Izgubljeni spokoj

Tehnologija olakšava život, ali nam i otupljuje naše sposobnosti nošenja s poteškoćama. Ljude može učiniti neotpornim, ranjivim i slabim. Međutim, mi mislimo kako nam olakšava život. Ali, ti tehnološki izumi nam mogu dodatno opteretiti i otežati život, podstičući nas da se zanimamo ovim svijetom, dunjalukom, više nego je to potrebno; ubrzavajući nam ritam življenja, i čineći nas više zauzetim. Razvoj i napredak koji se odvijaju jako velikom brzinom dovode društva do toga da budu podvrgnuta neprestanoj promjeni. Zbog toga što se te promjene odvijaju tolikom brzinom, nije se u mogućnosti podvrgnuti ih analizi i procjeni, te tako narušavaju kulturalne obrasce ponašanja. Ljudske mase postaju objekti tih nekontrolisanih promjena kojima su izloženi, a koje zapravo i u biti ne rješavaju njihove stvarne potrebe. Strahovita brzina tih promjena onemogućava da se nad njima zastane, promisli o njima, da se analiziraju, i da im se da ocjena. Mnogi ljudi misle kako se oni koriste tehnologijom, ali u biti tehnologija koristi njih, čega oni nisu nimalo svjesni. Tehnologija ih usmjerava u pravcima u kojima želi, a bez da oni to uopće mogu ikako pojmiti. Zapadaju tako u jednu neraskidivu ovisnost o tehnologiji.

S druge strane, čak i oni koji se s oduševljenjem susreću s novitetima, uvijek brižno i bojažljivo pitaju gdje je kraj svemu tome, jer taj tok uopće ne poznaje nikakva, niti božanska, niti ljudska, a niti prirodna ograničenja. U filmovima čiji su scenariji zasnovani na futurističim temama, ili u romanima tog istog žanra, uvijek se predviđa nekakva katastrofa koja će zadesiti svijet i ljude. Tehnološka postignuća, dakle, otvaraju put beznađa i zabrinutosti u pogledu budućnosti, te očekivanja potencijalnih katastrofa, i samim tim uzrokuju nespokoj i nemir.

Otklanjati žeđ morskom vodom

Neka se ne shvati iz našeg pristupa predmetnoj temi s ovog aspekta, kako smo mi u jednom apsolutnom smislu protiv tehnologije. Očito je i istinito da su pomaci i napredak na polju nauke, te njihovi izumi kao prirodna posljedica tog napretka, donosili korist ljudima tokom historije, unatoč tome što se tada nisu odvijali ovolikom brzinom, a kao što se odvijaju danas. I danas nije moguće da se neko suprotstavi pronalascima, koji pospješuju ljudska društva na dozvoljen i validan način, i koji otklanjaju potrebe ljudima, a koje je po vjeri dozvoljeno otklanjati.

Ta zarazna ovisnost o tehnologiji uglavnom ne nosi nikakve pogodnosti za čovjeka, niti mu donosi sreću. Pomenuta ovisnost više predstavlja znak zapadanja u koncept konzumerizma, a koji je kapitalizam nametnuo kao koncept sreće. Tražiti sreću i spokoj u materijalnim stvarima je poput nastojanja utaživanja žeđi slanom, morskom vodom. „Potrošačko bjesnilo“ svaki put kada zahvati čovjeka, vodi ga većoj i jačoj žeđi, i na taj način mu otvara stanje većeg nemira i nespokoja. Što se više pije morska voda, sve se više žeđ povećava, pa tako i spomenuto bjesnilo. Morska voda, naravno, ne čini tehnologiju, ali ovdje se predstavlja kao njen simbol. Mi zapravo trebamo pogledati u matricu iz koje izrastaju ti izumi i postignuća, a koja predstavljaju izvor neposkoja.

Ta matrica je oličena u modernitetu koji marginalizuje vjeru, te koji kao osnovu uzima samo ovaj svijet, racionalističku misao i materijalno pregnuće i razvoj. Čovjek se tako srozava na samo njegovu fizičku stranu, i putem navedenog mu se obećava da će mu se ispuniti sve njegove nefsanske želje i prohtjevi, a što predstavlja obećavanje nečega nemogućeg. Kažemo da je nemoguće, jer se u hadisu navodi da je čovjekova ljudska strana uvijek nezajažljiva, i ne postoji mogućnost njezina zasićenja: „Kada bi čovjek imao punu dolinu zlata, zaželio bi da ima dvije doline, a njegova usta neće ništa napuniti do li prašina.“ (Buhari i Muslim) Njegovim željama, dakle, nema kraja.

Lijetanje za tim nefsanskim željama i prohtjevima kojima nema kraja i koje je nemoguće zadovoljiti, čovjeka navodi da zaboravi cilj zbog kojeg je stvoren. Brzina, sreća, zadovoljstvo, tj. principi koji su postali temeljni principi današnjeg života, onemogućavaju čovjeka da zastane, da razmisli, da se nadnese nad suštinom stvari… Na koncu, moderni čovjek – zatočenik nefsa i pohlepe – guši se u natjecanju s drugima, suparništvu, nesigurnosti, nespokoju, duševnom nemiru, osjećaju gubljenja smisla… Potom se kao takav, iscrpljen i sumoran, usmjerava alkoholu, jogi, zabavama, narkoticima, i sličnim lažnim sredstvima spokoja, a sa željom da obnovi elan i polet kod sebe.

Nefs koji je postao poput kumira i idola

Posmatrati čovjeka samo na razini njegove fizičke strane, uz zanemarivanje ruha, duha koji mu je spušten od Gospodara, i u njega udahnut, dolazi od čovjekovog nepoznavanja sebe, ili od alijenacije, otuđenja čovjeka od sama sebe. Nedostatak i lišenost duhovnosti predstavljaju nedostatak i lišenost smisla. Kako pojedince, tako i društva srozava u bespuća besmisla. Usmjeravanje na samo podmirivanje nefsanskih želja tokom ovozemnoga života srozava čovjeka, i obara ga s nivoa ljudskoga bića na animalni nivo. To znači da na taj način gubi počast koja mu je data kao ljudskome biću, a što predstavlja povod jednoj drugoj vrsti nespokoja i stresa.

Nefs, koji je postao poput idola i kumira, podstiče čovjeka okretanju jednom novom fenomenu, koji se naziva fenomenom „individualizma“, i vodi ga otuđenju. Na taj način se kod čovjeka bude egoističke tendencije i želja da se distancira od drugih, želeći sve da priskrbi sebi, sve samo da njemu pripada, ne pazeći pri tome ni na kakva ograničenja. Također, budi mu se želja da ni sa kim ne podijeli ono što je postigao. Takva osjećanja vode čovjeku odabiru samoće, kako to što posjeduje ne bi dijelio s drugima, te kako bi sam samcat u tome uživao. Za takve osobe, svi ostali su izvor nespokoja, i ne predstavlju ništa više od toga. Oni su samo „drugi“, i ništa više. Istovremeno, počinje te druge posmatrati potencijalnim neprijateljima, koji mu mogu preoteti to što posjeduje, ili koji mogu zaimati nešto što on smatra da po pravu njemu pripada. Iz takvih poimanja se mogu pojaviti želje za istrebljenjem tog drugog.

Takvo poimanje predstavlja također izvor nemira i nespokoja. Na makroplanu, te želje dovedu do onoga što neprestano gledamo da se zbiva na Bliskom istoku, koji se pretvara u okean krvi, zbog borbi za prevlast nad naftom.

Osoba u takvom stanju ne može pribaviti mir i spokoj ni sebi, a ni drugima. Isto se primjenjuje i na cijela društva. Ono što je primijetno jeste da takve osobe i takva društva odlikuje stanje materijalnog izobilja. U većini slučajeva, posjeduju materijalnih mogućnosti iznad uobičajenog prosjeka. Ali, u zapadnim društvima, koja su razvijena i ekonomski unapređena, dominatan je porast ovisnosti o narkoticima, visoka stopa suicida, razvodi braka, korištenje umiravajućih sredstava, antidepresiva, i tome sl. Ako taj aspekt uzmemo u razmatranje, vidjet ćemo da materijalni prosperitet zapravo donosi nemir i nespokoj. Unatoč tome, i dalje se na Zapadu receptom za sreću i spokoj smatra što veće posjedovanje dunjaluka. Kod njih i dalje vrijedi krilatica: „Što više dunjaluka, to više komfora.“

Da li su sreća i spokoj sinonimi?

Jedne prilike sam navodio primjer kako materijalizam ne donosi spokoj, spominjući zapadnjačke zemlje, pa mi se jedan mladić suprotstavio riječima: „Vi tako govorite, a statistika kaže da Evropa vazda prednjači na ljestvici usrećenosti!“ Statistika o kojoj je on govorio sprovode Ujedinjene nacije svake godine, pod nazivom „Izvještaj o sreći.“ Uistinu, kada se baci poglad na taj izvještaj, uočava se kako je procenat sreće, naročito u sjevernoevropskim zemljama, već godinama jako visok, i zauzima prva mjesta na njemu. Ali, ima tu nešto što promiče oku. Izvještaj o kojem govorimo se ne priprema tako što se vrši anketa među ljudima, i što im se prilikom toga postavljaju pitanja o tome da li su, ili nisu sretni. Krijetiriji prema kojima određuju usrećenost se tiču podataka o društvenom prosperitetu i blagostanju, BDP-u po glavi stanovnika, dužini životnog vijeka… U velikoj mjeri, dakle, uzimaju se materijalni kriteriji u razmatranje. Ali, da li ipak, s jedne strane, sve to čini uistinu čovjeka sretnim? Jesu li to stvari koje su uistinu dovoljne da bi se bilo sretno? U izvještaju se u biti govori o prilikama koje se čovjeku nude, a ne o istinskoj sreći.

Prema shvatanju koje je danas rašireno, sreća je osjećaj zadovoljstva i radosti zbog ispunjavanja želja koje se nefsu jave. Stanje spokoja, duševnog mira, ponekad može pružiti duševno zadovoljstvo, osjećaj blaženstva zbog kojeg se čovjek osjeća ugodno i dobro. Možda je to razlog zbog kojeg to dvoje poistovjećujemo. No, u biti se ne radi o istome, jer duševno zadovoljstvo koje proizvodi stanje spokoja ne može se postići nikakvim materijalnim dobrima. Isto tako se to stanje i ne gubi, onda kada nam neko materijalno dobro bude nedostajalo. 

Sreća koja se postiže ispunjavanjem nekog putenog prohtjeva je prolazna. Prolazna, jer nefs, kada dođe do željenog, kada mu se ispuni očekivanje, pređe momentalno na iščekivanje i željenje nečeg trećeg, i tako redom. Moguće je da mu time apetiti i želje čak i porastu. Tako dođe do porastanja želja i prohtjeva, ali mogućnosti njihovome udovoljenju i dalje ostaju ograničene, što dovodi do javljanja nespokoja i nemira. Oni koji ne ispovijedaju vjeru, koji joj ne pripadaju, ne mogu pronaći spokoj i sreću, jer su sebi za glavni cilj uzeli zadovoljstvo i sreću u dunjalučkim, materijalnim dobrima, a koja nisu stalna i postojana, nego prolazna i promjenjiva, te stoga ne mogu biti istinski sretni.

Slogan je tačan, ali…

 Zavist nas muslimana zapadnjačkim društvima ukazuje na to da smo mi kao muslimani nespokojni. Štaviše, naše zanimanje za njihove recepte lažnog spokoja, koji nisu ispravni, ukazuju na to da smo mi zaboravili značenje i smisao istinskog spokoja. To nas tjera da tražimo spokoj na mjestima na kojima on uopće ne obitava. Spokoj se uistinu nalazi u samome islamu i to je stanje, hal, koje pripada muminima.

Neki će se prisjetiti devedestih, i kako su neki na auta lijepili nalijepnice: „Spokoj je u islamu.“ Iako je taj slogan imao više veze s politikom, pozivao je na jedno drukčije sagledavanje politike; postao je jedan slogan koji se otrcao u korištenju, ali čiji je smisao zapostavljen. No, čak se i više ni ne spominje, baš zato što nismo uspjeli ono što govorimo pretaći u praksu. Ponovo naglašavamo da je istinski spokoj u islamu, ali, podsjećamo na samo značenje pojma „islam“, koji je izveden iz korijena koji označava mir i predanost, i to predanost Uzvišenom Allahu. Islam svim svojim pozivima ljude poziva miru i spokoju. Ko se preda Uzvišenom Allahu, on se distancira od svih lažnih božanstava, te se spasi svog nezajažljivog nefsa, i tako postigne istinsku slobodu. Svemoćni i Najmilostiviji Allah je onima koji kod Njega potraže utočište obećao spas, mir i sigurnost. Islam je put kojim čovjek postiže mir, spokoj sa Svijim Gospodarom, samim sobom, te svim ostalim stvorenjima. Islam je vjera koja je u prirodu, fitret, čovjeka utkana. Imam Gazali, rahmetullahi alejh, je u svom djelu „Alhemija sreće“ rekao da se spokoj nalazi u čuvanju fitreta, i življenju u skladu fitreta.

Mir, blaženstvo i spokoj

Konvertiti koji su u islam prešli istraživanjem i potragom za istinskom vjerom priznali su listom da su u islamu pronašli spokoj i mir. Mi koji tvrdimo da smo muslimani, pak ne pronalazimo mir  i spokoj, a što znači da imamo potrebu za obnovom imana kako bismo postigli mir i spokoj. Potrebno je, dakle, da se iznova sami vratimo islamu.

Spokoj je osjećaj mira, blaženosti i sigurnosti. Kao jedno srčano stanje, u Kur'anu Časnome i hadisima se spominje kao „itmi'nan“ i „sekinet“. Itmi'nan je stanje srčane smirenosti koja podrazumijeva odsustvo vesvesa, sumnje i kolebanja, i očišćenost srca od spomenutog. Sekinet je stanje blaženstva, a koje prema našoj ulemi, nastupa kada se na srce spusti nur, koji predstavlja božansku počast srcu. Taj nur uzrokuje da vjernici budu stameni naspram neprijatelja, da ne osjećaju strah prema njima, nego da se njih neprijatelj boji i plaši. Omogućava vjernicima da se u vremenima teškoće ponašaju zdravorazumski, te im donosi stamenost, dostojanstvenost i snagu.

Važno je ukazati na činjenicu da se spokoj neće pronaći sve dok se ne budu prigrlile sve vesile, putevi kojima se ostvaruje i postiže. To je posvema očigledno. Ti putevi se ogledaju u potpunom ispunjavanju svih božanskih zahtjeva. U Kur'anu Časnome se jasno ukazuje da spokoj i smirenost srca nisu mogući, osim uz zikr, spominjanje Uzvišenog Allaha: „A srca se doista, kad se Allah pomene smiruju!“ (Ra'd, 28) Što se tiče sekineta, smirenosti, Uzvišeni Allah je daje onima koji iskreno slijede Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i koji su mu odani, kao nagradu za tu odanost. (Feth, 28) To su, dakle, osjećanja koja Uzvišeni Gospodar daje kao počast vjernicima.

Cilj tesavvufskog odgoja i jeste postizanje halova huzura, sekineta i itmi'nana. Tesavvuf u biti je nauk koji je skoncentrisan na discipline kojima se srce čisti i biva podesno da se na njega spuste ta pomenuta stanja.

Istinski izvor spokoja i smirenosti

U hadisu koji se naziva Džibrilovim hadisom, Allahov je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje koje mu je Džibril, alejhisselam, postavio, šta je to ihsan, odgovorio da je ihsan stanje robovanja Uzvišenom Allahu kao da Ga vidimo, jer iako mi Njega ne vidimo, On nas zasigurno vidi…Taj hadis upućuje poruku da smo mi uvijek izloženi Allahovom pogledu, da se nalazimo u Njegovom prisustvu. Robovati Uzvišenom Allahu kao da Ga vidimo je moguće jedino uz spoznaju da se neprestano nalazimo izloženi Njegovome pogledu. Indikator te spoznaje jeste neprestani zikr, a taj zikr se javlja kada osoba bude živjela želeći postizanje Allahova zadovoljstva.

Zikrullah, istinsko spominjanje Uzvišenog Allaha, se ne sastoji samo od verbalnog spominjanja i nabrajanja Njegovih imena. Zikrullah je u osnovi djelo srca, i ako se u srcu ustali, onda se očituje i preko jezika. Sva dobra djela koja činimo, djela pokornosti i naši ibadeti su zikr. Zikr je i podsticanje na činjenje dobra i odvraćanje od zla. Ukratko, raditi sve ono što Uzvišeni Allah zapovijeda, i izbjegavati sve ono što zabranjuje jeste zikr, jer se sve to radi s osjećanjem Njegova sveprisustva, a što je posljedica zikra. Zbog toga je u ajetu i rečeno da se srca samo uz zikrullah smiruju (Ra'd, 28), a taj zikr uz koji se realizuje smirenost srca, jeste zikr koji u najširem smislu riječi obuhvata srčanu vezu s Gospodarom, koju sačinjavaju potpuni iman i dobra djela. 

Ako bismo sada željeli iznijeti najtačniju definiciju spokoja, kazali bismo da je spokoj srčani osjećaj koji dolazi od spoznaje da se neprestano nalazimo pred Uzvišenim Gospodarom, i ponašanje i djelovanje u skladu te spoznaje. Musliman, naprimjer, može taj osjećaj zadobiti nakon što iskreno i skrušeno obavi namaz, jer je taj namaz s tim kvalitetima klanjao vjerujući da se nalazi pred Uzvišenim Gospodarom. Samo takav namaz može podariti spokoj onome koji ga je obavio. Ibadeti koji se obavljaju s takvim pristupom, u srcu rađaju i spoznaju (ma'rifet), koja opet povećava ljubav prema Uzvišenom Allahu i bliskost s Njim. U Časnom Kur'anu se o tome veli: „On uliva smirenost u srca vjernika da bi još više učvrstili vjerovanje koje imaju.“ (Feth, 4) 

Ukratko, da bismo bili spokojni, trebamo neprestano raditi djela s uvjerenjem da smo u prisustvu Uzvišenog Gospodara.

Kad zaboravimo pred kim se nalazimo

Nespokoj jeste stanje koje nastupa u onim trenucima, u kojima zaboravimo da se nalazimo pred Uzvišenim Gospodarom, ili u trenucima kada nas zahvati gaflet, nemar, u pogledu toga. To znači da svaki grijeh koji počinimo, svaka nepravda, narušavanje tuđeg prava, izostavljanje obaveza koje treba izvršiti prouzrokuju nemir i nespokoj u srcu muslimana. Prema riječima našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, grijeh ćemo prepoznati po tome što ćemo nakon njegova činjenja osjetiti nemir u srcu. Grijeh činimo onda kada zaboravimo da smo u prisustvu Uzvišenog Allaha, ili kad smo prema tome nemarni. Čim učinimo grijeh, trebamo se usmjeravati tevbi, i gledati da ga popratimo nekim dobrim djelom, kako bismo povratili spokoj u srce, jer tevba i dobra djela predstavljaju ponovno usmjeravanje Uzvišenom Gospodaru.

Stanje stalnoga zikra (zikr daim), neprestani srčani mir i spokoj, te dospijevanje na stepen nefs-i mutmeinne (smirena i spokojna duša) jesu osobine Allahovih dostova. Obični muslimani koji krenu putem postizanja smirenosti i spokoja ne mogu se u potpunosti lišiti nespokoja, jer je i musliman u konačnici ljudsko biće. Pada u gaflet, srdi se, okreće se pogrešnim solucijama… Ponekad posluša nefs, povede se za šejtanom, i bude opčinjen i zaveden dunjalukom. Događa se i to da ga neke stvari i problemi oko njega iznerviraju, ili ga odvedu u stanje straha, tuge, očaja, beznađa…

Takva stanja treba shvatiti kao upozorenje da nemir i nespokoj koji se javljaju u srcu trebamo zamijeniti stanjem mira i spokoja, te da svoja nastojanja trebamo okrenuti u tom pravcu. Trebamo donijeti odluku da ćemo napustiti grijehe koje činimo, a koji bivaju uzrok slabljenju srca i stvaranju nespokoja. Srce ćemo na taj način ojačati, i ono će biti stameno i čvrsto naspram onoga što odvodi u nemar. Glavni uzroci nespokoja jesu grijesi, a glavni uzrok spokoja jeste zikrullah.

Iako se prolazna sreća nalazi u dunjalučkim ukrasima, uspjehu, komforu, istinski spokoj se ne nalazi. Štaviše, neprestano trčanje za postizanjem navedenog nas odvodi od obavljanja naših vjerskih dužnosti, a što u konačnici predstavlja izvor nespokoja. Jedno od značenja koja se kriju u riječi spokoj, jeste i predah. Dok čovjek ne predahne, dok ne zastane malo, neće moći da se nadnese na pitanjima o suštini. Sve dok čovjek ne zastane od jurnjave za dunjalukom, za njegovim sredstvima privremenog usrećenja i zabave; sve dok se ne odvikne od zavisnosti o materijalnim dobrima, neće moći promisliti o suštini, i tako pronaći istinski spokoj.

Pripremanje za neizbježni kraj i spokoj

Na arapskom se spokoj imenuje pojmom „hudur“, a dolazi od korijena „h – d – r“, koji posjeduje značenja: biti spreman, biti prisutan. Kada se isprije ne spremimo za nešto što moramo obaviti, bivamo nemirni kada dođe vrijeme obavljanja toga. Ako ne poduzmemo mjere opreznosti za neku potencijalnu opasnost, isto tako bivamo nemirni. Kada bismo čuli vijest kako se uskoro očekuje novi zemljotres, svi bismo skočili na noge, i bili bismo usplahireni i zabrinuti, zato što nismo u dovoljnoj mjeri spremni. Ako nas uznemire u tolikoj mjeri spomenute situacije, onda nas sve još više uznemirava pomisao kako ćemo dočekati kraj, smrt koju niko od stvorenja ne može izbjeći. Iako nema koristi uznemiravati se zbog toga, uznemiravamo se jer nismo dovoljno spremni da je dočekamo. Da bismo izbjegli tu vrstu nemira i nespokoja, trebamo se na vrijeme početi pripremati za doček tog neizbježnog kraja.

Arifi – spoznavaoci Uzvišenog Allaha – su smrt posmatrali kao bajram, jer je to vrijeme susreta s Voljenim. Tako su postupali jer su primjenjivali načelo „umri prije smrti.“ Zbog toga su oni najspokojniji i najsmireniji ljudi na dunjaluku. S druge strane, kod Allahovih se dostova zapaža permanetni spokoj zbog njihovog dospijevanja na stepen potpunosti, a što je odraz ljubavi Uzvišenog Allaha prema njima.

Onaj ko želi postići permanentni mir i spokoj koji ne prolazi, treba tražiti tu ljubav, i kloniti se zapadanja u dunjaluk, a koji je prepreka pripremanju za smrt i ono što iza nje slijedi. Kad se govori o izbjegavanju zapadanja u dunjaluk, ne govorimo kako trebamo zapustiti dunjaluk, okrenuti leđa njegovim blagodatima, ne raditi zarad privređivanja opskrbe, nego govorimo o zuhdu, skromnosti i zadovoljstvu s normalnim i uobičajenim, a koji su vesila postizanja spokoja. Zuhd znači dati prednost ahiretskoj dobiti nad dunjalučkom, kad to dvoje dođe u konfrontaciju. Znači, biti zadovoljan, i od dunjaluka uzimati samo onoliko koliko je to istinski potrebno za podmirivanje osnovnih potreba. Možemo reći da će prebogata sofra koja se bude našla ispred vjernika, dok u njegovoj blizini ili daleko od njega ima gladnih usta, izazvati nemir i nespokoj u njegovome srcu.

Smirenost srca

Spokoj je i smirenost. Da bi se postigla smirenost duhovnog srca, to znači da se treba biti lišeno svega što narušava njegovu uravnoteženost i poredak u njemu. To znači da duhovno srce treba čuvati svih vrsta bolesti i svega što mu narušava ispravan i neometan rad. Zikr je djelo koje je uslovno da bi se to postiglo, i zbog njega je čitavo srce učinjeno bejtullahom, Allahovom kućom. Kako padišah ne bi odsjeo u nekom hanu koji je neuredan i izruiniran, isto tako ni srce koje je onečišćeno grijesima i lošim osobinama ne može biti mjesto dostojno da primi božanske tedžellijate. Kad nema tedžellijata, nema ni zikra, a kad nema zikra, nema ni spokoja. 

Spokoj je, dakle, osobina zdravog srca, dok nespokoj ukazuje na to da je srce oboljelo. Osjećaj širine u prsima je spokoj, a osjećaj skučenosti je nespokoj. Ako stremi Gospodaru širi se, a ako stremi dunjaluku skučava se. Pohlepa, zavist, egoizam, mržnja, srdžba, rijaluk, oholost, tvrdičluk…, sve su to osobine koje dovode do bolesti srca i nespokoja u njemu, Dok se od njih ne očisti, ne može doživjeti spokoj.

Nema sumnje da je čišćenje srca od spomenutog posao koji trebaju obavljati ljekari, specijalisti za te vrste bolesti. Taj posao vijekovima obavljaju istinski nasljednici – varisi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kjamil muršidi. Postizanje spokoja, o čemu smo od početku pričali, u biti i jeste cilj tesavvufskog odgoja.  Cilj tesavvufa je dovede čovjeka do stepena ihsana, da ga dovede da živi na tom stepenu, i da uđe među one robove koji su zadovoljni Gospodarom i kojima je Gospodar zadovoljan. Tesavvuf je naziv puta koji dovodi do postizanja istinskog spokoja. Današnji nespokoj jeste rezultat zapostavljanja tog puta. 

Pamet koja prevladava u našem dobu u kojem mi živimo, je odavno dovela do gubljenja spokoja, čak dotle da se više ni ne zna šta je njegov smisao i značenje. Čak i mi zapadamo u to pogrešno razumijevanje spokoja i sreće, pa se okrećemo traženju istih u čarima tehnologije savremenog doba. No, ti izvori privremenog zadovoljstva i kratkotrajne sreće nam zapravo povećaju samo nemir i nespokoj. Musliman u biti ne može biti spokojan sve dok se u cijelosti ne vrati islamu i njegovim principima, i sve dok se ne okrene duhovnom odgoju. To je jedini način postizanja istinskog spokoja, osim kojeg drugog nema. Dakle, tražimo na pravome mjestu kako bismo i pronašli.