata je spoznaja i priznavanje nemoći spram veličine Uzvišenog Allaha. Murid ne može istinski ispuniti hak ovog puta, sve dok ne kaže: „Ja sam garib, nema većeg gariba od mene. Ja sam nepokoran, sve svoje žrtvujem na pragu ove tekije. Na ovoj kapiji, na hiljade ljudi postiže uputu, spoznaje Allaha, dž.š. Oni koji ne znaju obavljati namaz, ovdje to nauče. Mnogi bludničari, veliki griješnici, ovdje su pronašli spas i krenuli Pravim putem.“
Na ovome putu, na kojem se odanost Ebu Bekra es-Siddika, r.a., uzima za primjer, murid ne može napredovati sve dok ne izbaci lošu narav iz srca. A najgora narav je samoljublje. Ona se sapire poniznošću. Potrebno je spasiti se srčane ili tjelesne naklonosti ka griješenju. U protivnom, čovjek se udaljava od Allaha, dž.š.
Još jedna loša narav je nedostatak samilosti, a nju treba očistiti hizmetom Allahovim, dž.š., robovima. Potrebno je činiti hizmet ummetu Muhammedovom, s.a.v.s., i biti zajedno sa siromašnima i nejakima. U nekim je tarikatima uslov da murid prvo postane fena fi ihvan“ kako bi tek nakon toga postao „fena fi ‘š-šejh“. Dakle, prije nego što dođe do posljednjeg stepena ljubavi i vezanosti za šejha, treba doći u stanje da po svakom pitanju daje prednost svojoj braći u tarikatu nad svojim nefsom.
Šejh Ahmed el-Haznevi, k.s., je o tome kazao: „Ukazivanje poštovanja muridima i samilost prema njima veći je povod postizanja Allahovog, dž.š., zadovoljstva nego što je iskazivanje poštovanja šejhu.“
