SEMERKAND Br. 56 – Uvodna riječ
Svi ljudi su Allahovi, dž.š., robovi. On je njihov jedini Gospodar i jedini dostojan da Mu se robuje. U konačnici, povratak je samo Njemu.
Ibadetom se naziva ljudsko usmjerenje Allahu, dž.š., u pokornosti, predanosti i odanosti. To je čovjekova zadaća. Uzvišeni Allah u Kur’an-i Kerimu kaže: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju (da Mi ibadet čine)” (ez-Zarijat, 56).
Ibadet znači ispunjavati Allahove naredbe, kloniti se Njegovih zabrana te očekivati nagradu za iskren nijet. Ibadet znači biti Allahu pokoran želeći Njegovu blizinu.
Kada kažemo “ibadet”, uopćeno se razumije da su to određeni ibadeti kao što su namaz, post, hadždž i zekat. Bez sumnje, to su temeljni ibadeti, ali smatrati da je ibadet sačinjen samo od ovoga predstavlja krnjavo shvatanje i poimanje značenja ibadeta. Ovi ibadeti, ujedno i islamski šarti, temelji su koji odražavaju pojam robovanja, što obuhvata svaki trenutak čovjekovog života. Dakle, zajedno sa ovim osnovama, uzimajući u obzir ovakvo poimanje ibadeta koji obuhvata čitav život, vidimo da je naša uzvišena vjera osvijetljena punim sjajem.
Gdje god su postojali ljudi, bila je i vjera, a zajedno i s njom bili su njeni ibadeti. Ibadet je nešto što je urođeno u čovjeku. Kad je Gospodar stvarao čovjeka, stvorio ga je na način da Mu robuje. Međutim, čovjek je svoju prirodu u većini vremena koristio pogrešno i negativno, uzimao sebi lažna božanstva i skrenuo s pravog puta.
Čovjekov život ima značaj i njegove ljepote stvaranja dođu do izražaja samo sa ispravnim vjerovanjem i izvršavanjem obaveza robovanja prema pravom Stvaraocu. Zato što je ibadet jedino sredstvo i metod da čovjek očisti svoja djela i svoga nefsa, te da prosvijetli svoje ljudske vrline.
Bez sumnje, u Božanskim naredbama nalaze se mnoge mudrosti, duhovne i fizičke koristi. Kao što tijelo ima potrebu za određenom hranom, tako i duša (ruh) ima potrebu za ibadetom i duhovnom hranom. Čovjek sastavljen od duše i tijela mora u istoj mjeri obratiti pažnju na obje ove dimenzije. Najvažnija hrana za ruh jeste ibadet učinjen sa ispravnim imanom i skrušenošću.
Ibadeti osiguravaju moralnu zrelost i jačinu imana. Plod drveta imana koje je uzgajano ibadetom jeste lijep ahlak. U srcu onoga ko čini ibadet sija nur imana, nastanjuju se strah od Allaha i osjećaj odgovornosti. Zahvaljujući ibadetu čisti se od loših misli i prljavštine grijeha. Takav posjednik ahlaka i dostojanstva postaje potpuni mu’min. Oslobađa se od materijalnih-dunjalučkih veza, a duhovno se uzdiže, uklanja sve prepreke ispred sebe i kroči ka vječnom sretnom domu.
Sve što je Gospodar stvorio Njemu čini ibadet. U Kur’anu se kaže: “I ne postoji ništa što Ga ne veliča” (el-Isra, 44). Naša plemenita Knjiga nas obavještava da sva znana i neznana stvorenja čine ibadet Gospodaru (veličaju Ga) na sebi svojstven način. Čak i grmljavina zahvaljuje i veliča Allaha, dž.š.
Čovjek, kao posebno stvorenje među ostalim stvorenjima, ukrašen je posebnim sposobnostima i stvoren radi uzvišenog cilja. Taj cilj je spoznaja Allaha, dž.š., i dostojno činjenje ibadeta Njemu. Taj ibadet se čini samo s ciljem izvršavanja Božijih naredbi i stjecanja Njegovog zadovoljstva. Ibadet primljen kod Allaha je upravo ovako iskreno učinjen ibadet.
Ihlas (iskrenost) je duh ili srž samog ibadeta. Ibadet bez ihlasa je bez duha i nema vrijednost. Ihlas je, dakle, činiti ibadet samo zato što je to naredba Allaha, dž.š., te da bi se steklo Njegovo zadovoljstvo. Ako se ibadet čini radi neke dunjalučke koristi, pošto nema ihlasa, onda i ne biva primljen kod Allaha, dž.š.
Ibadet postoji i u drugim religijama. Prema nekim od njih ibadet se sastoji od potpunog napuštanja dunjalučkih užitaka i odvajanja od ljudi. U nekim drugim on je samo posao ili radnja koja se može učiniti samo u posebnim hramovima (svetilištima). A u nekim trećim to je svečanost koja se može obavljati samo u prisustvu vjerskih predvodnika.
U našoj plemenitoj vjeri islamu ibadet nema nikakvu vezu i posrednika između roba i Rabba. Propisano je da rob direktno bez posrednika uspostavlja vezu sa Allahom, dž.š. Kod Allaha su po pitanju robovanja jednaki i alim i vjerski službenik i običan svijet. Prednost jednih nad drugim je samo u bogobojaznosti.
Naša vjera ne naređuje da se napuste dunjalučka uživanja i da se povuče od svijeta. Obim i značenje ibadeta u islamu je veoma široko. Nije ibadet samo namaz, dove ili zikr. Svaki lijepi posao kojeg čovjek uradi držeći se Allahovih naredbi i radi Njegovog zadovoljstva je jedna vrsta ibadeta. Čak i da je taj posao od čovjekovih dunjalučkih prohtjeva kao što su naprimjer sjecanje opskrbe ili ženidba/udaja.
Jedan mu’min-rob, čak i radnje koje zahtjeva ljudska priroda i u kojima uživa, kao što su jelo, piće, spavanje, šetanje, obavlja u skladu s Allahovim naredbama, tražeći Njegovo zadovoljstvo. Zadovoljava se onim što je halal, a bježi od harama. Jede, pije i spava s ciljem izvršavanja Allahove naredbe. Na taj način sve radnje koje daju užitak nefsu, zbog tog iskrenog nijeta, postaju jedna vrsta ibadeta i za njih dobiva sevap.
Čak, ako bi se osoba dok uživa u materijalnom životu u tim dozvoljenim užicima okrenula Allahu iskrenim nijetom, mogla bi Mu se približiti i posredstvom tih radnji. I u takvim užicima i blagodatima nalazi se pokornost i usmjerenje ka Allahu, dž.š. Znači, upravo je ovo značenje ibadeta koje se traži.
Ponovo da naznačimo, široko značenje i poimanje ibadeta u našoj vjeri ne znači biti izuzet od činjenja farz-ibadeta, kao što su namaz, post, hadždž i zekat, jer su ovi farzovi strogo i direktno naređeni od Allaha, dž.š. Oni su osnove za robovu privrženost i blizinu Gospodaru svjetova. Ove farzove ništa drugo ne može nadomjestiti ni zamijeniti.
Pošto je to tako, neki lijeni i bezobzirni pojedinci o farzovima koji su im naređeni govore “Nije vjera namaz i post, važno da mi je srce čisto i da imam dobru namjeru.” To je neznanje i jedna velika obmana. Ponos svijeta Muhammed, s.a.v.s, nam je dao mjeru i obznanio lažljivce kazavši: “Namaz je stub vjere, onaj ko ga napusti – srušio je svoju vjeru.”
Prema jednoj predaji, naša majka hazreti Aiša, kada je vidjela skučenu i povijenu osobu čije je lice uvehlo od gladi, upitala je ko je to. Kada je dobila odgovor da je ta osoba zâhid, odbacujući taj oblik zuhda (suzdržanosti prema ovom svijetu), rekla je slijedeće: “Omer b. el-Hattab je bio najveći zahid od ljudi, ali kad bi nešto rekao – čuli bi ga, kad bi hodao – hodao bi brzo, a kad bi udarao – udarao bi žestoko.”
Da nas Allah učini od onih robova koji će dobiti nagradu od ibadeta i onih koji čine ibadet s nijetom da steknu Njegovo zadovoljstvo.
Sa Allahovom podrškom i uputom…
