Islamski svijet je u posljednjih 250 godina u vlastitoj domovini stranac, u vlastitom gradu osamljen, u vlastitoj kući potišten, na vlastitom putu izgubljen…
Jedan od razloga tog žalosnog stanja je i to što svaki događaj dijelimo po principu „ili ovo ili ono“. A u stvari, ono što dijelimo jesmo mi sami, naš identitet, naš život, naši poslovi… Ni po tom pitanju nismo u stanju ravnoteže. A s druge strane, ono što uistinu trebamo podijeliti i razdvojiti, ne razdvajamo. Ne razdvajamo naprimjer halal od harama, dobro od zla, nefs od ruha, itd.
Podvojenosti i podjele zarobile su naš razum i naša srca.
Ko će podijeliti Allahovu, dž.š., Zemlju?
Jedna posebna podjela koju već 250 godina poput papagaja ponavljamo je i podjela „ili Istok ili Zapad“. Kao da tobože jedan dio Zemlje pripada islamu, a drugi ne. A svaki dio Zemlje, svako mjesto, pripada vjerniku. Vjernik je najslobodniji čovjek. Njegov život i njegovo vjerovanje nisu uslovljeni prostorom. Svaki prostor, svaki čovjek i svako vrijeme za vjernika su dostupni i otvoreni.
Vjernik na svakom mjestu na Zemlji izvršava svoje robovske dužnosti. Ako se nalazi u mjestu gdje većinu čine nevjernici, on ne može da ne klanja namaz, niti može da ne daje zekat. Propisi o halalu i haramu važeći su na svakom mjestu na Zemlji.
Međutim, u posljednjih stotinu godina muslimani su dovedeni u stanje da su zaboravili da njihova domovina nije samo zemlja u kojoj žive, već da je cijela Zemaljska kugla domovina muslimana. Zapad je razbio naše jedinstvo i uvjerio nas u to kako je naša domovina samo onaj mali dio zemlje ograničen granicama koje su nam oni nametnuli. Zaboravljena je ostavština ashaba, r.anhum, koji su učinili hidžru i donijeli islam na sve četiri strane svijeta, od Kine do Afrike. Budući da nam je svaki dio Zemlje učinjen mesdžidom, onda je svaki pedalj Zemlje naša domovina.
Prije dosta godina jedan moj drag prijatelj i njegova supruga ostali su bez posla. Razmišljali su o tome da se odsele u inostranstvo. Međusobno su mnogo razgovarali o tome. Jer, brinuli su se kako će u stranoj zemlji, u tuđini, živjeti islam. Onda su odjednom sebi postavili pitanje: „Pa zar Kur'an nije uputstvo za ovozemaljski život? Otvorimo ga i pogledajmo šta piše u njemu.“ Prvi ajet koji su ugledali na stranici koju su nasumično otvorili bio je:
„A Allahov je i istok i zapad; kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahova strana. – Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna.“ (Bekara, 115)
Nakon toga donijeli su odluku da se odsele.
Razum-srce, tesavvuf-Šerijat
Koliko je samo podjela poput ovih, navedenih u naslovu, koje nas dijele iznutra. Naprimjer, postoje oni koji kažu: „Ili razum ili srce…“ I uistinu, veoma često padamo u tu zamku. Oni koji su pogrešno shvatili tesavvuf smatraju da kudeći razum uzdižu i veličaju srce. S druge strane, oni koji misle i zastupaju stanovište da je razum jedina komponenta čovjeka, smatraju da time veličaju razum. Međutim, srce i razum su dvije velike blagodati, koje su u suštini usko vezane jedna za drugu. Iman nije u razumu, nego je u srcu. Mjesto Allahovog, dž.š., pogleda nije razum, nego srce. Ali isto tako, iman nerazumne osobe je nepotpun. Bez blagodati razuma, srce ne bi imalo mjere. Bez blagodati srca, razum bi se pretvorio obični kalkulator. Razum onoga ko svoje srce otvori ka Uzvišenom Gospodaru počinje raditi na potpuno drugačiji način; postaje podređen srcu, zbog čega zadobija poseban nur. I srce i razum mogu ispunjavati svoju suštinsku funkciju tek nakon što se prosvijetle nurom Uzvišenog Gospodara. Niti srce može funkcionisati bez razuma, niti razum bez srca. Iz tog razloga kažemo da je tvrdnja o „objektivnosti“ moderne znanosti isprazna. Nijedan mislilac nije u stanju da prosuđuje samo razumom, bez učešća srca.
Postoje i ljudi koji govore „Ili tesavvuf ili Šerijat!“ To je također jedna od potpuno neosnovanih i pogrešnih podjela. Jer, bez Šerijata nema tarikata. S druge strane, temeljni principi koje potencira tesavvuf, kao što su: ihlas, zadovoljstvo odredbom, tevekkul, odgoj nefsa i lijep ahlak, čine suštinu islama. Iz tog razloga kažemo da se tesavvuf i Šerijat razlikuju samo sa aspekta imena, a nikako sa aspekta suštine i principa na kojima se zasnivaju.
Također je potpuno pogrešna i izreka „Ili medresa ili tekija.“ Ne možemo kazati da kroz historiju nikada nije bilo nesuglasica na relaciji medresa-tekija, ali nedvojbeno je da ti nesporazumi nikada nisu bili trajni niti općeniti. Tekije i medrese su dvije institucije koje se međusobno potpomažu i nadopunjuju. Jer, poznato je da su mnogi sljedbenici kadirijskog, nakšibendijskog, mevlevijskog, halvetijskog i drugih tarikata ujedno bili i alimi. Na mnogim mjestima tekije i medrese su sagrađene u istim kompleksima. A spomenuti sukobi na relaciji medresa-tekija, dešavali su se samo kao posljedica pokušaja određenih ljudi da žive tesavvuf bez Šerijata ili kao posljedica pokušaja svođenja Šerijata samo na formu, uz zanemarivanje suštine i duhovnosti.
Snaga i ahlak
Jedna od najvećih podjela sa kojima se danas suočavamo jeste podjela „ili ahlak ili snaga“. Ponižavaju se i omalovažavaju vjernici lijepog ahlaka koji se trude da rade pazeći na halal i haram, a kao uzori se nameću ljudi koji su postigli bogatstvo i moć ne pazeći na ahlak niti bilo kakve uzvišene principe. A istina je da je moguće ostati dosljedan principima plemenitog islamskog ahlaka i ujedno imati snagu i moć. Najljepši primjer toga je život našeg Pejgambera, s.a.v.s. Iako nije imao nikakvu materijalnu snagu niti moć i bio je najljepšeg ahlaka, taj jetim koji nije znao ni čitati ni pisati, postao je najsnažniji i najutjecajniji čovjek na svijetu. Uz njega su još za njegova života, ukrašavajući se njegovim ahlakom, muslimani postigli veliku snagu i moć.
Zapravo, najveća snaga muslimana je lijep ahlak. To što se islam tolikom brzinom proširio na sve četiri strane svijeta nije rezultat laži, prevara niti borbe oružjem, nego je rezultat lijepog ahlaka.
Kada neko, da bi postigao moć ne preza od harama, ne obazire se na Allahove, dž.š., propise i svako sredstvo na tome putu smatra dozvoljenim, to ga neće učiniti Musaom, nego faraonom.
Laž zvana „modernizam“
Još jedna stranputica na koju ćemo se osvrnuti jeste podjela „ili moderno ili tradicionalno“. Ako mislimo da je modernizam fitna (smutnja) koja se tiče samo našeg vremena, varamo se. Percipiramo li modernizam kao nefsansku težnju da odvoji roba od Allaha, dž.š., kao logiku koja se oslanja samo na koristoljublje, te kao pohlepu koja navodi na uništavanje tuđih života zarad vlastitih interesa, jasno nam je da je to pošast koja je bila prisutna u svakom periodu ljudske historije.
Razlika današnjeg modernizma ogleda se u tome što se ljudi eksploatišu posredstvom njihovih vlastitih nefsova, što se laž prikazuje kao istina i što su nepravda i tiranija na jedan sistematizovan način obuhvatile cijeli svijet.
Čak i u takvom stanju, gledajući u novu odjeću, automobil ili mobitel nekog vjernika, reći: „Eto, i ti si postao moderan!“, odraz je nedostatka pameti. Kao da su muslimani prije ovog vremena koje nazivamo „modernim“ bili nazadni! Pojam „tradicionalno“ nije u suprotnosti sa pojmom „moderno“. Islam je trajao do danas i trajat će sve do Sudnjega dana zahvaljujući tome što je u svakom trenutku i u svakom vremenu ostao dosljedan svojim principima. Musliman nije niti zarobljenik vremena, niti je njegov vlasnik. Za njega je vrijeme blagodat i prilika da pokaže odanost u robovanju svome Gospodaru.
Da nas Uzvišeni Gospodar sačuva pogrešnog razumijevanja i neutemeljenih podjela, i da nas učini od onih koji u svakom trenutku potvrđuju i svjedoče Njegovu jednoću – tevhid.
