„Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.“ (Bekara, 10)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Tri su znaka munafika: kada govori, laže; kada nešto obeća, ne ispuni; i kada mu se nešto povjeri, iznevjeri.“ (Buhari: „Iman“, 24)
U tefsiru navedenog ajeta, Omer Nasuhi Bilmen, kaže:
„Zbog krivih vjerovanja i loših postupaka, njihova srca (srca munafika) su mnogo bolesna. To je duhovna bolest. A Allah, dž.š., je još više povećava, jer, uporedo sa spuštanjem Objave i širenjem islama, povećavalo se i njihovo neprijateljstvo, licemjerstvo i nevjerovanje. I zato što lažu – ne vjeruju, a predstavljaju se kao vjernici – njih čeka teška patnja. Laganjem i licemjernim postupanjem zaslužuju džehennemsku kaznu.“ („Kur'an-ı Kerim'in Turkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri“)
Prema riječima velikog mufessira Elmalılı Hamdi Yazıra, rah., povod objave ajeta bila je grupa munafika iz Medine i okolnih mjesta. Učenjaci tefsira su saglasni u tome. Prema predaji, ti munafici su pripadali plemenima Evs i Hazredž, a uz njih su bili i još neki ljudi. Na čelu je bio Abdullah b. Ubej. (Elmalılı Hamdi Yazır: „Hak Dini Kur'an Dili“)
U prva četiri ajeta sure Bekara, Uzvišeni Allah spominje vjernike – one koji vjeru žive samo radi Allaha, dž.š., one čija je nutrina jednaka njihovoj vanjštini. Zatim, u ajetima koji slijede govori o nevjernicima koji svoje nevjerovanje jasno izražavaju jezicima. Potom u sljedećih 13 ajeta Gospodar svjetova spominje treću skupinu, munafike – one koji kažu da vjeruju ali srcima ne vjeruju. Njihovo stanje je mnogo gore od stanja nevjernikā, jer oni se ismijavaju sa vjerom, i ubijeđeni da varaju druge, miješaju vjerovanje sa nevjerovanjem. Zbog toga ćē biti na dnu Džehennema. (Ibn ‘Adžibe el-Haseni: „el-Bahru ‘l-medid“; Dželaleddin es-Sujuti: „Esbabu ‘n-nuzul“)
U spomenutim ajetima sure Bekara, Gospodar svjetova kaže:
„Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući, samo sebe varaju.“ (Bekara, 8-9)
Njihova srca su bolesna
Postavlja se pitanje „Zbog čega to rade?“, a Uzvišeni Stvoritelj odmah u sljedećem ajetu odgovara:
„Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava.“ (Bekara, 10)
Na srcima munafika nalazi se perda njihove bolesti, zastor njihova zla; šejtansko-nefsanska osobina koja im ne dozvoljava da prihvate Istinu, a srca im čini nepodobnim da se u njima manifestuju istine. Dakle, u njihovim srcima je smrtonosna, duhovna bolest. Moguće ju je izliječiti samo vjerovanjem u Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., prihvatanjem kur'anskih propisa i postupanjem u skladu s njima. (Konyalı Mehmed Vehbi: „Hulasatu ‘l-Bejan“; Ismail Hakki Bursevi: „Ruhu ‘l-Bejan“; „Hak Dini Kur'an Dili“)
Bolest, u općem smislu, predstavlja narušeno zdravstveno stanje organizma – invalidnost koja onemogućava organizmu da obavlja funkcije onako kako je potrebno, i u krajnjem slučaju, prouzrokuje smrt. Termin bolest se koristi za materijalna i za duhovna oboljenja. Sva stanja koja čovjeka vode u propast i kufr, kao što su džehalet (neznanje), zavist, iskrivljena vjerovanja, mržnja, želja za griješenjem, i slično, jesu bolest, i to bolest koja čovjeka sprječava da čini dobra djela i nanosi štetu njegovom vječnom životu. („Ruhu ‘l-Bejan“)
U Nesefijevom tefsiru, bolest spomenuta u ajetu tumači se kao sumnja i licemjerstvo. Sumnja podrazumijeva stanje dvoumljenja između dvije stvari, a munafici su upravo u tome stanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., o stanju munafika kaže:
„Stanje munafika je kao stanje ovce zalutale između dva stada (ne zna na koju stranu da krene).“ (Muslim: „Munafikun“, 17; Nesa'i: „Iman“, 31)
Zdravlje je primarno stanje čovjeka, ono iskonsko u njemu, kako u materijalnom, tako i u duhovnom pogledu. A stanje bolesti je ono što nastaje poslije. Svako srce je stvoreno zdravo; poznaje svoga Gospodara, robuje Mu i pokorava se. Sve ono što se pojavi poslije i ometa njegovu osnovnu funkciju je zapravo bolest. Dužnost i obaveza svakog čovjeka jeste da čuva zdravlje srca. Obzirom da munafici nisu marili za to, nisu se trudili da sačuvaju zdravlje srca, njihova srca su mnogo oboljela.
U časnom ajetu, bolest je izražena riječju „mered“, što aludira na veličinu bolesti, a također ukazuje na opasnost koju nosi, te važnost čuvanja od iste. Dakle, u srcima munafika je bolest koja je zastrašujuća. Ona je izvor i početak svih ružnih ponašanja i postupaka. Uništava čovjekovu sposobnost shvatanja i snagu volje. I to je, kako stoji u tefsirima, posebno u tumačenjima mufessirā prvog vremena, bolest nevjerovanja, sumnjanja i licemjerstva.
Licemjerstvo je začetnica svih zlih namjera. Osoba oboljela od te bolesti ne zna za Istinu, sumnja u Allaha, dž.š., i Njegove zapovijedi, sumnja u Allahovu Knjigu za koju je On Uzvišeni rekao: „ (…) u koju nema nikakve sumnje.“ (Bekara, 2); sumnja u Njegova Poslanika, s.a.v.s., u Njegove iskrene robove i u njihove namjere. Ukratko, čovjek koji boluje od bolesti sumnje, sumnja u sve, čak i u sebe. Za njega, Allahova Objava nema vrijednosti.
S druge strane, svaki čovjek se rađa u fitretu imana, niko po svom rođenju ne zna šta je sumnja. Dakle, istina i vjerovanje u Allaha, dž.š., su praiskonske odlike čovjeka, za razliku od nevjerovanja i sumnji koje nastaju poslije i zapravo su stanje bolesti. Uzvišeni Allah je čovjeku dao čistu prirodu kako bi mogao od sebe odbaciti sumnje, pronaći Pravi put, usavršiti svoje robovanje i iman učiniti dijelom svoje naravi.
Dakle, bolest koju imaju munafici nije silom smještena u njihova srca, nego su je sami prouzrokovali, čineći djela koja su činili.
Uzroci duhovne bolesti su: okretanje glave od Istine i hakikata, neliječenje bolesti ahlaka, sklonost dunjalučkim užicima, te stavljanje rahatluka nefsa na centralno mjesto u životu. (Fahruddin er-Razi: „et-Tefsiru ‘l-kebir“; „Hak Dini Kur'an Dili“)
Usljed sumnji i sumnjičenja, kod munafika raste egoizam, kibur (nadmenost), ljubav prema položaju, ljubav prema liderstvu. Zbog toga munafici za sebe misle da posjeduju iman, a zapravo nisu vjernici. Oni prevare, spletkarenja, intrige, smatraju umijećem i uspjehom. Sa vjernicima se ponašaju kao vjernici, a sa nevjernicima kao nevjernici. Oni žive u tjeskobi, čak i onda kad su preplavljeni dunjalučkim blagodatima. Jer, bolest sumnje i spletkarenja je bolest koja čovjeku ne ostavljaju nimalo spokoja, a upravo takva je bolest u srcima munafika.
Svaka bolest je izlječiva, sve dok ne postane dio čovjekovog karaktera i bića. Munafici su okrenuli glavu od istinite vjere, nisu je prihvatili niti su željeli da se izliječe, oni u nju sumnjaju. Zbog toga je Uzvišeni Allah još više povećao njihovu bolest. I nakon toga im nije ostavio mogućnost za oporavak i ozdravljenje. (Imam Nesefi: „Tefsiru ‘n-Nesefi“; „Hak Dini Kur'an Dili“)
Zatim je Stvoritelj uzvisio djela Svoga Poslanika, s.a.v.s., i podario mu uspjeh, te tako povećao njihovu tugu. I oni su zbog kufra, iskrivljenih vjerovanja i neprijateljstva prema Poslaniku, s.a.v.s., bili potpuno upropašteni. Gospodar je zapečatio njihova srca, jer je znao da im savjet i opomena neće koristiti. Slao je Objavu i pomoć mu'minima, a odgovornost i grijesi munafika su se iz dana u dan uvećavali, što je povećavalo njihovu bolest. Obzirom da je njima bilo teško i šehadet izgovoriti, izvršavanje dužnosti ibadeta i pokornosti za njih je bilo skoro neostvarivo, a to je povećalo njihovo breme grijeha i na koncu samo povećalo njihovo nevjerovanje.
Istinski iman
Karakterne vjernike koji ne prelaze granice morala, munafici doživljavaju kao „ograničene, kratkovidne, uskogrudne i slično“. A ne znaju da je kratkovidnost ograničenost samo na dunjaluk, ne pitajući se o onome što je bilo prije njega i onome što slijedi poslije. Ne znaju da mudrost uživanja nije u kratkotrajnim varljivim nasladama, u robovanju potpuno bezvrijednim stvarima. Ne znaju da je istinski užitak u zadobijanju svjetla ma'rifeta koji čovjeka vodi ka vječnoj Istini. („Hak Dini Kur'an Dili“)
Istinski iman je nur. Kada uđe u srce, počinje se manifestovati i na spoljašnjosti. Haris, r.a., je divan primjer te istine. Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga jednog dana upita:
„O Harise, kako si osvanuo?“, a Haris, r.a., odgovori:
„Osvanuo sam kao hakiki (istinski) mu'min.“
„O Harise, svaka istina ima svoj hakikat (suština). Šta je hakikat tvog imana?“, upita ga Allahov Poslanik, s.a.v.s.
„O Allahov Poslaniče, svoj nefs sam sustegao od dunjaluka, noći provodio bez sna. U mojim očima kamen i zlato su postali jedno. I, kao da vidim stanovnike Dženneta kako se međusobno posjećuju i stanovnike Džehennema kako bježe jedni od drugih. I, kao da jasno vidim Arš Uzvišenoga Gospodara.“, reče Haris, r.a., a Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu uzvrati:
„O Harise, ti si na Istini. Nastavi tako.“ (Iraki: „el-Mugni“, IV, 220; Hejsemi: „Medžme'u ‘z-zevaid“, I, 57)
U tefsiru „Ruhu ‘l-Bejan“, Ismail Hakki Bursevi, k.s., u vezi sa bolešću srca navodi komentar el-Kutbu ‘l-Allamea, rah., koji kaže da bolesti srca mogu obuhvatati čovjekovu vjeru i njegov ahlak. Iskrivljena vjerovanja, nevjerovanje i neprihvatanje su bolesti koje se odnose na čovjekovu vjeru, dok se bolesti mržnje, zavisti, slabosti, kukavičluka i sl., odnose na čovjekov ahlak. Bolest spomenuta u ajetu obuhvata sve: bolest nevjerovanja, niskosti u postupcima i unutrašnja zla kao što je kukavičluk.
„Njih čeka teška kazna zato što lažu“
Munafici uistinu zaslužuju takav kraj. Većina njih je još na ovom svijetu iskusila kaznu za ono što su radili. A kazna na Ahiretu će biti još veća. (Omer Nasuhi Bilmen: „Kur'an-i Kerim'in Turkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri“)
Nevjernici će svakako biti kažnjeni za svoje nevjerovanje, ali će munafici imati dvostruku kaznu, jednu za nevjerovanje, a drugu zato što su lagali da su vjernici. (Ebu Lejs Semerkandi: „Tefsiru ‘l-Kur'an“)
Laž je govor suprotan istini. Laž je veliki grijeh i začetak je svakog zla. Njome se zbunjuju i truju srca ljudi. Laž je oprečna imanu, tj. nemoguće je da se zajedno sa imanom nađe na istom mjestu. („Ruhu ‘l-Bejan“)
Poslanik milosti, s.a.v.s., je rekao:
„Tri su znaka munafika: kada govori, laže; kada nešto obeća, ne ispuni; i kada mu se nešto povjeri, iznevjeri.“ (Buhari, Iman, 24)
Razlog zbog kojeg su u hadisu navedena samo ta tri znaka, jeste taj što ta tri prouzrokuju sve ostale. Jer, riječ, djelo i nijet su tri osnovna segmenta čovjekove vjere. Laž ukazuje na bolest govora, pronevjera emaneta na bolest djela, a neodržavanje riječi na bolest nijeta. (Ibn Hadžer el-Askalani: „Fethu ‘l-Bari“)
Veliki mufessir Elmalılı Hamdi Yazır, rah., sklonost laganju kao svojstvo munafika, i posljedice laži opisuje na sljedeći način:
„Propast munafika ne ogleda se samo u duhovnoj bolesti i njenom povećanju; njih čeka teška kazna na Ahiretu, ali i na dunjaluku. Najveći uzrok te kazne jeste to što su lagali i što su istinu smatrali za laž. A munafici neprestano lažu. Kao što govore da vjeruju a zapravo ne vjeruju, isto tako ono što je neispravno prikazuju ispravnim i ispravno prikazuju neispravnim. To je najveći razlog njihove kazne. Laž prije svega, prouzrokuje veliku grižnju savjesti. Lažljivac živi u nemiru, kao predmet koji pluta na uzburkanom moru, kao onaj ko hoda po trnju. Međutim, vremenom se lažljivci naviknu na tu patnju, štaviše postane im draga. To liči na bolest kože usljed koje čovjek osjeća veliki svrab, pa kada se počeše, istovremeno osjeća i ugodu i bol. Takvo je njihovo stanje na ovom svijetu. A na Ahiretu, njihova kazna će biti strašna. Jer, vremenom srce poprima svojstva lažljivca i laž postaje jedina hrana ruha. Usljed toga svijet ruha postaje pun iluzija i izmišljotina. Svjetlo istine tu tek ponekad navrati, i to kao mala svjetlica koja zasija pa se ugasi. Srce dolazi u stanje da više ne razlikuje dobro i loše, korist i štetu. Teži ka onome što je štetno misleći da je korisno, i teži ka zlu u ubjeđenju da je dobro. Čovjek se tako baca se u vatru ubijeđen da je ružičnjak, i bježi od ružičnjaka ubijeđen da je vatra. Potom se između njega i Allahovog, dž.š., rahmeta pojavi debela pregrada, sa vratima koja se povremeno otvore. Kada se otvore kroz njih se ukažu Allahov, dž.š., nur, rahmet i ljepota, a zatim se ponovo zatvaraju. Uzvišeni Allah o tome kaže:
„Na Dan kada će licemjeri i licemjerke vjernicima govoriti: ‘Pričekajte nas da se svjetlom vašim poslužimo!’ ‘Vratite se natrag pa drugo svjetlo potražite!’ – reći će se. I između njih će se pregrada postaviti koja će vrata imati; unutar nje bit će milost, a izvan nje patnja.“ (Hadid, 13) Na kraju će se vrata potpuno zatvoriti i više se neće otvarati. I oni će vječno gorjeti u tami laži, u vatri koja se nikada neće ugasiti.
U suri Bekara Gospodar svjetova kaže: „Allah povećava njihovu bolest“, a u suri Tevba pojašnjava: „…A što se tiče onih čija su srca bolesna, ona im je nevjerovanje dodala na nevjerovanje koje već imaju, i oni kao nevjernici umiru“ (Tevba, 125). Iz navedenih Allahovih riječi jasno se vidi veza između bolesti munafikluka i kufra. To je Allahov zakon po kojem vjernik dobija a nevjernik gubi i propada.“ („Hak Dini Kur'an Dili“)
U ajetima koji slijede Uzvišeni Allah opominje bezvrijednu skupinu munafika riječima:
„Ne remetite red na Zemlji“ – tj. ne činite grijehe, ne odvraćajte ljude od vjerovanja, nevjernike i zalime ne huškajte protiv vjernika, ne zapodijevajte fitnu i rat, ne odajite nevjernicima tajne vjernika – ne pravite nered na Zemlji. Međutim, oni odgovaraju: „Ne, mi ne pravimo nered. Mi samo red uspostavljamo!“ Negirajući pokušavaju da pokriju zlo koje čine. Oni nered smatraju uspostavljanjem reda jer oni nisu izabrali dobro, nisu željeli da ga izaberu. („Bahru ‘l-medid“; „Hak Dini Kur'an Dili“)
Kratko rečeno, munafici su istrajni u svojim lažima, sumnjama i zapodijevanju nereda. Vjernici uvijek treba da budu oprezni naspram njih.
A Uzvišeni Allah najbolje zna.
Časopis Semerkand, br. 112, Tefsir
