Nedavno sam pročitao članak u kojem jedan pobožni književnik raspravlja o tome da li se za ono što ljudi naprave smije upotrebljavati termin „stvoriti“. Dok sam čitao taj članak, čekao sam kada će spomenuti vjerski propis koji se tiče te tematike. No, nažalost, pisac je završio tekst ne spomenuvši nikakav vjerski propis vezan za taj akaidski segment o kojem je pisao. Umjesto toga, pokušao je dati fetvu gledajući u leksička značenja riječi „stvoriti“ u okviru rječnika. Štaviše, nije se osvrnuo ni na značenje riječi „halk“, „hilkat“ niti „Halik“. A na kraju članka je donio fetvu da se glagol „stvoriti“ može upotrebljavati i kada su u pitanju ljudska djela.
Nažalost, u tom članku koji je napisao pisac vjernik, uopće nema vjere. Dakle, pisac se usudio ne oslanjajući se ni na jedan vjerski argument, iznalaziti rješenje za jedno vjersko pitanje. Tako je donio vjerski propis samostalno, zaključujući na osnovu dva-tri jezička rječnika.
Suština znanja
Nažalost, mi danas sve češće i češće svjedočimo takvim zastranjenjima. Kada se „pobožnost“ žrtvuje zarad politike i različitih kompleksa, onda to biva tako. Takve dekadence ne oslanjaju se samo na jednu, već na nekoliko zabluda istovremeno. Prva jeste nepoznavanje granica i pretjerana smjelost. Međutim, suština znanja je edeb, dakle, poznavanje granice i mjere. Čovjek ne bi smio donositi zaključke o onome o čemu ne zna. A naročito kada su u pitanju vjerske teme, onda je to eksplicitno zabranjeno. Malo poznavati određenu temu, ne znači posjedovati znanje. U biti, imati informacije o nekoj tematici, ne znači „znati“. Oni koji nisu stekli znanje u skladu sa usulom i koji nisu vezani za lanac prenosilaca znanja, jesu poput listova koje otpuše vjetar. Ljudi poput nas, koji su školovani, ali nisu u skladu sa usulom stjecali vjersko znanje, u najmanju ruku trebaju da, poput svakog običnog čovjeka na ulici, suzdržavaju svoja usta, pera i nefsove kada su u pitanju vjerski propisi.
Kao drugo, o onome o čemu ne znamo trebamo pitati one koji imaju potpuno znanje, potpuni edeb i koji poznaju hakikat tematike. Ako je to moguće, najljepše je pitati alima koji je trenutno živ. Jer, ukoliko je to potrebno, on može detaljnije objasniti tematiku, te dati odgovor koji je u skladu sa nivoom poimanja i razumijevanja osobe koja postavlja pitanje. Naprimjer, ako se radi o pitanju koje se tiče trgovine i ako je čovjeku potrebna fetva iz tog domena – pa, fetvom se svakako naziva odgovor učenjaka na određeno pitanje. Ukoliko ne poznajemo niti jednog tako kompetentnog učenjaka, tek onda možemo gledati u provjerene i povjerljive knjige. Međutim, i da bismo razumjeli ono što piše u takvim knjigama potrebno nam je znanje.
Kao treće, nikada se ne donosi vjerski propis na osnovu rječnika ili izvora nepoznatog i neprovjerenog porijekla. Nažalost jedna od uveliko rasprostranjenih greški u današnjem vremenu jeste takvo postupanje. Kako god, danas postoji internet! Pa se tako odmah može pogledati prijevod određenog časnog ajeta i na osnovu toga se donosi propis. Međutim, kada bi oni koji tako postupaju pogledali recimo u uvaženi tefsir rahmetli Elmalılı-ja „Hak Dini Kur'an Dili“, uvidjeli bi da se tamo nalazi istinsko značenje i jasno tumačenje istog ajeta na osnovu semantičkog značenja, zatim povoda objave, veze tog ajeta sa drugim ajetima, te njegovim pojašnjenjem u okviru časnog Sunneta. No, uprkos svemu, danas je sve više onih koji imaju smjelosti da na osnovu završenog kursa arapskog jezika ili čak bez ikakvog poznavanja arapskog jezika, sami donose propise. Postoje čak i takvi džahili (neznalice) koji su se usudili i prijevode Kur'ana napisati!
Neznanje učenih
Kako je u današnjem vremenu sve više zastupljeno visoko obrazovanje, tako su i sve više zastupljeni razgovori i rasprave o vjeri koji se zasnivaju na vlastitim poimanjima i zaključivanjima. Inače je obrazovanje to koje čovjeka navodi da bude oprezan te da sumnja i u ono što zna. Ali, kod nas je stanje sasvim suprotno. Naprimjer, kada se savremeni obrazovni sistem susretne sa nekim časnim hadisom koji se ne uklapa u njegov koncept poimanja i razumijevanja vjere, odmah se donosi zaključak da se radi o „izmišljenom“ hadisu. Budući da se dovoljno ne poznaje usul hadisa, ne uzima se niti u obzir veliko polje značenja koje obuhvata taj isti hadis. U takvim situacijama, donosi se propis koji se ne oslanja ni na kakve usule (principe), odnosno, donosi se sud na osnovu „vlastitog razuma“. Isto se dešava i kada je u pitanju Kelamullah. Časni ajeti se izvrću i iz njih se izvode značenja po vlastitom nahođenju pojedinaca. A Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas upozorava: „Ko kaže nešto o Časnom Kur'anu, a ne posjeduje znanje, neka pripremi sebi mjesto u vatri.“ (Tirmizi, Tefsir 1)
U biti, niko nije ovlašten da oslanjajući se samo na univerzitetsku diplomu, po bilo kojoj tematici, a kamoli po pitanju vjere, iznosi vlastite zaključke. Koji to inžinjer nakon četiri godine školovanja ima pravo da izriče velike riječi i zaključke? Koji to pravnik može na osnovu diplome reći da je vrhunski pravnik? To je nedopustivo. Stoga, naročito kada je vjera u pitanju, to ni u kojem slučaju, nikada ne smije biti dopustivo!
A kada su u pitanju ljudi koji se na većem nivou bave vjerskim istraživanjima, oni moraju posebno obratiti pažnju na to da kada govore, govore u skladu sa principima koje smo prethodno naveli, te da uzimaju u obzir kakav će utjecaj na ljude imati svaka rečenica koju izgovore. Tako bi trebali postupati i radi svog i radi dobra onih koji ih slušaju.
Kako je samo istinita izreka: „Neznalica je onaj ko ima smjelosti.“ Ustvari, u našem jeziku riječ „hrabrost“ ima pozitivnu konotaciju, dok riječ „smjelost“ već u sebi nosi određenu dozu kršenja granica i mjerila. Iz tog razloga se za učenjaka kaže da je hrabar, a za neznalicu da ima smjelosti.
No, smjelost neznalice veća je od hrabrosti učenog. Učeni zna, ali ne tvrdi da zna. A neznalica ne zna, ali tvrdi da zna. Ako tako sagledamo stvari, onda se odmah razaznaje ko je učen, a ko ne. Jer, bilo da se radi o obućarskom zanatu ili o vjerskim naukama, osoba koja mnogo zna, koja poznaje suštinu u skladu sa usulom i edebom, svjesna je i koliko ne zna. A neznalica ima malo znanja, međutim, misli da mnogo zna. Čovjek zasigurno treba šutjeti kada su u pitanju teme koje ne poznaje. Ali, kod nas niko ne umije niti može reći „ne znam“. Kao da je to sramota. Bilo da pitate za neku adresu ili vjerski propis, niko neće priznati da nešto ne zna, niti će preko usta prevaliti „ne znam“. A baš naprotiv, samo onaj ko posjeduje znanje i edeb, u stanju je da kaže da nešto ne zna.
Neka niko ne shvati pogrešno, ni u kojem slučaju ne hvalimo neznanje. Mu'min može biti neznalica, ali ne može to i ostati. Jer, u našoj vjeri učenje je farz. Učenje čega? Učenje vjerskih osnova, načina obavljanja ibadeta, propisa o haramu i halalu… Uz to, od iznimne je važnosti da osoba poznaje ono što joj je neophodno za obavljanje posla kojim se bavi, te da poznaje prava osoba sa kojima je u komunikaciji, shodno nivou komunikacije i kontakta na kojem je sa njima. Dakle, znanje i nauka nisu ograničeni samo na ibadete, već na cjelokupan život.
Muslimani posljednjeg stoljeća
Današnja dekadenca je, nažalost, prešla na nivo vjerovanja. Pa tako danas imamo roditelje koji su pobožni, ali ne pokazuju nikakvu brigu za iman svoje djece. Zbog toga, kada na univerzitetu držim predavanja, nikada svojim učenicima ne postavljam akaidska pitanja. Brinem se da će zapasti u kufr (nevjerstvo) ukoliko im postavim takvo pitanje. Ono što pokušavam jeste da sam spomenem neka pogrešna ubjeđenja i ukažem na ispravna.
U posljednjem stoljeću, mnogo govorimo o islamu, ali naša veza sa islamom iz dana u dan ne jača. Mi nismo, iz dana u dan sve bolji vjernici. To je jedan američki akademik, musliman, William Chittick, sažeo na sljedeći način: „Jedno stoljeće unazad, muslimani su govorili „Allah“, a danas govore „islam“.
Potrebno je dugo razmišljati o toj izjavi. Ono na šta se cilja je sljedeće: Muslimani su izgubili svijest o tome da su oni robovi Uzvišenog Allaha. Pa umjesto da se kao robovi vežu za Allaha, dž.š., vjerom se bave kao da je to posebna „tema“. Vjeru svode na nivo jedne riječi, termina, slogana. Dakle, spominju Allaha, dž.š., ali ne misle na Allaha, dž.š. U njihovim djelima, životima, tekstovima, nema traga istinske veze sa Uzvišenim Gospodarom.
Rekosmo djela… Djela jednog roba nisu samo obavljanje namaza, post ili davanje zekata. U vjeri je sve što činimo, pišemo i o čemu raspravljamo djelo, bilo da se tiče inžinjerstva, umjetnosti, politike ili trgovine. Sve što mu'min čini, pa tako i tekst koji piše, jeste djelo. Da je uz takvu svijest pisan članak u kojem se daje fetva o upotrebi glagola „stvoriti“, onda ne bismo za ishod imali tako kobne greške.
Kako će čovjek u svome životu, na milione postupaka, riječi i poslova obaviti u skladu sa zadovoljstvom Uzvišenog Hakka? Odgovor je jasan: Tako što će slijediti Časni Kur'an i Sunnet. Jer, život Allahova Poslanika, s.a.v.s., je skoro u potpunosti zabilježen, od svakodnevnih poslova koje je obavljao pa sve do mudžiza koje su mu bile date. Prema tome, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je naš vodič u tome zašto i kako trebamo obavljati određeni posao. Uvijek ponavljam da bismo, umjesto što uprazno trošimo vrijeme na društvenim mrežama, trebali dnevno naučiti po jedan sunnet i potruditi se da ga primjenjujemo. Inšallah, na taj način ćemo upotpuniti i svoj dunjaluk i svoj Ahiret.
Moj savjet sebi i vama glasi: Nemojmo vjeru ograničavati na jednu riječ, na jedan slogan ili temu za popunjavanje praznine. Nastojmo svoju vezu sa Uzvišenim Gospodarom učiniti lijepom. Bdijmo nad svojim imanom, pomno ga čuvajmo. Nemojmo skretati sa Pravog puta. Nemojmo upadati u zapadnjačke provalije. Sve što činimo, bilo malo ili veliko, svaki svoj posao, obavljajmo sa lijepim nijetom, u skladu sa zadovoljstvom Uzvišenog Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.s.
