Ebu ‘l-Hasan el-Hudžviri, k.s., (preselio 465/1072)
Izvodi iz djela „Kešfu ‘l-Mahdžub“
Ebu Husejn en-Nuri i suština îsâra
Oni koji slijede put nurijje jesu oni koji su se vezali (učinili intisab) za Ebu Husejna Ahmeda b. Muhammeda en-Nurija, rah. On je bio jedan od najvećih tesavvufskih alima. Poznat je među sufijama po svojim izvanrednim predajama i jasnim dokazima. Njegovo shvatanje u tesavvufu je prihvaćeno i veoma cijenjeno.
Jedan od interesantnih i lijepih principa njegova puta je i princip îsâra, odnosno davanje prednosti pravima prijatelja u odnosu na vlastita prava. Prema njegovim riječima, prijateljstvo bez îsâra je haram (zabranjeno). Poznata je njegova izreka: „Za derviše je farz da ostvare prijateljstvo i postignu bliskost; a uzlet (udaljavanje od ljudi) nije nešto što je prihvatljivo. Davati prednost saputniku u odnosu na sebe je također farz.“
Od njega se prenose i riječi: „Klonite se uzleta i osamljeničkog načina života, jer živjeti takav život znači biti saputnik šejtanu. Ne udaljavajte se od sohbeta (bliskost s ljudima), jer u njemu je zadovoljstvo Uzvišenog Allaha.“
Suština îsâra
Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu veli: „…I više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno.“ (Hašr, 9) Ajet je spušten odnoseći se prvenstveno na fakire (siromah).
Suština îsâra ogleda se u tome da čovjek pazi na prava svoga prijatelja, da putnik pazi na prava saputnika, da ako treba, odustane od svoga prava da bi prijatelj ostvario svoje pravo, odnosno da preuzme na sebe teškoće i neugodnosti, zarad ugodnosti svoga saputnika.
Îsâr znači povinovati se naredbi Uzvišenog Allaha Koji je Svome Poslaniku, s.a.v.s., naredio: „Ti sa svakim – lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!“ (A’raf, 199), i biti zauzet pomaganjem ljudima. Time se upravo misli na îsâr. Davati prednost pravima saputnika u odnosu na vlastita prava, je jedna vrsta teškoće i podrazumijeva podnošenje neugodnosti. Osim toga, îsâr podrazumijeva i dijeljenje radosti i sreće sa saputnikom.
Prenosi se da su zbog mržnje Gulama Halila prema sufijama, uhapsili Nurija, Rakkama i Ebu Hamzu, i doveli ih u centar hilafeta. Gulam Halil je tada rekao halifi:
„Evo, ovo je džemat otpadnika! Ako vođa vjernika naredi da budu pogubljeni, time će u korijenu sasjeći njihove zabludjele ideje; a ova trojica su začetnici svega. Ukoliko to hairli djelo bude učinjeno rukom vođe vjernika, uvjeren sam da će zaraditi mnoge sevape.“
Nakon tih riječi, halifa je naredio da im odsijeku glave. Došao je dželat i povezali su im ruke. Kada je dželat zamahnuo da odrubi glavu Rakkamu, Nuri je skočio na noge, te sa osmijehom i draga srca prošao, ispred Rakkama. Svi prisutni se začudiše njegovom postupku, a dželat mu reče:
„O junače, bacaš se u smrt, ali ovaj mač nije od onih pred koje se može tako stati, kad ko poželi! Nije još došao red na tebe, zašto si požurio?“ Nuri mu tada odgovori:
„U pravu si, međutim, moj put zasnovan je na îsâru. Najčasnija i najvrjednija stvar je život. Želim se žrtvovati da bi moj brat mogao živjeti koji dah duže. Za mene je jedan dah na dunjaluku draži i vrjedniji od hiljadu godina na Ahiretu, jer, dunjaluk je mjesto hizmeta (služenje), a Ahiret mjesto Allahove, dž.š., blizine. Allahova, dž.š., blizina se pak postiže hizmetom.“
Te Nurijeve riječi izaslanik je prenio halifi. A halifa, zapanjen prefinjenošću njegova ahlaka i dubinom njegovih riječi u tako teškoj situaciji, naredi da se slučaj sufijā povjeri glavnom kadiji Abbasu b. Aliju. Abbas b. Ali ih je potom odveo svojoj kući i pitao ih pitanja iz oblasti Šerijata i hakikata, međutim, budući da je svaki njihov odgovor odavao njihovu ispravnost i potpunost, kadija je ostao postiđen zbog svoga gafleta spram njih. Na kraju mu Nuri reče:
„O kadijo! Pitao si sva pitanja, ali jedno još uvijek nisi pitao: Da li postoje takvi Allahovi, dž.š., robovi, čiji su svi koraci, svako sjelo, sav govor, šutnja, pokreti, djela, i životi samo sa Njim; robovi koji su neprestano u stanju mušahede (osvjedočenje) i bliskosti sa Uzvišenim Allahom, i to tako da, kada bi im se to stanje oduzelo, ne bi prestajali plakati i jecati?“
Ljepota stanja sufija i prefinjenost njihovih riječi zadivile su kadiju, pa halifi napisa sljedeće pismo: „Ako su ovi ljudi mulhidi (izašli iz vjere), ja svjedočim i tvrdim da na Zemlji ne postoji niti jedan čovjek čistoga tevhidskoga vjerovanja!“
Nakon što je pročitao pismo, halifa pozva sufije i obrati im se riječima: „Ako imate kakvu potrebu, samo kažite.“ Oni odgovoriše: „Ono što nam je potrebno od tebe jeste da nas zaboraviš i da znaš mi nismo primljeni tvojim prijemom, niti smo napušteni tvojim napuštanjem, jer za nas je potpuno isto da li nas ti primio ili nas odbacio.“ Slušajući njihove riječi, halifa je zaplakao. Zatim ih je, uz počasti i dobročinstvo, prepustio njihovim starim halovima…
Prenosi se sljedeća predaja: Skupina od deset derviša izgubila se u nekoj pustinji. Žeđ im je došla do guše, a ostao im je samo jedan gutljaj vode. Nijedan od njih nije želio popiti preostali gutljaj, iako su umirali od žeđi, nego je svako davao prednost svome bratu. Na kraju, svi su umrli od žeđi, samo se jedan uspio spasiti. Kazao je:
„Kada sam vidio da su svi umrli, popio sam vodu, povratio snagu i uspio pronaći put.“
Neko mu reče:
„Da nisi ni ti popio, mnogo bi ljepše postupio.“ Derviš mu odgovori:
„Šta je s tobom čovječe? I ja sam učio Šerijat. Da nisam popio taj gutljaj, to bi se smatralo samoubistvom. Zbog toga bih bio odgovoran i prekoren.“ Čovjek reče:
„Pa onda je devet tvojih prijatelja počinilo samoubistvo.“ Derviš odgovori:
„Ne. Nijedan od njih nije htio da se napije, dajući prednost svome bratu. Svi oni su postupili ispravno, u skladu sa Šerijatom, a naposlijetku sam ostao ja. Za mene je tada postalo vadžib da popijem vodu.“
Časopis Semerkand, br. 112, Klasici tesavvufa
