Sejjid Mübarek Erol | SEMERKAND Br. 53 – Uvodna riječ
Tako loš ahlak…
Znak da je pričanje iza nečijih leđa gibet (ogovaranje) jest taj da ta osoba o kojoj se priča bude prepoznata, i da priča nosi cilj ocrnjivanja, a gibetom se ne smatraju priče koje su sa nijetom ispravljanja zla, pitanja o zlu ili za fetvu o zlu, štićenja ljudi od zla loše osobe. U gibet ne ulaze ni otkrivanje novotarija novotara i zuluma zulumćara. Čak, oni se trebaju otkriti i biti objelodanjeni kako bi se moglo spriječiti njihovo širenje, te kako se pokvareni ljudi i zulumćari ne bi vidjeli prihvaćenima u društvu.
Preusmjeriti temu ili prekinuti riječ onih koji krše sve granice, gibečara, ili onih čije je vjerovanje iskrivljeno, ne smatra se neljubaznošću, već je to dinska obaveza. Ponos svjetova Pejgamber, a.s., ne bi prekidao ničiju riječ ukoliko se ne bi povrijedila istina, a ukoliko bi se desilo takvo nešto, ili bi ga spriječio prekidajući mu riječ ili bi odmah napustio taj skup. Po pitanju ljubaznosti potrebno je djelovati s mjerom. Treba se ostaviti praznih briga poput: sagovornik je stariji od mene, kako da se suprotstavim njegovim riječima ili ako ga ne budem slušao – teško meni…
Ponos svjetova Muhammed, a.s., u jednom svom hadisu kaže: “Gibet (ogovaranje) je gori od zinaluka (bluda)!” Ashabi upitaše: “Allahov Poslaniče, a kako će gibet biti gori od zinaluka?” – na što Allahov Poslanik, a.s., odgovori: “Čovjek koji učini zinaluk pokaje se i Allah mu primi tevbu, a onome koji ogovara nema oprosta sve dok mu ne oprosti onaj koga je ogovorio” (Bejheki, 306/5).
Osoba se treba baviti sobom, prepoznavat će svoje greške i nedostatke te tražiti načina da ih ispravi. Koliko god je teško i ružno iznošenje ličnih grešaka svakome, isto toliko je ružno iznošenje tuđih grešaka i mahana.
Naravno da svako može imati greške ili mahane, ali neprimjećivanje gomile vlastitih grešaka i mahana, a bavljenje tuđim, jest besmislica i budalaština.
Gibet (ogovaranje) je grijeh od kojeg se urušava život zajednice, koji pretvara ljubav u mržnju, on je razlog da među mu’minima nastane nezainteresovanost, ravnodušnost prema druženju i prijateljstvu. Jedinstvo i bliskost sa ovim veoma ružnim činom postaje slatko, tajna neprijateljstva se počinje ukazivati, pa se tako među mu’mine siju zrna smutnje i fesada. Zatim se pojavljuju grupisanja, i na kraju slabost. Oni koji to rade, ne znajući posljedice, krajnji su džahili, neznalice. Međutim, oni koji to svjesno rade su izdajnici.
Ova loša narav je jedan od temeljnih uzroka međusobne netrpeljivosti današnjih muslimana, razjedinjenost braće i prijatelja, rasutosti pojedinaca i zajednica. Oni koji ne mogu pojmiti islam kao jednu cjelinu, koji ne mogu shvatiti njene ljepote i koji ih u životu ne praktikuju, sa ovakvim i sličnim naravima svoja djela bacaju u prazno.
Blago li onim mu’minima koji u ovom ahir-i zamanu umjesto istraživanja tuđih grešaka djeluju sa ovakvim ubjeđenjima i savjesti: Šta mogu uraditi za svoju vjeru, kako mogu biti od koristi bratu muslimanu; U ovoj materijalnoj i ma‘nevi krizi ima li moje odgovornosti zbog zapadanja u teško stanje moga brata, i kakva je moja dužnost ga izbavim iz tog stanja?”
Naš Gospodar u jednom ajetu ovako kaže: “Vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, nekā sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha; Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je” (el-Hudžurat, 12).
Tako Allah, dž.š., objavljuje i saopćava da se ogovaranje, gibet iza nečijih leđa smatra veoma ružnim. Gibećenje se skoro smatra ravnim divljaštvu, jer jedino divlje životinje izvršavaju čin naveden u ajetu.
Nakon što smo naučili da su gibet i ogovaranje toliko loše i ružne stvari, Gospodar nam u nastavku ajeta objavljuje: “Zato se bojte Allaha!” Znači, kako to da jedete bratovo meso kad vam je čak zabranjeno jesti dozvoljenu životinju koja je zaklana u nečije drugo, a ne u Allahovo ime?! Bojte se Allaha, dođite sebi, ne gibetite nikoga! Dakle, Kur’an-i kerim vrlo žestoko naređuje čuvanje od ogovaranja.
Čovjekova čast i dostojanstvo su važne i svete koliko i njegova krv i život, ako ne i više. U tom slučaju ne treba se približavati stvarima koje bi tome nanijele štetu, treba se bojati Allaha, dž.š., a ako se takva stvar desi, treba se kajati i učiniti tevbu Gospodaru svjetova.
Nema sumnje da je bez mahana i nedostatka jedino Allah, dž.š. Ne postoji niko savršen. Naravno da se kod svakog od nas nalazi određena količina nedostataka. Međutim, potrebno je da ih ispravljamo, odstranjujemo i svaki dan tražimo način budemo što potpunije osobe. Zbog toga, vrlina je poslušati upozorenje, kritiku i savjet prijatelja. Na ovu temu oličenje pravde hz. Omer, r.a., kaže: “Nema hajra kod nas ako nam vidite kakvu grešku, a ne upozorite nas, ili kad nas upozorite, a mi se ne ispravimo!”
Treba i ovo naglasiti: jedno je upozorenje, skretanje pažnje na grešku, preporučivanje dobra, a drugo je gibet. Iznošenje nečije greške, nedostatka iza njegovih leđa na način na koji ta osoba ne bi bila zadovoljna ne može imati nikakve veze sa dobročinstvom u želji da se upozori.
Ako je nijjet ispraviti nečiju grešku, naravno da za iznošenje toga postoje način i pravila. Umjesto iznošenja na sav glas u vidu gibeta, lijep čin je da se toj osobi objasni razumljivim jezikom, iznesu se joj se zamjerke i da se na taj način bude pomagač pri ispravljanju greške.
Pogrdne kritike, paljba kritika pri i najsitnijoj grešci, iskrivljavanje greške brata mu’mina i davanje uvrjedljivih izjava o njemu, očito – nisu proizvod dobrog nijjeta.
Naš Gospodar je čovjeku kao organ sluha dao dva uha, a kao organ govora jedan jezik. Pošto je to tako, treba dvaput razmisliti pa reći, treba dobro utvrditi kuda će ići izgovorena riječ i kakve će posljedice izroditi. Da bi naši ibadeti i dobra djela bili primljeni, neophodno je posjedovanje lijepe naravi i ahlaka.
Zbog nepoznavanja vjere i manjka straha od Allaha, dž.š., u ovom vremenu su se namnožile mnoge duhovne bolesti, a gibet je jedna od najgorih. Da bi se spasilo od ove bolesti, treba biti odlučan, češće se družiti sa dobrim ljudima, biti na njihovim sohbetima. Osoba koja zna značenje ajeta: “On je s vama gdje god bili” uvijek je budna i na oprezu.
Svako stanje i pokret osobe koja je svjesna da je pod Allahovim, dž.š., nadzorom je sa edebom. Takva se osoba čuva opuštenog ponašanja, pokreta kojima nije mjesto, bježi od gibeta kao što bježi od divljih zvijeri. Čovjek, htio to ili ne, poprima hal i ahlak osobe sa kojom se druži; zbog toga trebamo obratiti pažnju na ljude s kojima prijateljujemo.
Iskup za spas od grijeha gibeta je tugovati, pokajati se i halaliti sa osobom nad kojom je gibet učinjen. Halaliti se bez pokajanja je rijaluk (pretvaranje), a to je zaseban grijeh.
Blago li se vjernicima koji od truda na ispravljanju sopstvenih grešaka nemaju čak vremena ni da vide tuđe.
Sa Allahovom podrškom i pomoći…
