Sejjid Muhammed Sāki Erol
Znanje i djelovanje
Islam je jedina vjera koja stjecanje znanja drži iznad dobrovoljnih (nafila) ibadeta. Svakako da nije nimalo lahko doći u društvo koje shvata, uči i proučava u mjeri kako to predviđa plemeniti Kur’an, ali to je moguće. Pojedini periodi historije islama su svjedoci tome. Govoreći da je “Znanje izgubljena stvar vjernika, gdje god je nađe – dužan je da je uzme”, Muhammed, a.s., objasnio nam je način postupanja kad je u pitanju učenje i provođenje onoga što smo naučili na sebi i u svome životu. U periodima kad su muslimani postupali u skladu s ovim principom islam je stekao veliki utjecaj i snagu u svijetu, a obrazovne institucije u islamskom svijetu su bile preteča onim evropskim.
Cilj naše vjere je da uzdigne čovjeka, te da ga učini posjednikom znanja i vrlina. Radeći na ostvarenju tog cilja, u skladu s čovjekovom prirodom, bavi se i dušom i tijelom. Islam čovjekovu dušu odgaja i upotpunjava imanom i znanjem, njegovo tijelo ibadetom i ahlakom, a njegov nefs strpljenjem i zahvalnošću. Čovjek se neće upotpuniti fokusirajući se samo na ruh ili samo na nefs. Dobro i lijepo, znanje i mudrost, vjerovanje i nada, rad i istraživanje, ahlak i dostojanstvo, ljubav i milost su urođene vrline koje su u skladu s čovjekovom prirodom. S druge strane, pobuna i negiranje, zlo i ružno, neznanje i lijenost, nasilje i ugnjetavanje, siromaštvo i bijeda, mržnja i okrutnost su suprotni čovjekovoj prirodi.
Pokušaji da se tokom historije u čovjekov karakter na silu i pod pritiskom ubace osobine koje mu ne priliče uvijek su završavali štetom i bili razlogom propasti i nestanka čitavih pokoljenja. A napori usmjereni ka obogaćivanju i razvijanju čovjekovih vrlina bili su osnova mnogim oporavcima. Zbog toga je obrazovanje put koji će čovjekovu prirodu usmjeriti ka lijepom. Tu je i pitanje ravnoteže. Islam ne razdvaja ono što je potrebno za dunjaluk i ahiret. Cilj stjecanja znanja na tim poljima je obezbjeđivanje te ravnoteže. Kad se odvoje dunjaluk i ahiret jedan od drugoga, tj. kad se život rasparča na dvoje, tad je riječ o dva različita duhovna svojstva. Dunjalučki poslovi se počinju kretati u vlastitoj orbiti, a ahiretski u nekoj drugoj posebnoj orbiti. I to u životu rezultira rađanjem razarajućeg svojstva u znanju, materijalnim mogućnostima i vlasti.
U pozadini nauke i tehnologije danas postoji sredstvo uništavanja i iskorištavanja, tako da se razdvaja dunjaluk od ahireta, odnosno neuzubillah ide i do te mjere da se predstavlja kao da ahiret ne postoji. Iz tog razloga u savršenoj ravnoteži koju je uspostavila naša vjera postoji homogenost između vjerskih i prirodnih nauka. Jedan dobar mu’min koji je uspio da uspostavi imansku, racionalnu i praktičnu vezu između dunjaluka i ahireta jest čovjek koji je upotpunio i nefs i ruh.
Drugi važan problem: osnov da ljudi budu ti koji će izvršavati obavezu “širenja dobra i sprječavanja zla” jeste da budu “oni koji znaju”. Uz to, znanje i prenošenje znanja su kao dva krila. Ukoliko jedno nedostaje, drugo nema svrhe. U tom slučaju osoba koja širi znanje Objave, prije nego svoju vjeru objasni drugima, mora sama biti odgojena. U suprotnom, ako ne živi u skladu s božanskim zadovoljstvom, oni s kojima je u kontaktu udaljit će se od nje i vjere koju propovijeda. Dakle, oni koji prenose znanje Objave i koji su zaduženi upućivanjem moraju biti ukrašeni znanjem. Ne zaboravimo, naš dunjaluk i naša vjera će biti uspješni sa učenjem i življenjem po onom što smo naučili.
Sa Allahovom podrškom i uputom…
