Doc. dr. Almir Fatić
Raditi na najbolji način
Na mnogim stranicama Kur’ana čovjeka se podsjeća na Božije sveprisustvo i sveznanje. Uzvišenom Allahu, veli se u Kur’anu, “ništa nije skriveno ni koliko trun jedan ni na Zemlji na na nebu” (Junus, 61). Mnogobrojna podsjećanja ove vrste imaju snažan psihološki efekt na svijest i savjest vjernika, a čiji se krajnji rezultat očituje u njihovim djelima. Naime, Božija Riječ nas opominje da naša djela nisu uzaludna, da za njih snosimo posljedice i na ovome i na onome svijetu, da, šta god uradili, javno ili tajno, to će nam biti predočeno i o tome ćemo biti obaviješteni. Kur’anski ajeti koji govore o ovoj temi ne sadrže prizvuk samo prijetnje i zastrašivanja, već, isto tako, sadrže i prizvuk radosti i obveseljavanja, jer uvišeni Allah “neće dopustiti da propadnu djela dobročinitelja” niti da “propadnu njihove nagrade”. Također, Kur’an nam u brojnim ajetima objelodanjuje važno životno pravilo: naš uspjeh zavisi od naših djela ili našeg truda, rada, napora i zalaganja. Shodno stepenu našega djelovanja i rada slijedi rezultat i nagrada za uloženi napor. Ovo je univerzalno pravilo ili vječni Allahov zakon koji važi ne samo za Ahiret nego i za ovaj svijet. Na dunjaluku, u tom pogledu, nema razlike između vjernika i nevjernika: onaj ko radi i trudi se – može se nadati rezultatu i doživjet će satisfakciju za svoje djelo i svoj trud; a onaj ko ljenčari, sjedi i samo “pametuje” kako bi, navodno, trebalo raditi – ne može očekivati ništa drugo osim neuspjeha i poraza. Dakle, uspjeh i na Ahiretu i na dunjaluku zavisi od djela, a ne pustih želja!
Djela, a ne puste želje
U komentarima Kur’ana navodi se da je, u vrijeme objavljivanja Kur’ana, sjedila skupina sastavljena od jevreja, kršćana i muslimana. Svaki od njih su tvrdili da su oni, za razliku od svih drugi ljudi, tī koji su najpreči da uđu u džennet. Jevreji su rekli: “Mi smo sljedbenici Musaa (Mojsija) koga je Bog odabrao poslanstvom i s njime razgovarao!” Kršćani su kazali: “Mi slijedimo Isaa (Isusa) koji je Ruhullah i Njegova Riječ!” Muslimani su ustvrdili: “Mi slijedimo Muhammeda, pečata vjerovjesnika, i mi smo najbolji ummet koji se ikada pojavio među ljudima!” Tada su objavljena dva ajeta iz Kur’ana kao jasna i konačna presuda upućena muslimanima: “To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige. Onaj koji radi zlo bit će kažnjen za to i neće naći, mimo Allaha, ni zaštitnika ni pomagača. A onaj ko čini dobra djela, bio muškarac ili žena, a vjernik je, takvi će ući u džennet i neće im se učiniti nepravde ni koliko trun” (en-Nisa, 1231–24).
Prema tome, nije dovoljno samo izgovoriti kelime-i šehadet i nositi muslimansko ime, ili pozivati se na pobožnost i djela svojih predaka ili, pak, pripadati određenoj grupi, mezhebu ili tarikatu, pa se nadati da će se džennetska vrata sama od sebe otvoriti. Takvo poimanje nije ništa drugo nego, u kur’anskoj terminologiji, emanijj – pusta želja. Kur’an nas uči da su čvrsto vjerovanje i dobročinstveno djelovanje osnova bez koje se ne može računati na spas i uspjeh: “Oni govore: ‘Niko neće ući u džennet osim onoga ko bude jevrej ili kršćanin!’ To su puste želje njihove! Reci: ‘Dajte svoj dokaz ako istinu govorite!’ A nije tako! Onome ko se čitavim svojim bićem preda Allahu i uz to je dobročinitelj pripada nagrada kod Gospodara njegova. Takvi se neće ničega bojati niti će za bilo čime tugovati” (el-Bekare, 111–112).
Znači, vjernik je čvrsto uvjeren da sreća i nagrada na Ahiretu te uspjeh na ovome svijetu počivaju u djelima. Džennet na budućem svijetu ne pripada kao nagrada ljenčinama i neradnicima, već onima koji se ozbiljno trude i nastoje u svome djelovanju i svakom poslu biti krajnje predani i precizni, odnosno koji ono što rade nastoje raditi i uraditi na najbolji mogući način.
Dobročinstvo u svemu
U jednom hadisu stoji da je “uzvišeni Allah propisao dobročinstvo (ihsan) u svemu” (Muslim, 3615), tj. da ono što se radi uradi na najbolji i najljepši mogući način. Ovdje se spominje pojam ihsana, kao i u onom dobro poznatom hadisu u kojem je Allahov Poslanik, a.s., ihsan definirao riječima: “da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako Ga ti ne vidiš, On, zaista, vidi tebe” (Buhari, 48). Prema tome, ovaj osjećaj ihsana ne odnosi se samo na strogo propisane ibadete kao što su namaz, post i drugo, već i na svaki drugi posao. Iskreni vjernik svaki posao izvršava i radi tako kao da svojim očima vidi uzvišenog Allaha, a ako nije na tom stepenu, onda, u najmanju ruku, osjeća da njega vidi uzvišeni Allah. Stalni osjećaj vjernika kada nešto radi, tj. u svakom poslu, jeste da time zadovolji svoga Gospodara (el-Karadavi, el-Iman ve’l-hajat, 256).
Na najbolji način
Allahov Poslanik, a.s., podučio je vjernike važnom životnom pravilu: “Zaista Allah voli da, kada nešto radite, to uradite na najbolji način (en jutkineh)” (Bejheki, Šu‘abu’l-iman, 5080; Taberani, Mu‘džemu’l-vesit, 909). Ove riječi imaju općenito značenje i, prema tome, odnose se na sve poslove, bilo da je riječ o dunjalučkim ili ahiretskim. Dakle, islam svojim sljedbenicima ne samo da zapovijeda da rade dobra djela, već, istovremeno, da to što rade – bilo na poslu u tvornici, u kancelariji, u školi ili na fakultetu, na njivi, gradilištu, ili bilo gdje drugdje – urade na najbolji mogući način, duboko svjesni činjenice da ih uzvišeni Allah u svakom trenutku nadzire i vidi: “Šta god ti važno činio, i šta god učio iz Kur’ana, i kakav god vi radili posao, Mi smo nad vama svjedoci dok god se zanimate time” (Junus, 61). U ovom ajetu obraća se Vjerovjesniku, a.s., a misli se na njega i na sve ljude; zato je u nastavku rečeno: “i kakav god vi radili posao”, tj. u formi množine. Intencija ajeta je u tome da Allahovo, dž.š., znanje sve obuhvata (Ibn Džuzejj, Teshil, 2:95).
Uvijek bolje i ljepše
U 2. ajetu sure el-Mulk uzvišeni Allah objavio nam da je smisao smrti i života u tome ko će bolje ili ljepše postupati od ljudi: “Onaj koji daje život i smrt da bi vas iskušao koji će od vas bolje/ljepše postupati…” Komentarušući ovaj ajet poznati mufesir Ibn Kesir veli: “Smisao ajeta je u tome da je Allah, dž.š., stvorio sva stvorenja iz ništavila da bi ih iskušao, tj. da bi pokazao koji će od njih bolje postupati” (Tefsiru’l-Kur’ani’l-‘azim, 4:509). U tefsirima se još navodi: da bi vas iskušao ko će se od vas više sjećati smrti i od nje više strahovati, ili: ko će od vas biti brži u pokornosti uzvišenom Allahu i više se bojati njegovih zabrana (Ševkani, Fethu’l-kadir, 1510). Mufessir Ibn Džuzejj (4:134) veli da se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., jedanput proučio ovaj ajet, a zatim rekao: “Koji će od vas ljepša djela činiti, više se Allaha bojati, bolje se harama čuvati i biti brži u pokornosti uzvišenom Allahu.” Prema ovome, sam Allahov Poslanik, a.s., protumačio je ovaj ajet.
Ovaj plemeniti ajet pruža nam još jednu važnu životnu lekciju. Naime, vjernici svoja djela i poslove nastoje uvijek poboljšavati i uljepšavati u što većoj mjeri, tj. posao koji smo danas uradili neka bude bolji od posla kojeg smo uradili jučer, i tako neprekidno u životu. Životno iskustvo uči nas da je, u granicama ljudskih mogućnosti, uvijek moguće bolje i ljepše nešto uraditi. Naravno, u nekim poslovima i zadacima podrazumijeva se svestrana priprema. Za postizanje zavidnih rezultata u nekom sportu preduvjet je da naporno vježbamo ili treniramo kako bismo ostvarili vrhunske uspjehe i rezultate. Isto to možemo reći i za sve životne aktivnosti, uključujući i same ibadete. Nastojmo da nam svaki namaz bude bolji od onog prethodnog, novi dan na poslu bolji od onog prethodnog, ukratko: nastojimo da svakog dana budemo bolji i mu’mini i ljudi i stručnjaci u svome poslu!
Božije zadovoljstvo i prava drugih ljudi
Ukoliko slijedimo kur’ansku uputu o stalnom poboljšavanju svoga života, rada i djelovanja, tada nam u našim poslovima, radnim zadacima i profesionalnim opredjeljenjima neće na prvom mjestu biti samo materijalna dobit i zarada; ako radimo u nekoj firmi, neće nam najvažnije biti da ispunimo očekivanja našega direktora ili šefa; ako smo javna ili medijska ličnost, neće nam biti prioritet popularnost i poznatost po svaku cijenu. Naravno, navedene stvari čine sastavni dio ljudskoga života i rada, ali vjernik, prije svega, nastoji svoj posao uraditi na najbolji način, vodeći pri tome računa o dvije stvari: (a) da zadovolji svoga Gospodara Koji ga promatra; i (b) da ne ošteti ili povrijedi prava drugih ljudi vršeći svoj posao. Ako imamo na umu ove dvije stvari, onda se možemo nadati i nagradi od svoga Gospodara na Ahiretu. Uzvišeni je rekao: “I reci: ‘Radite! Pa vidjet će Allah vaše djelo, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Znalcu nevidljivog i vidljivog svijeta, pa će vas obavijestiti o onome što ste radili’” (et-Tevbe, 105).
Dakle, uzvišenom Allahu nije skriveno ono što radimo, bilo da radimo dobro ili zlo, tj. bilo da posao koji nam je povjeren radimo savjesno ili nesavjesno, pošteno ili nepošteno. U ovom ajetu je, kako kaže mufessir Ševkani, sadržana prijetnja (tehdid) jer, budući da uzvišenom Allahu, Poslaniku, a.s., i vjernicima nisu skrivena naša djela, logično je da požurimo sa činjenjem dobrih djela, da budemo savjesni, pošteni i povjerljivi u svojim poslovima, te da naša djela i poslovi budu zarad zadovoljstva našega Gospodara. U isto vrijeme, ovaj ajet sadrži i podsticaj na dobro (tergib), jer ako znamo da naša djela i naši poslovi, bili oni dobri ili loši, nisu skriveni, onda nam je ovo podsticaj da radimo dobro, iskreno i pošteno, a da napustimo bilo koji oblik zla, nesavjesnog poslovanja i rada (usp.: Fethu’l-kadir, 596).
Iskrenost i povjerenje
Iskrenost (ihlas) i povjerenje (emanet) su dva nezaobilazna i neizostavna principa u ličnom i kolektivnom životu vjernika. Pod iskrenošću u ličnom životu podrazumijevamo iskrenost prema uzvišenom Allahu u ibadetima i drugim poslovima, tj. da se čine isključivo zarad Njegovog zadovoljstva, što je, uz njihovu šeriatsku ispravnost, uvjet da ona kao takva uopće budu primljena. Nasuprot iskrenosti u ibadetima stoji pokazivanje i pretvaranje pred drugima. Postoji i nivo iskrenosti, kao i povjerenja, u namjeri i praksi prema drugim ljudima, naročito kada su u pitanju zajednički poslovi među njima. Ovdje se nećemo upuštati u šire tretiranje nivoa iskrenosti i povjerenja, već samo želimo naglasiti njihovu krupnu važnost u međuljudskim odnosima i poslovima. Naime, svjedoci smo da mnogi u osnovi plemeniti programi, projekti ili zajednički poslovi završavaju neuspješno upravo zbog nedostatka međusobne iskrenosti i povjerenja. Velika je šteta kada se, kako rekosmo, plemeniti i hajirli poslovi preokrenu u svoju suprotnost zbog toga što njihovi akteri, iako, rekli bismo, zakleti vjernici, jedni prema drugima nisu bili iskreni i povjerljivi. Zato je važno da stalno obnavljamo i popravljamo međusobne odnose, a najvažniji korak u tom pravcu jeste obnova međusobne iskrenosti i povjerenja. U tom slučaju, uspjeh i hajr, s Božijom pomoći i milosti, neće izostati.
KUPITE ODMAH BROJ 40 MAGAZINA SEMERKAND
