Danas je muslimanima potrebna moć. Tačno! Trebali bismo biti bogatiji, imućniji i čvršći. Međutim, mi pogrešno razumijevamo pojam moći. Moć nije samo u parama, zgradama, politici, naoružanju i brojnosti. Ukoliko nema ahlaka, sve to je bezvrijedno, jer najveća moć je u posjedovanju ahlaka i čvrstog karaktera.
Jasno je da smo se udaljili od vlastitih vrijednosti kako bismo postigli moć. Međutim, u posljednjih dvjesto godina, niti smo uspjeli postići moć, niti smo ostali dostojni sebi, niti smo mogli živjeti vlastiti identitet.
Nažalost, muslimani su se otrgli od „moći ahlaka“ i predali su se „ahlaku moći.“ A „ahlak moći“ svojstven je Zapadu, dok islamu pripada moć ahlaka…
Prije dvije stotine godina, kada su Osmanlije pred zapadnjačkim kolonijalistima počele gubiti zemlju, mislili su da je problem u gubljenju moći. Glavno pitanje im je bilo: „Kako da povratimo izgubljenu snagu?“, i nije bilo vrata na koja nisu pokucali kako bi to ostvarili. Obnovili su vojsku, ali uzalud. Imitirali su primjer zapadnjačkih državnih sistema, ali uzalud. Ostavili su saruk i na glavu stavili fes, ali uzalud. Skinuli su šalvare i obukli pantalone, ali uzalud. Zapostavili su svoju muziku i uzvisili zapadnjačku, ali i to je bilo uzalud. Počeli su imitirati zapadnjačku arhitekturu u izgradnji, ali uzalud. Ponizili su vlastiti jezik i naučili tuđi, ali ne, ni to nije pomoglo. Osnovali su nove škole, uzalud. Proglasili su ustavnu monarhiju, i to je bilo uzalud. Napravili su ustavni zakon, ali ni to nije pomoglo.
Tražiti, ne znajući šta
Svi ti neuspjesi nizali su se jedan za drugim i doveli su do raspada Osmanske države. Osmansko Carstvo je propalo, a islamski svijet malo po malo pretvorio se u koloniju Engleza i Francuza. Zaplijenjena su sva bogatstva i države, ali kriza opet nije završena.
Islamski svijet je obuzela kriza negiranja sebe, svoje vjere, ljudi, historije i geografije. Šta god je Zapad poručivao, muslimani su to bez pogovora prihvatali. U kolonijaliziranim zemljama, muslimani su podučavani superiornosti Zapada, nazadnosti vjere i uzvišenosti nauke. Učeni su počeli nadmeno posmatrati svoje ljude i svoju vjeru. Iako smo nastojali da se odijevamo, razmišljamo, učimo i živimo poput zapadnjaka, kriza se i dalje nastavljala. Zbog čega? Zbog toga što je problem mnogo više u našem identitetu nego u onome što radimo.
Jasno je da smo se udaljili od vlastitih vrijednosti kako bismo postigli moć. Međutim, u posljednjih dvjesto godina, niti smo uspjeli postići moć, niti smo ostali dostojni sebi, niti smo mogli živjeti vlastiti identitet.
Stalno govorimo da je islamski svijet, posljednjih dvjesto godina, u ćorsokaku. Ne radi se samo o političkoj, ekonomskoj, kulturološkoj i socijalnoj krizi, niti se radi samo o krizi moći. Radi se o manifestaciji suštinske krize, a to je kriza osobenosti, dakle, kriza ahlaka…
Moć bez ahlaka
U posljednjih tristo godina, dok je rasla njegova materijalna moć, Zapad nikada nije postupao u skladu sa ahlakom, niti je ikada takvo nešto bilo predmet brige zapadnjaka… Zapad je danas simbol nevjerstva. A nevjerstvo znači apsolutno „ja“ – apsolutna sebičnost. Onaj ko samo na sebe misli, ko svoj nefs uzdiže do stepena božanstva, taj ne obraća pažnju na tuđi život, čast i pravo. Takav ne mari za ljudskost, misli samo na vlastitu korist, na vlastito postojanje i na vlastiti užitak.
Nastranu to što Zapad zarad svojih ciljeva ne poštuje ljudske živote, imetke i čast, već je sve te vrijednosti i uništio. Zahvaljujući lažima, intrigama, uzurpacijama, smutnjama i nasilju, Zapad je došao do svoga današnjeg stanja. U tom smjeru nije djelovao samo snagom vojske, već i bogatstvom, medijima, umjetnošću i naukom. Naučnici koji su tvrdili da izučavaju naučne istine nisu se ustručavali da izume tehnologije koje će još više ubijati, razbolijevati i osiromašiti ljude. Za takva istraživanja, države su im dale velike poticaje. Štaviše, danas se na Zapadu više od polovine novca iz fondova za istraživanja preusmjerava u ratne/odbrambene fondove. Bilo da proizvodi lijekove ili oružje, parola Zapada glasi: „Kako ostvariti što veću dobit!“ Toj beskrupuloznoj računici o vlastitoj koristi nikada ne pridodaju samilost, dobročinstvo niti toleranciju.
Pored svega toga, Zapad je učinio nešto što do sada niko u historiji nije učinio. A to je da je tu ružnu ideju o ličnoj koristi ukrasio privlačnim, blještavim i lijepim riječima. U tu svrhu zloupotrijebio je nauku, politiku, medije, filozofiju i umjetnost.
Ukratko, u ovom trenutku Zapad posjeduje moć, ali ne i ispravnost! U biti, Zapad uz moć koju posjeduje snosi i ogromnu krivicu, jer Zapadom ne vlada moć lijepog ahlaka već ahlak moći. Zapad proizvodi nepravdu, destrukciju i govor koji lijepim i ispravnim prikazuje šejtanska djela. Postoji toliko mnogo primjera koje možemo navesti kao potvrdu tome… Naprimjer, kada neka od zapadnjačkih snaga okupira određenu zemlju, oni to nazivaju „oslobođenjem“, ili kada „komercijalizuju“ ženu, onda to nazivaju „razbijanjem okova“. Pokornost Uzvišenom Allahu smatraju poniženjem, ali kada prodaju gazirana pića, onda ih reklamiraju sloganom „pokori se svojoj žeđi“.
U vrijeme kada su zapadne zemlje objavile Globalnu deklaraciju o ljudskim pravima, u SAD-u je crncima bilo zabranjeno da piju sa iste česme sa koje piju bijelci. Dok su mahali sloganima „demokratija i sloboda“ podsticali su na ubijanje muslimana, podsticali su Jevreje da ubijaju Palestince, Srbe da ubijaju Bošnjake i druge zločinačke režime poput onih u Siriji i Iraku.
Da, dvolični i destruktivni karakter Zapada je očit… Ipak, to ne umanjuje odgovornost muslimana. Muslimani se ne bave vlastitim nedostacima onoliko koliko se bave Zapadom. Čast izuzecima, mi tako postupamo već posljednjih 200 godina. Djelujemo po logici: „Budući da je Zapad na takav način stekao toliku moć, onda i mi pod svaku cijenu moramo biti moćni poput Zapada.“ Ta pogrešna logika, donijela nam je određenu moć, ali stekavši moć, izgubili smo ahlak.
Šta smo izgubili tražeći moć?
Muslimani su dugo podnosili velike tegobe, kako zbog samog Zapada tako i zbog poretka koji je Zapad definisao. Muslimani nisu imali potrebnu snagu za osnivanje televizijskih kuća, te štampanje novina ili časopisa. Pokušavali su služiti zajednici preko skromnih donacija iskrenih vjernika. Međutim, u posljednjih trideset godina, počela se povećavati materijalna moć vjernika. Pojavile su se muslimanske novine, televizije, firme i škole… Ali, ovaj put, izgubila se ona iskrenost, muhabbet i čistoća. Na tim medijima, u tim firmama i školama, ahlak je pao u drugi plan. Umjesto suštine, zavladale su riječi. Ima čak i onih koji se ne ustručavaju da glasno kažu svoje pogrešno shvatanje koje glasi: „Na putu stjecanja moći, sve je dozvoljeno!“
Nažalost, muslimani su se otrgli od „moći ahlaka“ i predali su se „ahlaku moći.“ A „ahlak moći“ svojstven je Zapadu, dok islamu pripada moć ahlaka…
Prisjetimo se da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije imao nikakve materijalne moći kada je započeo sa obznanjivanjem Allahove, dž.š., vjere. Nije imao ni majke niti oca, niti je bio imućan. Njegova najveća snaga bio je njegov ahlak. Upravo zbog toga nevjernici koji su negirali njegovo poslanstvo, nisu ništa mogli prigovoriti njegovoj ličnosti i njegovome ahlaku. Budući da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naš uzor u svakom smislu, zar onda muslimani ne bi trebali i po pitanju moći i ahlaka uzeti njega, s.a.v.s., za primjer?
Ukoliko se osvrnemo na područja na koja se proširila vjera koju je obznanio Allahov Poslanik, s.a.v.s., kako za njegova života, tako i u vrijeme četvorice pravednih halifa, r.anhum, uvidjet ćemo da se islam mnogo više širio lijepim ahlakom nego snagom moći.
Pravedni muslimani, puni poštovanja i ljubavi, vojnici, trgovci, derviši i alimi, osvajali su srca gdje god da su došli. Upravo zato što su hodili tim putem, i Seldžuci i Osmanlije, zasnovali su civilizacije utemeljene na ljudskim vrijednostima, civilizacije koje su trajale stoljećima.
Jedino su muslimani ti koji su na ovome svijetu pokazali primjer vladavine bez činjenja nepravde, bez kolonijalizacije i porobljavanja ljudi. U historiji su i velike nevjerničke sile ostvarivale višestoljetne vladavine. Štaviše, uspjeli su zasnovati carstva koja su vladala skoro hiljadu godina, poput Rimskog Carstva. Međutim, oni nikada nisu uspjeli postići moć ljudskosti i lijepog ahlaka.
Kada je vrijeme za ahlak?
Danas je muslimanima potrebna moć. Tačno! Trebali bismo biti bogatiji, imućniji i čvršći. Međutim, mi pogrešno razumijevamo pojam moći. Moć nije samo u parama, zgradama, politici, naoružanju i brojnosti. Ukoliko nema ahlaka, sve to je bezvrijedno, jer najveća moć je u posjedovanju ahlaka i čvrstog karaktera.
Prema tome, da smo posljednjih dvjesto godina, umjesto za moći, trčali za plemenitim ljudskim vrijednostima, danas bismo bili i časni i snažni. Da nismo političke i ideološke razlike učinili predmetom rasprava, danas bi naše bratstvo bilo čvršće i jače.
Muslimani ne mogu uzimati za primjer silu bez ahlaka, kakva je Zapad. Muslimani ne smiju reći da je dozvoljeno stjecati moć koristeći se lažima i prevarama. Ne smije se desiti da samo govorimo o ahlaku, a živimo bez ahlaka.
Mi ne možemo biti poput Zapada, moćni i krvoločni, jer u islamu je moć uvijek podređena ahlaku. Ne smijemo reći: „Prvo ćemo steći moć, a onda ćemo misliti o ahlaku.“
Cilj muslimana nije samo postizanje moći, oni ne teže tome da budu najjači. Njihova najveća težnja je da budu dobri robovi, dobri ljudi. Cilj islama je vezivanje ljudi za Allahove, dž.š., propise i ahlak Allahova Miljenika, s.a.v.s. Na nama je da svoje nijete i trud usmjerimo na realizaciju tih ciljeva.
Svako može postići ovosvjetsku moć služeći se zlom. Međutim, istinska mudrost je u tome da procesu stjecanja moći, čovjek ostane ispravan i sačuva lijep ahlak. Prema tome, niti jedna moć koja nije ostvarena po principima pravednosti, legitimnosti i širenja dobra i odvraćanja od zla, ne može biti dozvoljena.
Da, rješenje je očito: ne težimo ahlaku moći, već prigrlimo moć ahlaka…
Časopis Semerkand, br. 113, Kolumna
