Tema broja: Sjeti se blagodati!
Riječ urednika
Blagodati ili dertovi (brige)
Kada je jedne prilike pir nakšibendijskog puta, Hadže-Muhammed Behauddin Šah-i Nakšibend, k.s., hodao sa grupom murida, oni počeše govoriti o kerametima. Hazret, k.s., u njihovom razgovoru prepozna želju za kerametom, pa reče: “Ima li većeg kerameta od toga što uprkos tolikoj nepokornosti još uvijek hodamo Allahovom, dž.š., Zemljom?” Ko to po Allahovom, dž.š., posjedu hodi bez grijeha, sem vjerovjesnikā i djece? Međutim, već duže vrijeme, čak i pomisao o tom stepenu je iza nas, sada je glavni cilj da čovjek ne hoda negirajući Allaha, dž.š. Dok živimo na Njegovom prostoru, u Njegovom vremenu, u okviru postojanja koje nam je On Uzvišeni podario i uz bezbroj blagodati, mi smo, uz možda do sada neviđeno sljepilo, zapali u stanje negiranja blagodati. Jer, zaboravili smo da je sve što posjedujemo, sve što koristimo i “trošimo”, veza sa Uzvišenim Allahom, dakle, da su sve to zasebne blagodati. Da li su u tome izuzetak blagodati koje su nama date, a koje ne bismo mogli niti izbrojati? Da li su naš lik i izgled, naše stvari, naš supružnik, naša kuća, automobil, naša staromodna odjeća, neukusno jelo na sofri, iz razloga što nam se možda ne dopadaju, izgubili svojstvo blagodati? Prema čijem mišljenju? Da li je nešto blagodat samo ako se slaže sa našim prohtjevima? Ako kuća nema stotinu pedest kvadrata i nema lijep pogled, onda nije blagodat! Ako automobil nije neki od posljednjih modela, onda nije blagodat! Ako nam naš supružnik i naša djeca u svakoj situaciji ne maze naš nefs, onda ni oni nisu blagodat! Ako na našoj sofri nisu specijaliteti, onda naše jelo nije blagodat; ako nas ne zabavlja, onda ni naš prijatelj nije blagodat; ako nam se ne slažu boje odjeće, onda ono što nosimo nije blagodat! Mi smo svakako toliko posebni da smo dostojni svega najboljeg! Je li tako? Ma šta tvrdio naš jezik, ukoliko naše srce sve blagodati, i male i velike, ne veže za istinskog Vlasnika, ukoliko nije svjesno da je sve što posjedujemo blagodat, i ne zahvaljuje istinski, onda smo u velikom problemu. To nije problem koji se tek tako može ostaviti samo za Ahiret. Mi i na ovome svijetu zbog toga bivamo nezadovoljni, depresivni, zapadamo u prazninu i zamaramo se bespotrebnim nadmetanjem. Siguran sam, da uz malo pažljivije posmatranje, ta slika današnjice biva sasvim vidna. Naravno, one koji prate naš časopis, smatramo izuzetkom današnje svakodnevnice. A možda je i najveće zlo današnjice to što su mnogi ljudi izgubili svijest o blagodatima. No, još uvijek su poznate osobine istinskog vjernika koji u svemu vidi odraz božanskih manifestacija, koji na ovome svijetu živi kao putnik i svoje oči usmjerava ka vječnosti, te govori: “Elhamdulillahi ala kulli hal, sive ‘l-kufri ve ‘d-dalal: Hvala Allahu na svakom stanju, osim nevjerstva i zablude.”
Do skorog susreta u aprilskom broju, inšallah…
SABAHATTİN AYDIN
