Doc. dr. Almir Fatić
Ljubaznost put do srca
Klasični islamski učenjaci su dužnosti čovjeka podijelili u tri kategorije: a) dužnosti prema uzvišenom Bogu; b) dužnosti prema samome sebi; i c) dužnosti prema drugim ljudima. Danas bismo ovu poznatu trostruku podjelu dužnosti proširili i na: d) dužnosti prema prirodi. Ovdje nije riječ o odvojenim dužnostima ili obavezama, već o jednom jedinstvenom obrascu odnôsa na različitim nivoima koji se međusobno nadopunjavaju, prožimaju i isprepliću.
U središtu ovih obaveza nalazi se pojam odgovornosti i pojam svjesnosti. Naime, u prvom redu, čovjek mora biti svjestan i odgovoran spram svojih obaveza prema Onome ko ga je stvorio – uzvišenom Allahu (ita‘at i ibadet). Potom, ljudi imaju odgovornost prema samima sebi: prema svome tijelu (čuvanje zdravlja) i svome razumu ili duši, tj. da traže znanje i spoznaju Istinu na ovome prolaznom svijetu, te da sačuvaju svoju dušu (ahlak).
Potom slijedi odgovornost prema drugim ljudima ili društvu i, na koncu, imamo odgovornost prema prirodi koja uključuje naš odnos prema životinjama i biljkama. Dakle, potrebno je biti svjestan hijerarhije odgovornosti koja se od nas svakodnevno traži.
Odnos prema Allahu, dž.š., i prema drugim ljudima
Međusobna povezanost navedenih dužnosti ili odgovornosti izvire iz naravi same vjere (iman) kao takve. Iskreni odnos prema uzvišenom Allahu, dž.š., sâm po sebi sadrži i iskren odnos prema drugim ljudima, kao i ostalim stvorenjima na ovome svijetu. Raskorak između ova dva odnosa govori o određenoj manjkavosti ili nedostatku njegovog aktera. Veliki je broj kur’anskih primjera koji nam o tome govore na sasvim jasan i nedvosmislen način. Naprimjer, u suri en-Nahl (128) Uzvišeni kaže: “Zaista je Allah s bogobojaznima i s onima koji su dobročinitelji.” Znači, Božija pomoć i podrška osigurane su onima koji imaju takvaluk/bogobojaznost (odnos prema uzvišenom Allahu) i koji su dobročinitelji (odnos prema ljudima); ili: “Zapovijeda Gospodar tvoj da robujete samo Njemu i da roditeljima činite dobročinstvo” (el-Isra’, 23). U brojnim hadisima Allahovoga Poslanika, a.s., snažno je naglašena ta organska povezanost odnosa prema Allahu, dž.š., i odnosa prema drugima (supruzi, djeci, komšijama, rodbini, prijateljima, svim ljudima).
Evo nekoliko primjera: Abdullah b. Selam veli da su prve riječi koje je čuo od Allahovoga Poslanika, a.s., prilikom njegovog dolaska u Medinu, bile: “Ljudi! Dijelite hranu, širite selam, održavajte rodbinske veze i klanjajte noću dok ljudi spavaju – ući ćete u džennet spašeni” (Tirmizi, 2485). Od Abdurrahmana b. Ebi Kurada, r.a., prenosi se da je jednom prilikom Vjerovjesnik, a.s., uzimao abdest, a onda i ashabi počeše da se umivaju vodom kako bi i oni uzeli abdest. Upita ih Vjerovjesnik, a.s.: “Šta vas je nagnalo da to činite?” Oni odgovoriše: Ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku. Na te riječi Vjerovjesnik, a.s., reče: “Ko se veseli što voli Allaha i Njegovoga Poslanika ili ko želi da ga vole Allah i Njegov Poslanik, neka govori samo istinu kada govori, neka ispunjava emanet kada mu se povjeri i neka se lijepo ophodi prema komšijama!” (Miškatu’l-mesabih, 4990).
U oba ova hadisa spomenut je odnos prema Allahu, dž.š., u vidu noćnog ibadeta i iskazivanja ljubavi prema Njemu, zajedno s odnosom prema drugim ljudima putem dijeljenja hrane, nazivanja selama, održavanja rodbinskih veza i lijepog ophođenja prema komšijama.
Ljubaznost – put do međusobne ljubavi
Važan udio odnosa prema drugim ljudima, bez ikakve sumnje, pripada onome što podrazumijevamo pod ljubaznošću, učtivošću ili uljudnošću (ar. el-mudārāh). Ljubaznost ili učtivost spadaju u vrline vjernika, a sastoje se, između ostalog, u: poniznosti prema drugima, blagosti u govoru i riječima, izbjegavanju surovosti itd. Na ovaj način može se veoma efikasno djelovati na ljudsko srce i njegova stanja, odnosno ono može doživjeti potpunu transformaciju. U Kur’anu se kaže: “Nisu isto dobro i zlo! Uzvrati onim najljepšim, pa će ti dušmanin tvoj odjednom postati prijatelj prsni. To mogu postići samo strpljivi, to mogu postići samo vrlo sretni” (Fussilet, 34–35). Da bi naša ljubaznost donijela rezultat, potrebno je, kao što vidimo, imati dosta sabura i dosta sreće “u razumu i dobroti, a veli se i veliku sreću u džennetu” (Ibn Džuzejj, Teshil, 4:14). Ljubaznost, dakle, jeste put do ljudskoga srca i uzrok koji potiče ljubav između ljudi.
Ljubaznost u objašnjavanju vjere
Posebnu važnost, pak, ima ljubaznost u pozivanju u vjeru i objašnjavanju vjerskih propisa i moralnih načela. Kao i u svemu drugome, i ovdje nam je uzor Allahov Poslanik, a.s., i njegova praksa.
Opisujući ovo svojstvo Poslanika, a.s., Uzvišeni kaže: “S milošću Allahovom, ti si blag prema njima, a da si bio grub i tvrda srca, razbježali bi se” (Ali ’Imran, 159). Blagost je bila izvanredna osobina Allahovoga Poslanika, a.s., prema svim stvorenjima. I pored toga što je podnosio uznemiravanja i vrijeđanja nevjernika, on im je zborio lijepim i blagim riječima, a na pogreške svojih sunarodnjaka, ashaba, blago je reagirao i praštao im, savjetujući ih na najljepši način.
Da, tako je postupao Allahov Poslanik, a.s., naš vođa i učitelj, provodeći u praksu Allahovu zapovijed: “Pozivaj na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom, i raspravljaj s njima na način najljepši!” (en-Nahl, 125) Pozivanje uzvišenom Allahu ovom saosjećajnom i blagom kur’anskim metodom nije derogirano, ona se primjenjuje do Sudnjega dana.
Mudrost, lijep savjet i rasprava na najljepši mogući način jesu potpuno ispravni načini pozivanja u vjeru, koje, nažalost, danas često zaboravljamo i, što je još gore, zamjenjujemo grubom riječju, neiskrenim savjetima i narcisoidnim polemikama. I onda se pitamo zašto ne uspijevamo u svojim aktivnostima na planu tumačenja i objašnjavanja islama?! Elementi ljubaznosti u objašnjavanju vjere Spomenuta kur’anska metoda pozivanja u vjeru u sebi sadrži ljubaznost kao polaznu tačku. Među najvažnije elemente ove ljubaznosti možemo ubrojati slijedeće:
• govoriti ljudima shodno njihovom nivou;
• ne opterećivati ljude onim što nisu u stanju razumjeti;
• postepeno objašnjavati istine i propise vjere;
• ne upotrebljavati teške i ljudima nerazumljive riječi;
• govoriti sažeto, a jasno;
• ne duljiti previše kako ne bismo izazvali dosadu kod slušaoca.
Najgori čovjek
U kontekstu našeg govora o Poslanikovoj, a.s., blagosti, ovdje ćemo spomenuti jedan hadis koji, zapravo, predstavlja temelj ljubaznosti i trajni primjer sljedbenicima islama u svim vremenima u smislu postupanja prema grješnim i nevaljalim ljudima. Imam Buhari u svome Sahihu u “Knjizi o edebu”, gdje po poglavljima navodi hadise o lijepom ponašanju, jedno poglavlje je naslovio riječima: Babu’l-mudarati me’a n-nas / Ljubaznost prema drugima. Prvi hadis ovog poglavlja prenosi od hazreti Aiše, koja je kazala: “Jedan je čovjek zamolio da ga primi Vjerovjesnik, a.s., pa je (Vjerovjesnik) rekao: ‘Pustite ga neka uđe. Nevaljala li sina plemena! Nevaljala li brata plemena!’ Kada je ušao, govorio mu je blagim riječima, pa sam rekla: ‘Allahov Poslaniče, rekao si što si rekao, a onda si mu govorio blagim riječima.’ ‘Aiša’,reče on ‘kod Allaha je najgori onaj čovjek koga drugi napuste, ili ga drugi napuste čuvajući se njegove nepristojnosti’ (Buhari, 6131).
Vidovi ljubaznosti
Ljubaznost se manifestira na razne načine i u raznim prilikama, tj. u našim svakodnevnim odnosima. Navest ćemo nekoliko vidova ljubaznosti koji nam često nedostaju u našim međusobnim odnosima, a čija primjena zasigurno utječe na ljudsko srce.
Osmjeh
Uputiti osmjeh svome bratu, svojoj supruzi ili svom suprugu, svojoj djeci i svima drugima, pored toga što osvaja ljudsko srce, jeste i vid ibadeta i sadaka. “Osmjeh koji uputiš svome bratu predstavlja sadaku”, kaže Allahov Poslanik, a.s. (Tirmizi, 1956) Abdullah b. el-Haris je rekao: “Nisam nikoga vidio da je bio više nasmijan od Allahovoga Poslanika” (Tirmizi, 3641).
Srdačnost
Uz nazivanje selama znanima i neznanima, starijima i mlađima, svaki naš međusobni susret neka bude u znaku rukovanja – a Hasan el-Basri je rekao: “Međusobno rukovanje povećava ljubav” – koje ćemo popratiti veselošću lica zbog toga što smo susreli svoga brata: “Ne potcjenjujte ništa od dobra, pa makar i da susretneš svoga brata vesela lica!” (Muslim, 2626)
Blagost
Blagost je vrlina koja u sebi krije mnogo dobro. Zapravo, ona predstavlja sâmo dobro i njime rezultira. Allahov Poslanik, a.s., rekao je: “Onaj ko je lišen blagosti, lišen je dobra” (Muslim, 6598). U drugom hadisu Poslanik, a.s., kaže: “Onaj kome je dana blagost – dano mu je dobro ovog i onog svijeta, a onaj ko je lišen blagosti – lišen je dobra ovog i onog svijeta” (Šerhu’s-sunne, 13:74). Od Aiše, r.a., prenosi se da je jedna skupina jevreja zatražila da bude primljena kod Allahovoga Poslanika, a.s., pa su mu, nakon što su ušli, rekli: “Es-Samu ‘alejke (Smrt tebi!)” “Ja sam im”, kaže Aiša, r.a., “odgovorila: ‘Smrt vama, prokleti nek’ ste!’ Allahov Poslanik, a.s., na to reče: ‘Polahko, Aiša! Allah je blag i voli blagost u svemu!’” (Buhari, 6927). Šutjeti i ne pričati puno
Potrebno je da vodimo računa o tome da u društvu ili na sijelu ne podižemo svoj glas i da puno ne govorimo. U tim situacijama naš govor treba biti kratak, blag i ugodan: “Lijepa riječ (upućena drugome) je sadaka”, veli Allahov Poslanik, a.s. (Buhari, 2989) Riječi, dakako, imaju čudesno dejstvo na ljudsko srce, čak i prema našim neprijateljima, a kamoli prema našim prijateljima i drugim muslimanima.
Imati lijepo mišljenje o drugome
Umjesto da o drugome imamo predrasude ili mislimo loše, naše razmišljanje trebamo usmjeriti u suprotnom pravcu, tj. da o drugome imamo lijepo mišljenje. O onima s kojima se svakodnevno susrećemo na poslu ili na drugim mjestima nastojmo pozitivno misliti, upućivati im lijepe riječi i pohvale, dočekivati ih s osmjehom i vesela lica. Neka nas naša gordost ne sprječava da tražimo izvinjenje od onoga koga smo hotimično ili nehotimično uvrijedili. Ovim i drugim vidovima ljubaznosti “otključat” ćemo mnoga srca, jer, doista, svako ljudsko srce ima svoj ključ. U traganju za tim ključem ne smije biti umora: neka srca otključat ćemo lijepom riječju, neka osmjehom, neka blagošću, neka srdačnošću, neka izvinjenjem…
