Sejjid Mübarek Erol |UVODNA RIJEČ
Bolest rasizma
Kada pogledamo u historiju, vidjet ćemo da su gotovo u svakom dobu postojale ideje i mi-šljenja onih koji su zastupali tezu da je jedna rasa “nadmoćnija”, “iznad druge” i da pripadnici te “nadmoćnije” rase trebaju imati viša prava u odnosu na druge. Generalno, tu ideju političkog karaktera nazivamo rasizmom.
Svrstavajući ljude prema rasama, rasistički stav koji jedne smatra boljim brani tezu da one rase koje smatra lošijim trebaju biti na položaju “sluga”. Tako su kolonizaciju, iskorištavanje i porobljavanje smatrali dozvoljenim i legalnim činom. Čitava historija i današnji svijet su prepuni tih dramatičnih primjera neljudskih poimanja. Ako se pogleda moralna dimenzija toga, ili čak ako to promatramo sa biološke perspektive, rasizam ne može imati razumnu stranu. Uprkos rasnoj diskriminaciji prema boji kože, svi ljudi posjeduju istu genetsku strukturu. Svi prolaze kroz iste stadije razvoja i sazrijevanja. Različite rase se međusobno žene i razmnožavaju. Znači, svi ljudi su Ademovi sinovi. To što je čovječanstvo koje ima zajedničkog oca podijeljeno i različito prema boji, jeziku, porijeklu – jest jedan božanski poredak vezan nebrojenim mudrostima.
Da bismo mogli razlučiti pojmove nacije i nacionalizma, rase i rasizma, najprije je potrebno razbistriti um kad je u pitanju nacija (narod).
Riječ narod ili nacija ima isto značenje kao riječ “din” u Kur’anu. Može se koristiti i u prenesenom značenju, kada se govori o jednoj određenoj zajednici. Međutim, u toj situaciji označava ne samo jednu rasu ili narod nego u stvarnom značenju sve ljude “koji vjeruju”.
Prema tome, narodnost ili nacionalnost koja je izvedena iz ove riječi predstavlja vjeru za koju su se ljudi vezali, kao i propise te vjere.
Međutim, u današnjoj raširenoj upotrebi nameće se značenje “narod”, koje ignoriše izvorno značenje te riječi, što biva uzrokom nereda i pometnji, jer “narod” danas označava ljude koji su istog porijekla, a ne ljude određenog uvjerenja ili vjere.
Časni Kur’an nam saopćava da su svi ljudi, samim tim i sve rase, nastali od jednog oca i majke, odnosno od hz. Adema i hz. Havve. Umnožavanje njihove djece i unuka, formiranje rasa i tako dalje – sve je to zapisano u knjigama tefsira. Poslije su obijesnim ljudima koji nisu povjerovali slani poslanici, pa kasnije, nakon potopa koji je došao kao Allahova kazna, od hz. Nuhovih, a.s., sinova i malobrojnih sljedbenika koji su se popeli na lađu i spasili, ljudi su se razmnožili i raširili po zemlji. Zbog toga hz. Nuha, a.s. smatramo drugim ocem čovječanstva.
Naš Gospodar nam na jasan način ukazuje da je čitavo čovječanstvo sa raznim bojama kože jedna porodica, da nijedna rasa, narod ili pleme nema nadmoć, prednost i nije iznad drugih, te da su samo u prednosti oni koji se Boga boje. “Ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najvi-še boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ni-šta”(el-Hudžurat, 13). U ovom ajetu se Gospodar ne obraća određenom narodu ili ljudima određene vjere. Obraća se svim ljudima i pojašnjava da su podijeljeni na narode i plemena kako bi jedni druge upoznali. Ta različitost čovječanstva nikako nije povod da jedni budu iznad drugih niti povod omalovažavanja i činjenja zuluma jednih prema drugima, zato što su ljudi jednaki u stvaranju, zato što potječu iz istog korijena, tj. od hz. Adema i hz. Havve.
Ta jednakost koja se uporno ignoriše u ekonomskoj, političkoj i kulturnoj primjeni današnjeg doba je univerzalna. Znači, ljudi su u potpunosti jednaki, isključivo u smislu da su ljudi živa bića, bilo da su crni ili bijeli, bogati ili siromašni, nadređeni ili potlačeni. Međutim, držati ljude u istoj ravni je nemoguće kad je riječ o moralnim pojmovima kao što su darežljivost ili škrtost, poštenje ili varanje, ispravno (istina) ili krivo (laž). Kad bi to bilo tako, onda bi pravda postala nemoguća, tada bi se učinila nepravda cijelom čovječanstvu.
Naša plemenita vjera ne razdvaja ljude prema pripadnosti određenoj grupi ili određenoj klasi, što je i temeljni princip ljudske slobode.
Prvi od razloga narušavanja zajedništva, sloge i jedinstva jeste rasizam, odnosno plemstvo. Sve dok ljudi budu zanemarivali da su potekli od jednog oca i jedne majke i sve dok se budu hvalili bojom kože, jezikom ili porijeklom – bit će podijeljeni. Naš Gospodar je to isprazno hvalisanje strogo zabranio.
Sura et-Tekasur osuđuje hvalisanje i ponošenje mnoštvom imetka, djece i rodbine, kao i nastojanje da budemo nadmoćni jedni naspram drugih, te naznačava da će se prava nadmoć pokazati na ahiretu.
Pejgamber, s.a.v.s., nikad tokom svog života nije postupao različito prema ljudima zbog boje njihove kože ili njihovog položaja. Ocjenjivao ih je prema njihovom ahlaku. Kad je bio upitan “ko je najbolji od ljudi?”, odgovorio je “onaj čiji je ahlak najljepši”. Sve muslimane proglasio je braćom i tom bratstvu dao prednost nad bratstvu prema porijeklu. U hadisu nam naređuje: “Nije od nas onaj koji poziva asabijjetu(plemstvu, nacionalizmu), nije od nas onaj ko se bori radi asabijjetai nije od nas onaj koji umre na asabijjetu!”
Ako pogledamo u Kur’an, vidjet ćemo da svi ajeti odbacuju rasnu segregaciju. U ajetima koji pozivaju na uputu obraća se cijelom čovječanstvu. Ne pridaje se važnost ni rasi, ni plemenu, ni položaju, ni činu. Pronalaženje upute jednog Arapa nije važnije od pronalaženja upute jednog Engleza ili Francuza… U naredbama u vezi s ibadetom, pokornošću ili zabranama obraća se svim vjernicima. Tu nema razlike među vjernicima.
Čovjek zbog svoje rase ili plemena ne može biti bolji niti lošiji. U definicijama dobrih ili loših ne postoji taj element. Kad govorimo o dobroti jednog čovjeka, govorimo o njegovom lijepom ahlaku, takvaluku, dobrim djelima, iskrenosti i predanosti. Ovo sve je u potpunosti vezano za njegovu volju. Prema tome, pošto niko nije mogao birati rasu, ako kažemo da je neki čovjek dobar jer je te i te rase – to je neznanje (džehalet).
Kako god da pogledamo, u osnovi, poziv u nacionalizam ili rasizam nije ništa drugo do džahilijet. Sva djela koja uzvisuju čovjeka i koja mu daju vrijednost kod Gospodara su vezana za njegovu duhovnost, a ne tijelo. Kod Gospodara, naprimjer, nisu ugledniji viši ljudi od nižih, niti će deblji na mizan-vagi prevagnuti nad mršavim, niti su samo crnci ružni a bijelci lijepi. Zbog takvih stvari Gospodar roba neće hvaliti, odnosno kuditi. On, dž.š, ne gleda u naša tijela, imetke, plemena, rase, nego gleda u naša srca.
Duša nema rasu, a insan se u konačnici sastoji od duše (ruh). Tijelo je samo njena odjeća. Savjestan musliman treba se okrenuti duhovnosti, povećati spoznaju, ukrasiti srce vrlinama s kojima je Allah zadovoljan, prednost dati Njegovoj ljubavi te uzimati kao primjer samo Resulullaha, a.s., a ne ove ili one ideologije. Jer on, a.s., poslan je kao rahmet svim svjetovima, ne samo jednom plemenu, narodu ili rasi. Njegov poziv je univerzalan.
Na mahšeru će svaki pejgamber okupiti svoj narod (ummet); vihorit će se pejgamberske zastave, a ne zastave plemena, rasa ili nacija. Pod zastavom Muhammeda, a.s., naći će se ljudi iz svakog naroda, rase, plemena. Suštinsko pitanje jeste: ući i stati pod tu mubarek zastavu u tom strašnom danu. Zato danas moramo pogaziti i odbaciti sve pozive koji će nas lišiti te sreće i časti u tom danu.
Sa Allahovom podrškom i pomoći…
