Zajam Uzvišenom Allahu…
U ovosvjetskom životu čovjek se ponekad suočava sa materijalnim poteškoćama. Dešava se da u svojim poslovima doživi pad i bankrot. U životu Allahova Poslanika, s.a.v.s., također je bilo dana kada je bio u velikoj oskudici i kada je uzimao zajam. Prenosi se da je jednom uzeo zajam od nekog jevreja kojem je u zalog ostavio štit.
U vezi sa dugom, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Uzvišeni Allah je sa dužnikom sve dok on ne vrati svoj dug, osim ako je njegov dug za nešto čime Allah nije zadovoljan.“
Prenosilac navedenog hadisa, Abdullah b. Džerir, rah., bi svome hizmećaru često govorio:
„Idi i u moje ime uzmi zajam od tog i tog, pa da Uzvišeni Gospodar bude sa mnom. Ne želim ni jednu noć da provedem, a da Allahova milost nije uz mene.“ (Hakim, Mustedrek, 2/3)
Čovjek će biti iskušavan na razne načine, pa tako i po pitanju materijalnih stvari. Najvažnije je to kako će se ponašati u tim teškoćama. Tada dolazi do izražaja njegovo shvatanje zajma, kako po pitanju uzimanja tako i po pitanju davanja.
Uzimanje i davanje zajma je dio kulture poslovanja. Svi na ovome svijetu mogu zapasti u finansijske probleme; i osobe i firme, i institucije i države. Pomoći u toj situaciji i dati zajam, je lijepo i pohvaljeno djelo.
Uzvišeni Allah nas podstiče na to djelo i obznanjuje da će za njega dati nagradu. Takvo postupanje se naziva „karz-i hasen“, što znači „dati zajam Allahu“, a spomenuto je u suri Tegabun, kada Gospodar svjetova kaže:
„Ako Allahu drage volje zajam date, On će vam ga mnogostruko vratiti i oprostit će vam (…)“ (Tegabun, 17)
Gospodar svjetova u ajetu traži zajam od vjernika. Davanjem zajma onome ko je u potrebi vjernik daje zajam Allahu, dž.š. Dakle, pomoći onome ko je u teškoj situaciji, dati zajam onome kome je potrebno, znači dati zajam Gospodaru. A On Uzvišeni zasigurno vraća svoj dug, uzvraća mnogostrukom nagradom na dunjaluku ili oprostom i Džennetom na Ahiretu.
Allahovo je sve što je na nebesima i na Zemlji, a On Uzvišeni ipak od nas traži zajam; traži od nas ono što nam je On dao. Uistinu, mi sve svoje dugujemo Njemu. Od rođenja do smrti. Sve što posjedujemo u ovom dunjalučkom životu dato nam je u emanet, kao jedna vrsta zajma. I bićemo pitani šta smo učinili sa tim emanetom, kako smo se odnosili prema njemu.
Kada su nevjernici čuli za 17. ajet sure Tegabun, uzeli su ga za podsmijeh i počeli da govore: „Allah je siromašan, a mi smo bogati, traži zajam od nas“, da nas Uzvišeni Allah sačuva od takve maloumnosti.
Škrtci su se također oglušili na taj ajet i unatoč tome što im je Allah, dž.š., dao sve što posjeduju, oni ne daju zajam Allahu, dž.š. Samo iskreni i darežljivi vjernici su se odazvali tom ajetu. Oni znaju da sve duguju Gospodaru i da je davanje zajma jedan od vidova međusobne pomoći koju je Uzvišeni Allah povjerio onima koji su dobrog imovinskog stanja, kako bi pomogao one koji su u potrebi. Oni su svjesni riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je kazao da je davanje zajma vrjednije od udjeljivanja sadake.
Ajet o zajmu je najduži ajet u Kur'anu (Bekara, 282).To dovoljno govori o važnosti zajma. Pored toga, Gospodar svjetova u ajetu objašnjava principe uzimanja i davanja zajma, te naglašava i važnost prisustva svjedoka. A u jednom od prethodnih ajeta kaže:
„A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, neka znate, da dug poklonite.“ (Bekara, 280)
U vezi s tim Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Ko pričeka dužnika i produži mu rok plaćanja, za svaki dan produženja piše mu se sadaka.“ Kao što se može vidjeti, zajam je praksa na koju podstiču Kur'an i Sunnet.
Danas među ljudima vlada strašno nepovjerenje, obični zajam zamijenio je kamatni dug, a ljudi teško daju zajam, ili ga ne daju nikako. Čak i ako su u mogućnosti, govore da nisu, što ukazuje na velike nedostatke u našem ahlaku i međusobnim odnosima. Svijest o važnosti „davanja zajma Allahu, dž.š.“ trebamo ponovo graditi. Trebamo iznova naučiti edebe davanja i uzimanja zajma. Čovjek je obavezan da dug vrati u dogovoreno vrijeme, a ako za to nema mogućnosti, onda to treba iskreno reći i zatražiti dodatni rok. S druge strane, onaj ko daje zajam treba imati razumijevanja za dužnika koji je u teškoj situaciji, te nastojati da mu olakša.
Po pitanju uzimanja i davanja zajma musliman ne smije da se ugleda na pijune kapitalističkog sistema, nego na Allahova Poslanika, s.a.v.s., i njegove varise (nasljednici). U današnjem svijetu kada je sunnet davanja zajma gotovo zaboravljen, Allahovi, dž.š., prijatelji nas svojom praksom podsjećaju na njega. Svijest o „davanju zajma Allahu“ je lijek za mnoge bolesti današnjice, potrebno je samo da želimo slijediti primjer.
Uzvišeni Allah u Časnoj Knjizi kaže:
„Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kada od drugih kupuju, a kada drugima mjere na litar ili na kantar – zakidaju. Kako ne pomisle da će oživljeni biti na Dan veliki, na Dan kada će se ljudi zbog Gospodara svjetova dići!“ (Mutaffifun, 1-6) U navedenim ajetima sadržani su temeljni principi ahlaka poslovanja, i upozorenje na opasnost varanja.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je također, oštro upozorio na pravilno mjerenje i rekao: „Nije od nas, onaj ko nas vara.“ (Muslim, Iman 134)
Iako su to normativi koje je postavila naša uzvišena vjera, današnji muslimani ih se rijetko pridržavaju, zbog čega se svakodnevno suočavamo sa brojnim teškoćama. Po pitanju poslovanja i suradnje postoji kolektivno nezadovoljstvo. Neodgovornost, varanje, neispunjavanje riječi, samo su neke od pojava na koje se ljudi svakodnevno žale. Klijenti se žale na prevaru proizvođača, trgovci na poteškoće pri naplaćivanju proizvoda, a korisnici na loše usluge majstora i radnika. U tom opštem haosu, svako je prinuđen da se sam snalazi i poseže za različitim sredstvima, kako bi riješio svoje potrebe.
Ukoliko poslodavac ili upravitelj pokaže blagost, to najčešće bude zloupotrijebljeno, a ako pak traži predanost poslu i disciplinu, tada je to pritisak, i onda se radnik žali na poslodavca, na neadekvatnu plaćenost, itd. Istovremeno se i poslodavac žali na radnika, na lijenost, loše obavljanje posla, i tako u krug.
Svako se žali na svakoga. Građevinski radnici ili kupci nekretnina se žale na loš materijal, kupci na pijacama na istruhlo voće i povrće, bolesnik na nezainteresiranost ljekara, doktor na agresivnost pacijenta… Ukratko, opće nezadovoljstvo na polju poslovanja, trgovine i usluga. Trgovac je nezadovoljan klijentom, klijent trgovcem, poslodavac radnikom i radnik poslodavcem.
Treba početi od sebe
Svako se žali na drugoga, ali niko ne razmišlja o tome da li on sām dobro obavlja svoj posao, svoju dužnost. Svaki čovjek treba da se zapita: „Kakav sam ja u svome poslu? Da li sam dovoljno stručan i profesionalan? Da li sam predan? Obavljam li svoje poslove kako treba? Stojim li iza svoje riječi? Jesam li u trgovanju daleko od varanja? Zavrjeđujem li u potpunosti svoju platu? Poštujem li hakove (prava) drugih ljudi? Uspijevam li dunjalučku dobit pretvoriti u ahiretsku opskrbu? Vjerujem li u Ahiret i jesam li svjestan važnosti ispravnog mjerenja? Kada narušim nečije pravo, zatražim li halala?“ Ukoliko možemo potvrdno odgovoriti na sva navedena pitanja, znači da je naš ahlak u poslovanju kao i vjerovanje u obračun, na vrhunskom nivou. Međutim, ako su odgovori ne ili dvojba, onda znači da imamo ozbiljan problem.
Danas među ljudima postoji jedno opće uvriježeno shvatanje prema kojem se vjera sastoji samo od obreda ibadeta. Musliman zahvaćen tom bolešću veoma lahko može da naruši prava drugoga, jer propise i vjerske zapovijedi ne implementira u međuljudskim odnosima. A islam je vjera koja obuhvata sve segmente našeg života i funkcionisanja. Ibadeti poput namaza, posta, hadža, i slično, su ono što čini vezu između roba i Gospodara. Međutim, islam nije samo ibadet. Tek kada rob svoj socijalni život, ahlak, percepciju života, pa čak i ljubav i mržnju, oblikuje prema toj vezi – vezi sa Gospodarom – onda možemo reći da živi islam u cjelosti.
Reducirati vjeru samo na obrede, a dunjalučke poslove voditi prema nekoj drugoj filozofiji ili željama vlastitog nefsa, nije religioznost nego sekularizam. Jer, u islamu postoje propisi koji se posebno bave uređenjem međuljudskih odnosa. U knjigama fikha ta oblast se naziva „muamelat“.
Muamelat obuhvata propise o porodičnim odnosima, nasljedstvu, trgovanju, i drugim individualnim i društvenim aktivnostima. Izvršavanjem ibadeta rob ispunjava hak (pravo) Gospodara, izvršavanjem emrova (zapovijedi) koji se odnose na međuljudske odnose, ispunjava hakove drugih ljudi. Suprotno tome, ukoliko zanemari prvo, zanemaruje i narušava hak Uzvišenoga Gospodara, a ako pak zanemari drugo, narušava hakove ljudi.
Kao što se može vidjeti, u islamu nema mjesta za razdvajanje vjerskog i ovosvjetskog života. Musliman ne može živjeti takav, podvojeni život. Jer, ukoliko se narušava pravo drugih ljudi, narušena je i veza sa Allahom, dž.š. Oni koji žele da žive prema vjeri islamu, koji vjeruju u Ahiret i Sudnji dan, oni će se podjednako pažljivo odnositi prema ibadetu i prema međuljudskim odnosima.
Poštivanje tuđih prava
Zbog zanemarivanja propisa u međuljudskim odnosima, danas imamo mnoge probleme, a na čelu njih je nesumnjivo nedostatak kulture ili ahlaka u poslovanju.
Pitanja poput: „Da li odgovorno i valjano obavljam svoj posao, da li uistinu zavrjeđujem platu koju primam, tj. da li je moja opskrba halal ili haram?”, su pitanja od životne važnosti, bez obzira čime se čovjek bavi, jer halal opskrba vodi u Džennet, a haram opskrba u Džehennem. Poznato je da halal opskrba prouzrokuje lijepa djela, a da je haram opskrba uzrok mnogim haramima.
Onaj ko vjeruje u proživljenje nakon smrti, taj ne pruža ruku prema haram zaradi. On ne vara, ne spletkari i povjerenu mu dužnost ne zloupotrebljava. Posao koji radi nastoji da obavlja valjano. Poslovni život vodi u skladu sa principima islama. Onaj ko vjeruje u Ahiret, taj ne jede tuđi hak, nikome ne čini nepravdu, ne povređuje ni mrava, i strahuje od uzimanja tuđeg prava. Jer, on vjeruje u veliki obračun kada nikome neće biti učinjena nepravda, priprema se za smrt i ono što dolazi poslije nje, i ne radi da bi zaradio novac, nego da bi stekao halal zaradu. Na taj način on stječe Allahovo, dž.š., zadovoljstvo.
Onaj ko vodi računa o kulturi poslovanja, čak i ako nije musliman, njegovi poslovi će biti lijepi i uspješni. Primjer za to imamo u zapadnim društvima gdje su individualne i porodične moralne vrijednosti na najnižem nivou, ali unatoč tome kvalitet i uspjeh u poslovanju je evidentan. Pažljiv odnos prema kulturi poslovanja je garancija uspjeha. Događaj koji ćemo navesti, a koji se desio u Engleskoj, je klasičan primjer te pojave.
Naime, jedan prosvjetni radnik iz Turske, zaposlen u školi u Engleskoj, pauze u toku radnog dana, koristio je za čitanje vijesti na internetu. To je trajalo sedmicu dana, a kada je nakon vikenda ponovo pokušao da otvori stranice sa vijestima, vidio je da mu je to onemogućeno. Bile su postavljene zabrane. Pored toga primio je pismenu opomenu u kojoj je bio upozoren zbog gubljenja vremena na iščitavanje stranica needukativnog karaktera. I tu se nije završilo, dobio je dodatne časove u drugoj školi, u periodima kada u spomenutoj nije imao nastavu. Dakle, vidimo primjer u kojem zaposlenik, u toku radnog vremena, ne može uprazno provoditi vrijeme čak ni kada nema radnu obavezu.
Kroz navedeni i slične primjere možemo shvatiti tajnu uspjeha zapadnih zemalja, unatoč njihovom velikom zulumu i nemoralu. Ako pogledamo sliku svoje zemlje, vidimo da stanje jednog državnog službenika izgleda otprilike ovako:
Prije svega, on je skoro pa institucija, a ne službenik. Radno mjesto koje je zauzeo garancija mu je za cijeli život. Na posao ide službenim autom ili pak ima privatnog vozača. Prve sate radnog vremena koristi za doručak. Zatim „prelistava“ stranice po internetu. Pročita sve objavljene vijesti. A ponekad se zadrži i na igricama. U međuvremenu se malo posveti i poslu. Nekad se posebno posveti preturanju službenih stranica, saznaje gdje je ko premješten, ko je unaprijeđen. Zatim mu neko od kolega svrati na kahvu i muhabet.
Kahvica najčešće protekne uz komentare o drugima. Službenici ogovaraju direktore, direktori službenike. I tako, dok doručak, dok internet, dok kahva, dok gibet (ogovaranje), već je pauza za ručak. U većini državnih institucija, ručak se jede u restoranu, stoga svi napuštaju svoje kancelarije. Posjete ne prestaju ni nakon podnevne pauze. U tim posjetama se naravno, najmanje priča o poslu. Za to vrijeme službeni telefoni neprestano zvone – zvone, ali rijetko se ko javlja. Uglavnom su kao zauzeti poslom. Jer, već se približio kraj radnog vremena. Ako ima nešto da se mora hitno potpisati ili obaviti, rješava se u tim posljednjim minutama. Ako se pak ne stigne, ostavlja se za sutra. Čim završi radno vrijeme, svi su spremni za polazak. Možda tek nekoliko odanih i savjesnih radnika ostaju da završe posao do kraja. Drugi, sasvim spokojno sjedaju u državna vozila i voze se svojim kućama.
Za većinu zaposlenih u javnim preduzećima, to je normalno odrađeno radno vrijeme. Međutim, da li bi na zapadu mogli tako raditi?
Musliman koji ne posjeduje ahlak u poslovanju, koji ne primjenjuje niti poznaje propise vezane za međuljudske odnose, ne može raditi dobro i produktivno, čak i ako obavlja ibadete.
Uzaludni trud
Ibadet i dova osobe čija opskrba nije halal, čak i ako su potpuni po pitanju forme, neće uroditi plodom. Jer, dova onoga ko se hrani nepravedno stečenom opskrbom, se ne prima. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Ima onih koji putuju na Allahovom putu, tijelo im je umorno od puta, odjeća istrošena. U tom stanju podižu ruke i mole: ‘Gospodaru moj, Gospodaru moj!’ Međutim, njihovo jelo je haram, piće haram, odijelo haram. Kako da njihova dova bude primljena?!“ (Muslim, Zekat 65)
Uzvišeni Allah daje opskrbu. Dužnost vjernika je da opskrbu stječe na halal način u halal poslu, da svoj posao obavlja kako treba, i ne dozvoli da se u njegovu opskrbu umiješa haram. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Čuvajte se suprotstavljanja Allahovim zapovijedima. Tražite opskrbu na dozvoljen način. Halal uzmite, haram ne dotičite.“ (Ibn Madže, Tidžaret 2)
Rad donosi smiraj i bereket. Suprotno tome, nerad donosi nemir i lišava čovjeka bereketa. Želja za imanjem bez rada je bolest današnjice koja ljude gura u prokletstvo kamate, što za posljedicu ima propadanje pojedinaca i porodica.
Društvo i institucije, one kojima bi trebali pomoći – siromahe, jetime i nemoćne – uvlače u dug i kamatu iz kojih ne mogu izaći. Nemarni su spram Allahovog upozorenja, 279. ajeta sure Bekare, u kojem Allah, dž.š., onima koji jedu kamatu objavljuje rat. A ko iz tog rata može izaći kao pobjednik?!
U suri Nisa’, Gospodar svjetova kaže: „O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte – ali, dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak – i jedni druge ne ubijajte! Allah je doista, prema vama milostiv.“ Rad treba da bude u poslovima kojima je Allah, dž.š. zadovoljan. Islam zabranjuje lijenost, zaradu bez rada, i sve vrste varanja. Ne dozvoljava nijedan vid poslovanja koji je nepravedan i unosi nemir u zajednicu. Zbog toga su zabranjeni kamata, mito, zelenaštvo, gomilanje zaliha radi izazivanja krize, crno tržište, i sve druge kriminalne radnje.
Sve navedeno predstavlja eksploataciju društva. Jer, ondje gdje je trgovac profiter, upravitelj korumpiran, radnik neradnik, vladaju nemir i nered.
Narod Medjena i Ejke je uništen zbog napuštanja lijepog ahlaka u poslovanju. Iz toga možemo zaključiti da je varanje u poslu, i općenito poslovanje na nedozvoljen način, grijeh toliko velik da bude uzrok uništenja jednog naroda.
Mi smo ummet Poslanika, trgovca koji je zbog stepena povjerljivosti i pouzdanosti prozvan „el-Emin“. On, s.a.v.s., je bio imam u Revdi, komandant na Bedru, trgovac u Šamu i Jemenu. Onaj ko je povjerljiv u trgovini, taj je povjerljiv i u zajednici. Vjerujemo u Ahiret, vjerujemo u Dan obračuna, pa zašto onda ne pazimo na ahlak u poslovanju, na svoju zaradu? Onaj ko vjeruje u obračun, taj zarađuje na halal način, bježi od harama.
Direktor ili nadređeni svih državnih službenika je zapravo narod, jer za njihovu platu se izdvaja iz novca naroda.
Ondje gdje državni službenik ne obavlja dosljedno svoju dužnost, gdje radnik svoj posao ne radi kako treba, trgovac vara i krivo mjeri, nema mjesta vjeri u Ahiret. Često se ponašamo kao da je ajet: „Teško li se onima koji pri mjerenju zakidaju!“ (Mutaffifun, 1) objavljen samo prošlim ummetima. Ajet se podjednako odnosi, na službenika koji ne radi svoj posao, na trgovca koji vara, i na svakog onoga ko je u svoju opskrbu umiješao haram.
Znanje o haramu i halalu
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Stjecanje znanja je farz svakom muslimanu i muslimanki.“, što su neki alimi protumačili kao obaveznost stjecanja znanja o haramu i halalu. Znanje o tome sprječava čovjeka od haram zarade i omogućava mu da opskrbu stječe na halal način. Mi živimo u vremenu u kojem su harami toliko rasprostranjeni da ih ljudi više i ne primjećuju. Svi se opravdavaju „teškim vremenom“ i s lahkoćom prelaze granice dozvoljenog. Znanje o halalu i haramu je u potpunosti zapostavljeno i zbog toga samo rijetki muslimani uočavaju razliku.
Neki ne znaju šta je haram, neki ne mare za to, neki pak znaju, ali zbog slabog imana, ne uspijevaju da se pridržavaju. Zbog toga je njihov ahlak u poslu na lošem nivou, te lahko ulaze u nedozvoljeno, nanoseći time štetu sebi i svojoj porodici, ali i cjelokupnom društvu. A takvo postupanje vodi čovjeka ka propasti i na dunjaluku i na Ahiretu.
Stoga, zbog sebe i zbog svoga potomstva, trebamo dobro istražiti načine stjecanja halal zarade i naučiti edebe u poslovanju – naučiti ih i primijeniti. Temeljni principi na kojim se zasniva ahlak ili kultura poslovanja u islamu su: istina, poštenje, umjerenost, pravednost, povjerljivost, skromnost, čuvanje bratstva, velikodušnost, solidarnost, marljivost, strpljenje, tolerancija.
Svaki musliman svoje zanimanje treba da vodi prema navedenim principima. Pored toga, uz lijep i iskren nijet, radnik i službenik treba da slušaju i ispunjavaju naređenja nadređenih, kako bi u potpunosti zaslužili platu koju primaju. Onaj ko tako radi, taj izvršava svoju dužnost.
Odnos između poslodavca i radnika, upravitelja i službenika, trgovca i kupca, treba da bude pošten i korektan. U međusobnim odnosima treba da se njeguje duh bratstva, da se čuvaju uzajamna prava. Poslodavac i šef treba da paze da naređenjima i zadacima ne čine zulum zaposlenima, da vode računa o njihovim pravima.
Svako u svome dijelu posla treba da bude pažljiv i obazriv, te da se ne odvaja od principa lijepog ahlaka. Posebno treba da budu pažljivi oni koji rade u javnim preduzećima. Jer, onaj ko radi u državnoj instituciji, bez obzira bio službenik ili upravitelj, ukoliko svoj posao ne obavlja kako treba, ulazi u hak svih ljudi te zemlje. Isto važi i za one koji rade u udruženjima ili vakufima osnovanim zajedničkim naporom i ulaganjem muslimana. Svaki nemar i oglušivanje na islamske zapovijedi koje se tiču poslovanja, na Sudnjem danu će ih suočiti sa hiljadama ljudi kojima će morati nadomjestiti uzurpirano pravo. Osoba zaposlena u privatnoj službi, kada pogriješi prema jednoj-dvije osobe, lahko ih može naći i izviniti se, ali kako da onaj ko radi u javnoj službi, i griješi, nadomjesti hak hiljadama ljudi?
Sve što uradimo na ovom svijetu, makar bilo i koliko trun, dočekat će nas na Ahiretu. Ljudi će za sve polagati račun. Stoga, onaj ko loše obavlja svoj posao, ili ga ne obavlja nikako, ulazi u hak ljudi i nanosi im štetu. Međutim, najveću štetu nanosi sebi, jer svaku nepravdu koju učini, ukoliko mu oštećeni to ne oprosti na ovom svijetu, morat će nadoknaditi na Ahiretu. Ukratko, čovjek u svom poslovnom životu nikako ne smije zaboravljati Ahiret i Dan obračuna. A naročito to ne bi smjeli oni koji rade u javnim preduzećima.
Kako rad postaje ibadet?
Nijet u poslu je mnogo važan. Ukoliko osoba svoj posao obavlja sa ispravnim nijetom, piše joj se nagrada kao da je vrijeme provedeno u poslu provela u ibadetu. Nadalje, od edeba posla je i to da se posao obavlja kako treba. Allah, dž.š., voli vjernika koji je predan svome poslu. Nadalje, jedan od principa rada jeste i dobra organizacija i pravilno korištenje vremena. Onaj ko ne uradi na vrijeme svoj dio posla, pričinjava poteškoću drugoj strani. A nije rijetkost ni to da ta poteškoća bude lančana. Oni koji čekaju proizvod ili uslugu bivaju na šteti i remeti se red u cijelom lancu od proizvođača do potrošača.
Trgovac ni pod kojim okolnostima ne smije da vara kupce niti da ih laže. Kao što se navodi u hadisu, pošten trgovac će na Ahiretu biti sa poslanicima, a.s., iskrenim robovima i šehidima. (Tirmizi, Buju’, 4)
Polje halala je mnogo šire u odnosu na polje harama. Unatoč tome, slabim i neuravnoteženim ličnostima, kao i onima lošeg karaktera, haram izgleda bolje i privlačnije. S druge strane, harami se više promovišu. Šejtani i ljudi-šejtani, harame prikazuju ružičastim. A istina je da harami nisu ružičasti, nego potpuno crni. U poslovnom životu, najveći uspjeh je zaraditi novac na halal način. Jer, novac stečen na haram način nije uspjeh nego bankrot.
Halal čovjeka vodi u Džennet, a haram vodi u Džehennem. U Džennet neće ući tijelo hranjeno haramom. Samo istinski vjernik opskrbu stječe na halal način, troši je na Allahovom, dž.š., putu i cijeli svoj život vodi unutar granica halala. Suprotno tome, haram opskrba, trošenje na haram, i život u haramu je svojstven nevjernicima i griješnicima. Moguće je da haram imetak unaprijedi čovjekov dunjalučki život, ali njegovu duhovnost i Ahiret uništava u potpunosti.
Onaj ko izgubi ahlak u poslovanju, gubi ljudsko dostojanstvo, uništava svoju vjeru i pronicljivost, i gubi ugled kod ljudi.
Stjecanje opskrbe na halal način je put Allahovih poslanika, a.s. Iman, znanje, takvaluk, ma'rifet, ibadet, merhamet, senzibilitet srca, ilahi ašk, muhabet, i druge lijepe osobine uslovljene su halal opskrbom. Suprotno tome, gaflet, nepokornost, srdžba, strast, zavist, mržnja, i većina grijeha potječu od haram opskrbe, od lošeg ahlaka u poslovanju.
Jedenje haram opskrbe povećava ljubav prema dunjaluku, navodi na zaborav spram polaganja računa, odnosi iz srca želju za ibadetom i u njega unosi tminu, odnosi muhabet, te otvara put ka činjenju drugih grijeha. A jedenje halal opskrbe navodi čovjeka na činjenje lijepih djela. Kada čovjek konzumira halal hranu, ona ulazi u krv i kola njegovim tijelom. Suprotno tome, kada jede haram, onda taj haram putem krvi prožima cijelo njegovo tijelo.
Kamata, zelenaštvo, alkohol, kocka, prostitucija, svinjsko meso, krađa, varanje, sve je to haram, i novac stečen bavljenjem tim aktivnostima je također haram. Zatim, onaj ko radi u vrijeme džuma-namaza, makar njegov posao bio i halal, u svoju zaradu biva umiješao haram. Ko zaradi novac na dozvoljen način, ali ne daje zekat, također je umiješao haram u svoj imetak jer jede hak siromaha. Isto tako, oni koji rade za mjesečnu platu, ali ne obavljaju svoj posao valjano, miješaju haram u svoj imetak.
Naprimjer, možemo li reći da su zaslužili svoju platu doktor ili medicinska sestra koji ispijaju kahve i vode isprazne razgovore, dok bolesnici pred vratima čekaju i čekaju? Ili, da li je zarada učitelja koji ne održava nastavu halal? Ili, zarada profesora koji uprazno troši vrijeme predviđeno za predavanje? Potpuno je jasno da on ulazi u hak studenata, ali i hak naroda koji ga plaća za to.
Imam koji je zaposlen u džamiji, ne prima platu samo zato da klanja namaz u džamiji, nego i da se brine o potrebama i djelatnostima koje treba da se odvijaju u džamiji. Ukoliko obavlja sve dužnosti, ali ne dolazi na sabah namaz i ne izvršava obavezu otvaranja džamije za potrebe ibadeta, jednu petinu plate nije zaradio. On na nepravedan način uzima novac koji ljudi izdvajaju. Primjeri koje smo naveli odnose se na sve zaposlene, u javnim preduzećima, državnim institucijama, udruženjima i organizacijama.
Lijep ahlak kao sredstvo upute
Pored ostavljanja harama, jedan od temeljnih principa svih Allahovih poslanikā, a.s., pa tako i našeg plemenitog Poslanika, s.a.v.s., njegovih časnih ashaba, r.anhum, i svih Allahovih, dž.š., evlija jeste napuštanje onoga što je sumnjivo. Jedna od najistaknutijih odlika ashaba, r.anhum, jeste davanje prednosti braći, onda kada su i sami bili u potrebi.
U Indoneziji, koja danas broji oko tri stotine miliona stanovnika, islam je stigao i proširio se zahvaljujući ahlaku trgovaca muslimana. Nemuslimani su bili dirnuti ljepotom ahlaka muslimana trgovaca koji su dolazili u njihovu zemlju, te su zbog toga prelazili na islam. Također, Ermeni u predjelima Anadolije, prelazili su na islam zbog ljepote ahlaka komšija muslimana. Kada bi se desilo da krava muslimana pobjegne u njivu nekog Ermena, musliman bi mlijeko koje pomuze tog dana slao tom Ermenu. Dirnuti takvim postupkom, Ermeni bi govorili: „Vjera ljudi koji posjeduju ovako uzvišen ahlak je također uzvišena!“, i tako bi prelazili na islam.
Zar priliči nama, pripadnicima civilizacije koja je ahlakom u poslovanju bila primjer drugim narodima, da kulturu poslovanja učimo od zapada?
Nekada su među muslimanima postojale Udruge ahija, začete na temeljima tesavvufskog ahlaka, a koje su vremenom zadobile status ekonomskih institucija. Danas ih nažalost možemo sresti samo kao predmet historijskih istraživanja.
Udruge ahija bile su institucije koje su ahlak poslovanja stavljale u prvi plan, smatrajući ga neodvojivim od samog posla. Oni su zapravo predstavljali put tesavvufa; bratstvo, čast, darežljivost i međusobno pomaganje. Djelo „Futuvvetname“ govori o principima ahstva čiju osnovu čini halal zarada, a zatim, znanje, edeb, poštivanje pravila, i tako redom.
Pripadnik te udruge, tj. ahija, morao se držati sljedećih principa: Morao se družiti sa dobrima, a kloniti se nevaljalih ljudi; morao je klanjati namaz na vrijeme; držati se daleko od alkohola, bluda, kocke i laži; morao je pokrivati tuđe grijehe, hraniti gladne i biti nasmijanog lica; nije smio misliti niti govoriti loše o drugima, niti govoriti bilo kakve ružne riječi; na ulici se morao ponašati u skladu sa edebom; morao je raditi, obilaziti bolesne, ići na žalost ožalošćenima i posjećivati mezarja; u mesdžidu i džamiji morao je poštovati adabe mesdžida; morao je činiti dobro svima, pomagati onima koji su u potrebi i biti darežljiv; svoje srce nije smio vezati za dunjaluk; i morao je gajiti ljubav prema znanju i alimima. Onaj ko se nije pridržavao navedenih principa nije mogao postati ahija, ili bi pak izgubio taj status.
Kandidat za članstvo ahija, prve dvije godine je morao biti potrčko. Nakon dvije godine rada bez naknade i polaganja ispita edeba, prelazio bi na mjesto šegrta. Godinama bi ostajao na tom mjestu i radio bi za najnižu platu. Nakon toga bi polagao ispit i svečano prelazio na mjesto pomoćnog majstora. Tri godine bi radio kao pomoćnik, a potom tri godine kao majstor. Nakon toga bi izlagao svoja djela kako bi se ocijenilo da li može otvoriti vlastitu esnafsku radnju.
U toku svog rada, on bi se shodno svojim greškama, suočavao sa raznim sankcijama. Ako pogriješi, prvo bi bio opomenut, zatim bi se obavljao razgovor s njim i upućivali bi mu se dobronamjerni savjeti. Nakon toga, ako ne odustane, njegovo nedjelo bi bilo objelodanjeno. Naprimjer ako je koristio neispravnu vagu, to bi bilo obznanjeno i pokazano na čaršiji ili pijaci. Ukoliko bi i nakon toga nastavio, primjenjivao bi se bojkot šutnjom, niko ne bi pričao s njim. Zatim bi se prekinula i trgovina sa njim. A ako bi i dalje nastavio, ili se odao nekim drugim grijesima koji podrazumijevaju rušenje principa ahstva, oduzimalo bi mu se pravo na rad.
Da li su ljudi sigurni od naših ruku i našeg jezika?
Danas više nego ikad, imamo potrebu za primjenom navedenih principa ahstva. Jer danas, osim što je narušeno bratstvo po vjeri, ne priznaje se i ne poštuje ni pravo rođenog brata. Brat bratu nanosi štetu.
Sve veći je broj onih koji rođenog brata, kao Jusufa, a.s., bacaju u bunar. A sve manji je broj onih koji opraštaju braći koja su ih bacila u bunar. Islamski svijet se pretvara u mjesto gdje je nemoguće vidjeti odanost, poštenje, povjerljivost, darežljivost i skromnost, kako u poslovnom, tako i u privatnom životu.
Živimo u vremenu u kojem su raširene laži, zavist, egoizam, gibet i prevare. U vremenu kada je sve veći broj onih koji ne vode računa o halalu i haramu u zaradi, i koji ne misle na Ahiret i polaganje računa.
Ahlak u poslu, danas se nažalost, ne tretira kao vrlina. Na svakom mjestu je prisutna pohlepa. Nestala je skromnost, nestao je bereket. Svako misli samo na sebe, bratstvo nema nikakvu vrijednost. Ljudi su jedni drugima zatvorili vrata, zatvorili su sofre i srca. A jedno od temeljnih načela ahstva bilo je: „Prema halalu otvori vrata, ruke, sofru i srce, a prema haramu zatvori ruke, tijelo i jezik!“ Čini se da danas važi baš suprotno.
U poslovnom životu naše sofre su zatvorene za one kojima su uistinu potrebne, a otvorene su za bogataše, političare i one od kojih imamo očekivanja. Čak su i iftari pretvoreni u poslovne večere.
Prije nego otvorimo svoju sofru, potrebno je otvoriti ruke i srce. A ruke i srce se mogu otvoriti samo ako su čisti. Zbog toga se kaže da je musliman osoba od čijih su ruku i jezika sigurni drugi ljudi. Jesu li danas ljudi sigurni od ruku i jezika muslimana? Je li siguran naš komšija, prijatelj, rođak? Ukratko, na kojem je nivou naše dostojanstvo kao muslimana? Da li vladamo svojim strastima ili smo najružnije grijehe počeli smatrati normalnim?
U udrugama ahija, onaj ko bi jednom doživio sankcije zbog odstupanja od lijepog ahlaka, rijetko bi se dešavalo da to ponovi. Koliko danas imamo poslodavaca koji bi sankcionisali radnika zbog lošeg ahlaka? Kako nam je samo potreban islamski ahlak u poslovanju danas. Kao i tada, i danas je to moguće postići samo tesavvufskim odgojem.
Molimo Uzvišenog Allaha da nam omogući da svoju opskrbu stječemo na halal način, da je trošimo na dozvoljeno, te da budemo daleko od israfa (rasipništvo) i pohlepe. Molimo Ga da nam podari islamski ahlak u poslu i pomogne nas da svoj posao obavljamo kako treba, ne narušavajući hakove ljudi. Utječemo Mu se od toga da zbog dunjaluka izgubimo Ahiret, i molimo Ga da nas uputi na rad ukrašen duhovnim vrijednostima i sviješću o polaganju računa. I molimo Ga da nam podari da živimo u skladu sa Njegovim zadovoljstvom. Amin.
