Prava vrijednost znanja
Na kraju svakog postupka uspostavljenog na interesima koje naša plemenita vjera smatra nedozvoljenim zasigurno postoji jedno bolno kajanje. Vezati se za nešto što je u našem posjedu privremeno i za što znamo da će nam jednog dana biti oduzeto je otvoreno neznanje (džehalet). Koliko god da se trudili, pretvaranje da posjedujemo nešto što u suštini nismo postigli nije ništa do li bavljenje besposlicom.
Znanje koje ne koristi čovjekovom dunjaluku i ahiretu je beskorisno znanje pa se i Resulullah, s.a.v.s., utjecao Allahu, dž.š., od ovog stanja. Svako znanje kojem istina ne daje vrijednost, odnosno koje ne daje pouku je beskorisno. Znanja vezana za dunjalučka pitanja moraju biti u vezi sa Allahovim, dž.š., istinama. U suprotnom, ona ne vode svijet u obnovu već u propast.
S druge strane, informacije i ideje usvojene prema vremenu i prostoru, a koje nisu vezane za vječnu i praiskonsku čovjekovu istinu, ponovo su osuđena na nestajanje.
Igranje s vatrom
Za informacije čija je svrha da rob zaboravi Gospodara ili da ga dovedu u stanje neposlušnosti Njemu, ne možemo reći da su znanje (ilum). Iako su neke škole napravljene u ime toga, sve informacije koje za osnovu ne uzimaju ljudsku suštinu ili koje je zanemaruju, su u većini slučajeva izvor problema.
Osnovna zadaća znanja (iluma) je da čovjeku prenese/ saopšti da je čovjek te da mu uljepša dunjaluk i ahiret onako kako to dolikuje.
Znanje kod našeg Gospodara je uzvišeno, kako se kaže u ajetu:
“Zar su isti oni koji zna ju i oni koji ne znaju?” (Zumer, 9)
Na najljepši način je objašnjeno kako i šta trebamo znati. Znanje mora biti sredstvo da čovjek postigne vječnu sreću, a zajedno s tim i da mu pomogne da uljepša svoj dunjalučki život.
Kad je u pitanju islamsko znanje, suština je ne samo da se nauči i zna nego da se naučeno primjeni. Osoba koja postupa po onome što je naučila želi da bude od pomoći i da bude korisna za dunjaluk i ahiret svih ljudi. Dakle, znanje na ovakvom nivou dobiva svoju pravu vrijednost.
Upućivanje ljudi
Pravi alimi koji su kročili pejgamberskim,a.s., stopama, njihovi nasljednici u znanju (ilum) i djelu (amel), su ulagali sve napore i trud kako bi ispunili tu zadaću upućivanja ljudi. Da nije bilo takvih alima koji su postigli stepen (mertebu) ihsana, muslimani bi nastradali i završili u ćorsokaku.
Naš Gospodar je objavio da su Kur’an i Sunnet, kao živi Kur’an, pod Njegovom zaštitom te da će ih On čuvati. Onaj ko je najbolje razumijevao Kur’an je bio Muhammed, s.a.v.s. Oni koji su njega, s.a.v.s., najbolje poznavali i razumijevali jesu prije svega Ashabi mudžtehidi, pa onda ostali sukladno stepenu znanja. Alimi od Tabiina i njihovi učenici su ti koji su najbolje razumijevali i poznavali Ashabe. Poslije perioda Tabiina oni koji su najbolje razumijevali i prenosili znanje Kur’ana i Sunneta bili su imami mudžtehidi, muršidi kamili i njihovi učenici.
Oni su čitave svoje živote posvetili učenju, razumijevanju i življenu po Kur’anu i Sunnetu. Nisu žudili za dunjalučkim prohtjevima već su bili u ljubavnom zanosu i čežnji za sticanjem Allahovog, dž.š., zadovoljstva i Poslanikove, s.a.v.s., ljubavi.
Brana pred propasti
Kur’an i Sunnet, ukratko, vjera Islam je doprla do nas sa ovakvom predanošću i požrtvovanošću, i do kijameta će se ovaj miraz našeg Gospodara prenositi na buduće generacije posredstvom iskrenih sljedbenika o kojima smo gore govorili, a ne posredstvom pisaca ili osoba, koji su pročitali dvije-tri knjige i koji pišu po svom nahođenju i prohtjevima.
Znanje čija je veza sa Gospodarom prekinuta, i čija je sva energija i pažnja usmjerena prema dunjaluku je propast za svog posjednika, a u konačnici i za čitavo čovječanstvo. Dakle, nasljednici Pejgamberskog, a.s., znanja su poput brane pred tom propasti. Oni utiru put sazrijevanja, i oni su prepreka da čovječanstvo ne bi podivljalo.
S druge strane, mnogi naučnici i stručnjaci mogu imati slabosti/bolesti koje su danas najraširenije, kao što su opsjednutost položajem, rijaluk, sebičnost, pokleknuće pred interesom ili moći… Oni ne izvršavaju svoje dužnosti/zadaće kao što to od njih očekuje Gospodar, Poslanik ,a.s., i ljudi a razloge za to nalazimo u njihovim sklonostima ka pokazivanju, straho od pada u siromaštvo, dodvoravanju različitim grupacijama ili želja za ugodnim životom.
Stvarno rješenje na mjestima društvene krize jeste čvrsto hvatanje za Kur’anske i Sunnetske naredbe i zabrane. A to je moguće sa potpunim izvršavanjem obaveza i zadaća koje ima ulema (učenjaci). Nažalost, u današnjem vremenu, umjesto sposobnih i kvalifikovanih ljudi koji bi pričali u ime vjere, pričaju i donose propise nepotpuni i nestručni ljudi. Ti nestručni ljudi pričajući i pišući o Allahovoj,dž.š., vjeri kreću se vrlo smjelo i suprotno edebu kao da pišu neki jednostavni aktuelni članak. Pisanje, odnosno, pričanje u ime vjere ima svoja mjerila i adabe. Toga se mora držati svako ko priča o Islamu. Ta predostrožnost spašava i onoga koji priča a i onoga koji sluša.
Različiti primjeri
Trud objašnjavanje vjere onoga koji ne poznaje Kur’an i Sunnet je gubitak za njega samog i njegove sugovornike. Oni čije riječi ne prate stanja (hal) i čiji poziv nije u skladu sa vlastitim kursom ne čine ništa drugo do li nanošenja štete.
Nema stvari koja vjeri nanosi veću štetu od grijeha koji se učine pod maskom/izgledom pobožnog čovjeka. Tako da onaj koji zna treba živjeti po onom što zna, a onaj koji ne zna treba da šuti.
Imam-i Rabbani nam ukazuje na loše alime: “Zaista svaka slabost koja se pokaže u vjerskim poslovima ili svaki nedostatak koji ispliva kad je u pitanju uzdizanje islamskog ummeta se uvijek dešava zbog neproduktivnosti loših učenjaka i njihovih pokvarenih nakana (nijjeta).
Nasuprot tome, ako učenjaci (ehli ilum) ne pokažu sklonost za dunjalukom, ako se spase od poriva za položajem, pozicijom, imetkom i nadmoći, tada postaju pravi ahiretski alimi i Pejgamberovi,a.s., nasljednici (varisi). Oni su posebna/odabrana stvorenja. To su sretnici čije će se mastilo
na kijametskom danu usporediti sa krvlju šehida koji su poginuli na Njegovom putu. Za takve alime važi: ‘Alimov san je ibadet.’”
Bez sumnje da je merteba takvaluka najveća merteba. Takvaluk je okretanje srca ispunjenog ljubavlju prema Uzvišenom (aškullah) od svega onoga s čim On nije zadovoljan. Posjednici takvaluka su Allahovi, dž.š., prijatelji (dostovi). Žive vjeru na najljepši način. Oni sebe, a ne druge, tjeraju da žive vjeru bez ikakvih nedostataka. Takve mutekije su primjeri čovje- čanstvu u lijepom robovanju Gospodaru. To su, zapravo, alimi koji će se slušati i uzimati za primjer.
S Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
