Doc. dr. Almir Fatić
I DOBRO I ZLO SU ISKUŠENJE
Pitanje dobra i zla staro je koliko i sami ljudski rod. Ovim pitanjem bavili su se mnogi umni ljudi iz različitih vjerskih, filozofijskih i kulturoloških tradicija te ponudili određene odgovore na to vječno pitanje o dobru i zlu, o njihovim izvorištima i posljedicama, pa i o njihovom krajnjem smislu ili njihovoj suštini. Tako je, naprimjer, drevni grčki filozof Aristotel smatrao da je dobro svrha svakog postojanja i svakog kretanja. No, i obični ljudi i dan-danas u svojim međusobnim razgovorima spominju dobro i zlo, raspravljaju i razmišljaju o njima. Naravno, kada govorimo o dobru i zlu i njihovom smislu ili njihovoj suštini, mi, onda, govorimo o jednome veoma važnom pitanju koje zaslužuje našu punu pažnju. U vezi s time, postoji još jedno važno pitanje koje nam se nameće, a to je pitanje izvora sa kojeg se informišemo o dobru i zlu i koji nas obavještava o njihovoj suštini. Svakako, jedno tako važno pitanje Kur’an, kao univerzalna i vječna Knjiga, nije zaobišao niti nas ostavio bez odgovora…
Zato je potrebno jasno kazati da je Kur’an izvor iz kojeg kao vjernici crpimo učenje o dobru i zlu i njihovom smislu, jer je uzvišeni Allah Svoju Knjigu objavio kako bi nam otkrio razliku između Istine (hakk) i neistine (batil) te kako bi sve ljude izveo iz timna (zulumat) na Svjetlo (nur). Zatim, slijedeći izvor u tom smislu jeste časni sunnet našega Vjerovjesnika, a.s., u kome nam se, također, otkriva suština dobra i zla. Na temelju ova dva izvora islamski učenjaci su formulirali islamsko učenje o dobru i zlu, koje ćemo ovdje ukratko izložiti.
Božanska tajna
U prvome redu valja podsjetiti na šestu temeljnu vjersku istinu u islamu ili šesti imanski šart koji glasi: ve bi’l-kader hajrihi ve šerrihi minellahi te‘ala. Ovim šartom – koga su islamski učenjaci ehl-i sunnetskog pravca derivirali nakon sveobuhvatnih i detaljnih proučavanja Kur’ana i sunneta – priznajemo i iskazujemo svoje vjerovanje u sudbinu (kader), u tu Božansku tajnu koju uzvišeni Allah nikome nije otkrio. A vjerovati u sudbinu znači vjerovati da je sve, bilo dobro (hajr) ili zlo (šerr), određeno Allahovom, dž.š., odredbom (kader), jer Njegovo znanje prethodi svemu što se događa i On je sve odredio Svojom voljom. Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi kaže: “Zaista Mi sve stvaramo po odredbi!” (El-Kamer, 49), tj. Allah sve stvara po odredbi (kader), shodno poznatom prethodnom određenju (kada). Moguće je i da ajet označava da Allah sve s mjerom stvara. No, prvo mišljenje je pretežno (erdžah) i u tome je dokaz sljedbenika ehl-i sunneta nad kaderijama, tj. onima koji negiraju odredbu i određenje (Ibn Džuzejj, et-Teshil, 4:82). Također, uzvišeni Allah je Onaj Koji sve stvara (haleka kulle šej’in) i potpuno određuje (fe kadderuhu takdira) (el-Furkan, 2). Riječ takdir ovdje, prema komentatorima Kur’ana, označava savršenstvo u stvaranju. U jednom hadisu stoji: “Uzvišeni Allah je odredio odredbe stvorenog prije negoli je stvorio nebesa i Zemlju na pedeset hiljada godina, a Njegov Arš je bio na vodi.” (Muslim, 6694)
Sve je suđeno
Prema tome, kao muslimani vjerujemo da su i dobro i zlo unaprijed određeni i da je to sve od uzvišenog Allaha. Zapravo, to je uvjet ispravnog vjerovanja, o čemu se govori u brojnim hadisima, kao što je, naprimjer, onaj od Alije, r.a., koji prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Čovjek ne vjeruje sve dok ne bude vjerovao u četvero: da nema drugog Boga osim Allaha i da sam ja Allahov poslanik, a On me je poslao sa Istinom; da vjeruje u smrt; da vjeruje u proživljenje poslije smrti; i da vjeruje u kadr (kader, tj. sve što se događa i zbiva valja znat’ i vjerovati da je od Allaha).” (Tirmizi, 2145)
U tome se krije, kako smo već istakli, velika Božanska tajna kao i mudrost te milost prema nama ljudima koji ne znamo šta nam je određeno. U hadisu koga prenosi Abdullah b. Omer, r.a., Allahov Poslanik, a.s., rekao je: “Sve je suđeno, pa čak i snaga i razumnost (svake osobe).” (Muslim, 6751) Nakon ovih spoznaja, mi svjedočimo da se sve odvija po Božijoj odredbi i sudbini te da jedino Allah, dž.š., zna suštinu te tajne. Onaj ko to ne priznaje – ne govori istinu!
“Da sam uradio to i to…”
U svjetlu prethodnoga jasnije ćemo shvatiti slijedeći hadis Allahovoga Poslanik, a.s.: “Jak mu’min je draži Allahu od slaba mu’mina, a u obojici je hajr. Uzgajaj ono što ti koristi i oslanjaj se na Allaha, a nemoj malaksavati! A ako te pogodi nešto, nemoj reći: ‘Uh, da sam uradio to i to, ili tako i tako (ne bi mi se ovo desilo)’, nego reci: ‘Allahova odredba, On čini šta On hoće!’ – zato što ono ‘da sam…’ otvara vrata šejtanovoj raboti!” (Muslim, 6774) Dakle, Muhammed, a.s., zabranio je ovakve komentare: “Da sam uradio to i to, ne bi mi se ovo dogodilo!” Poslanik, a.s., ovom zabranom podrazumijeva da su takve riječi u suprotnosti s onim što je propisano od Allaha, dž.š., jer naši napori i aktivnosti nisu nezavisni od Allahove odredbe. Nadalje, onaj ko to čini otvara vrata šejtanu, dajući mu priliku da on iskrivi njegovo vjerovanje u kada-i kader (šesti imanski šart) (Kandehlevi, Cvjetovi iz Muhammedove, a.s., bašče, 97).
Dobro i zlo kao iskušenje
Kako, onda, na temelju navedenoga, poimati dobro i zlo koje nas pogađa i, uopće, kako objasniti njihovo postojanje? Odgovor i na to pitanje ponuđen je Kur’anu časnome: “A Mi vas iskušavamo zlim (šerr) i dobrim (hajr) i Nama ćete se vratiti” (el-Enbija, 35). Znači, sve ono što nas prati u našim životima: zdravlje, nafaka, imetak, unosan posao (biznis), hajirli evladi i tako dalje, odnosno sve ono što nam se događa kao dobro i takvim ga smatramo, moramo shvatiti kao fitnu (iskušenje) koja nas treba još više prekaliti u dobru, bogobojaznosti i dobrim djelima, i koja će nas još više poticati na zahvaljivanje Stvoritelju Koji nam je sve to dao i odredio. Isti odnos moramo imati i prema belajima i nedaćama koje nas pogađaju. I gle čuda: vjernik u svojim očima vidi samo dobro, zlo kao da ne postoji, jer, kako stoji u vjerodostojnom hadisu: “Čudna je stvar sa vjernikom! Uzvišeni Allah ništa mu ne odredi a da to za njega ne bude hajr” (Musned imama Ahmeda, 19401).
Imam Ebu Hamid el-Gazali u tom smislu kaže sljedeće: “Ne postoji nijedno zlo a da ono ne sadrži kakvo dobro. Kada se zlo otkloni, onda nestane i dobro koje je ono sadržavalo. Shodno tome, nestajanje dobra predstavlja zlo veće od onoga koje neko zlo po sebi sadrži (…) Kad ti se dogodi kakvo zlo, a u njemu ne vidiš nikakva dobra, ili je moguće da si postigao dobro koje ne podrazumijeva zlo, onda, za takvo poimanje, posumnjaj u svoj kratki razum. U prvom slučaju, tj. da je nešto zlo bez ikakva dobra u njemu, riječ je o tome da razum nešto nije u stanju spoznati. Možda si u odnosu na ovu situaciju poput djeteta koje puštanje krvi vidi kao čisto zlo, ili glupog čovjeka koji ubistvo iz odmazde smatra čistim zlom, jer on na poseban način gleda na ubijenu osobu i za njega je takav čin čisto zlo. Međutim, on previđa opće dobro koje pogađa zajednicu ljudi u cjelini. Takva osoba ne zna da postizanje općeg dobra putem specifičnog zla predstavlja čisto dobro. Ovo dobro ne treba zanemariti” (Komentar Allahovih lijepih imena, 85–86).
Izvori dobra
Iako je, kako smo naprijed istakli, sve što se događa predodređeno Božijom odredbom i Njegovom voljom, uzvišeni Allah je, sakrivši to od nas, u Svojoj Knjizi otkrio načine ili puteve koji će nam, ako ih budemo slijedili, priskrbiti više dobra, zapravo, trajno dobro na ovome i na onome svijetu, što i jeste životni cilj vjernika, a eliminirati i udaljiti zlo.
a) Bogobojaznost
Kada govori o dobročinitelju Kur’an ističe: “Dobročinitelj je onaj ko se Allaha boji” (El-Bekare, 189). Zaista, onaj ko se Allaha, dž.š., boji radit će samo ono čime je On, Uzvišeni, zadovoljan i u svakoj životnoj situaciji pridržavat će se moralnih vrijednosti svjestan činjenice da će za svako svoje javno i tajno djelo odgovarati pred svojim Gospodarem.
b) Slijeđenje Božije Upute
Slijeđenjem Allahove, dž.š., Upute čovjek od sebe otklanja zabludu i nesreću: “Dolazit će vam od Mene Uputa, pa onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti” (Ta Ha, 123). U konkretnim terminima govoreći, svaki namaz, svaka sadaka, svaka lijepa riječ, tj. svaki šeriatski propis koji izvršimo, donosi nam samo dobro i štiti nas od zala za koje znamo i ne znamo.
c) Dobro kao takvo
Izvor dobra jeste i sâmo dobro kao takvo koje se, ako se čini, samo još više povećava i umnožava. Istovremeno, time se sprječava i “poništava” zlo: “Zaista dobra djela poništavaju hrđava” (Hud, 114).
Sve ove i druge izvore dobra možemo objediniti ako kažemo da je ključ svakog dobra svijest o uzvišenom Allahu (takva) i stalno prisjećanje na Ahiret.
Izvori zla
a) Duša sklona zlu
Također, Kur’an nam otkriva i puteve zla, njegove izvore, inspiratore i sljedbenike. Kur’an govori o dva izvora koji u ljudima pobuđuju zlo. Prvi izvor je “duša sklona zlu” (en-nefsu l-emmaretu bi’s-su’) koja se nalazi u svakoj osobi i neprestano joj naređuje da čini zlo i ono što je nevaljalo, odnosno odvraća osobu od Istine: “Ja ne pravdam sebe, zaista je duša sklona zlu, osim one kojoj se smiluje Gospodar moj!” (Jusuf, 53)
b) Šejtan
Drugi izvor zla o kome Kur’an eksplicitno govori jeste šejtan. Kao biće, šejtan je zadužen da ljude navraća samo na zlo i zato ga možemo nazvati pomoćnikom “duše koja je sklona zlu”: “On [šejtan] vam naređuje grijeh i razvrat, i da govorite o Allahu ono što ne znate” (El-Bekare, 169). Jedan od šejtanovih načina navraćanja na zlo jeste i njegova varka kojom ljudima dobro prikazuje kao zlo a zlo kao dobro (vidi, npr.: el-En‘am, 43; el-Enfal, 48, en-Nahl, 63 itd). A ključ svakog zla, kako su kazali islamski učenjaci, jesu ljubav prema dunjaluku (hubbu’d-dunja) i duga nada (tulu’l-emel).
Zaključujemo riječima da je čovjek, zahvaljujući Objavi, svome razumu i životnom iskustvu, u stanju napraviti razliku između dobra i zla, spoznati i jedno i drugo, te uvidjeti da je dobro ono šta ga usrećuje, što mu donosi mir i spokojstvo i čije su posljedice ljepše i trajnije.
KUPITE ODMAH BROJ 41 MAGAZINA SEMERKAND
