Izvodi iz djela “Kešfu’l-Mahdžub”
Ebu’l-Hasan el-Hudžviri, k.s., (preselio 465/1072)
Safâ i safvet (čistoća i pročišćenost)
Uzvišeni Allah je u današnjem vremenu navukao perdu između većine ljudi i onih koji idu putem tesavvufa. Prefinjenosti tog puta skrio je od njihovih srca. Štaviše, pojedini misle da sufije prakticiraju isposništvo samo kako bi uljepšali svoj zahir (vanjština), a da se uopće ne bave mudžahedom u pogledu batina (nutrina). Drugi pak misle kako je put tesavvufa neutemeljen i neosnovan. Čak ih je i obični narod počeo oponašati u tome, iz svojih srca su izbrisali želju za duhovnim pročišćenjem (safvet), ostavljajući tako postrani mezheb plemenitih ashaba, r.anhum, i dobrih prethodnika. Safâ i safvet su odlike siddika (potpuno iskreni i odani robovi).
Ako tražiš istinskog sufiju, znaj da je on takav. Safâ ima svoj korijen ili suštinu, i svoje grane. Suština je u odvajanju srca od svega mimo Allaha, dž.š., a grane su u ustezanju ruku od poniženog dunjaluka. I jedna i druga osobina su krasile najvećeg siddika, Ebu Bekra, r.a., jer on je bio predvodnik i imam sufija. Zbog toga što je njegovo srce bilo odvojeno od svega mimo Allaha, dž.š., u trenutku kada je Allahov Miljenik, s.a.v.s., preselio na bolji svijet, i kada su srca svih ashaba, r.anhum, bila slomljena, njegovo srce je bilo okrenuto samo Allahu, dž.š.
Kada je Omer, r.a., isukao sablju i povikao: “Ko kaže da je Muhammed mrtav, odsjeći ću mu glavu!”, Siddik-i Ekber, r.a., je istupio i povikao: “Pripazite! Ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed umro. A ko obožava Muhammedovog Gospodara, neka zna da je On vječan i da ne umire!” Potom je proučio 144. ajet sure Ali ‘Imran, koji glasi: “Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?” Ko god svoje srce veže za prolazno (fani), neka zna da je sve što je fani osuđeno na fena (nestajanje), i da je svaki njegov trud uzaludan. A onaj ko svoj ruh veže za Onoga Koji je Baki (vječan), čak i kada njegov nefs postane fena, on će dosegnuti beka (vječnost) sa Onim Koji je Baki.
Dakle, onaj ko je poslanika Muhammeda, s.a.v.s., gledao običnim očima, nakon njegove, s.a.v.s., smrti, iz srca takvog čovjeka nestalo je osjećaja robovanja. A za onoga koji je Muhammeda, s.a.v.s., gledao očima hakikata, potpuno je jednako bio on živ ili mrtav. Što se tiče ustezanja ruku od poniženog dunjaluka, ponovo pogledajmo primjer Ebu Bekra, r.a. Jedne prilike udijelio je svu svoju imovinu na Allahovom, dž.š., putu, obukao svoju staru odjeću i tako izašao pred Allahova Poslanika, s.a.v.s. Kada ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao: “Šta si ostavio svojoj porodici?”, rekao je: “Ostavio sam dvije nepresušne riznice”, a kada ga je upitao koje su to riznice, rekao je: “Jedna je ljubav prema Uzvišenom Allahu, a druga je pokornost Njegovome Poslaniku!” Kada je Ebu Bekr, r.a., oslobodio svoje srce od stega dunjaluka, i svoje ruke je ispraznio i oslobodio od njega. Sve to su osobine iskrenog i odanog sufije. Poricati sve to, znači poricati istinu, otvoreno se inatiti.
Fakr i dervišluk
Znaj da na putu Uzvišenog Allaha fakr (siromaštvo, potpuna ovisnost spram Allaha, dž.š.) ima veliki stepen. Fakiri i derviši imaju veoma veliku vrijednost. Uzvišeni Allah kaže: “(Udijeli zekat i sadaku) siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena zarađivati pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznaćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima. – A ono što od imetka drugima date – Allah, sigurno, za to zna.” (Bekara, 273) Allahov Poslanik, s.a.v.s., izabrao je siromaštvo i kazao: “Allahu moj, daj mi da živim kao siromah, kao siromaha me usmrti, i proživi me zajedno sa siromasima.” U drugom hadisu stoji: “Uzvišeni Allah će na Sudnjem danu reći: ‘Približite mi Moje dostove!’, a kada Ga upitaju: ‘Ko su Tvoji dostovi?’, reći će: ‘To su siromašni muslimani!’”
Mnogo je sličnih ajeta i hadisa, a osim toga, postojala je i jedna skupina ljudi, toliko poznatih da uopće nije potrebno dokazivati njihovu ispravnost i vrijednost. Za vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., stanovali su u njegovome mesdžidu, stalno zauzeti robovanjem i druženjem sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. To su bili fakiri i muhadžiri koji su ostavili sve dunjalučke poslove, a po pitanju opskrbe potpuno su se oslonili na Allaha, dž.š. Njihov tevekkul i pouzdanje u Allaha, dž.š., bili su potpuni. Zbog toga je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., naređeno da se priključi njihovome sohbetu i ispuni njihove potrebe. U 52. ajetu sure En’am Uzvišeni Allah kaže: “(O Muhammede) I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu!”
Nakon spuštanja tog ajeta, kad god bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidio nekoga od njih, govorio bi: “Dao bih za njih i oca i majku jer me Uzvišeni Allah ukorio zbog njih.” Sve to ukazuje na činjenicu koliku vrijednost i stepen stanje fakra ima kod Allaha, dž.š. Uzvišeni Allah dao im je tu deredžu da bi oni napustili i zahirske i batinske sebebe, i da bi se u potpunosti okrenuli Musebbibu (Onaj Koji stvara sebebe), pa neka za njih fakr bude fahr (ponos), toliko da plaču kada izgube stanje fakra, a kada ga ponovo postignu neka se raduju…
Postoje dvije vrste fakra: hakiki (duhovni) i resmi (materijalni) fakr. Resmi fakr je materijalno siromaštvo, a hakiki fakr je potpuna ovisnost srca spram Allaha, dž.š. Onaj ko vidi samo resmi fakr, takav se zadovoljava samo nazivom i formom, a nakon što ne uspije razumjeti njegovu svrhu, ostaje udaljen od hakikata. Onaj ko spozna hakikat, okreće svoje lice od svih stvorenja, a onaj ko u pogledu fakra ne zna ni za šta drugo osim za ime i formu, niti može čuti, niti razumjeti bilo šta više osim samog imena
Osman b. Affan, r.a.
Dragulj iz riznice stida, najpobožniji među čistima, nerazdvojni stražar nad Allahovim, dž.š., zadovoljstvom i odani sljedbenik puta Muhammeda Mustafe, s.a.v.s., bio je Osman b. Affan, r.a., posjednik očitih fadileta i visokih stepena. Abdullah b. Rebah i Ebu Katade, r.anhuma, prenose: “Na dan kada je opkoljena Osmanova, r.a., kuća, bili smo kod njega. Kada su se pobunjenici počeli okupljati pred njegovim vratima, njegovi robovi (i čuvari) počeše opasavati sablje. Vidjevši to, Osman, r.a., reče: ‘Ko ne opasa sablju, oslobodit ću ga.’ Nakon što smo čuli te riječi, prepali smo se za svoje živote i izašli smo iz kuće. Na putu susretosmo Alijevog, r.a., sina Hasana, r.a., i vratismo se nazad sa njim. Uđosmo ponovo u kuću u želji da vidimo zbog čega je došao.
Hasan, r.a., mu nazva selam i iskaza žaljenje zbog svega što mu se dešava, pa reče: ‘O vođo pravovjernih, bez tvoga naređenja ja ne mogu podignuti oružje na muslimane, jer ti si imam i halifa naroda. Zbog toga mi naredi, pa da otklonim njihovu nevolju od tebe.’ Na to mu Osman, r.a., reče: ‘O sine moga brata! Vrati se nazad i sjedi u svojoj kući dok ne dođu Allahovo naređenje i odredba. Mi nemamo potrebe za prolijevanjem krvi.’” To je znak teslimijjeta (predanost) u trenucima nevolje i belaja. Takav slučaj je bio i sa Ibrahimom, a.s., kada ga je Nemrud htio baciti u vatru. U tom trenutku došao je Džibril, a.s., a Ibrahim, a.s., mu reče: “Ti mi ne trebaš.” Kada mu je rekao da traži pomoć od Allaha, dž.š., odgovorio je: “Zar to što On zna moje stanje, nije dovoljan razlog da ne tražim od Njega? Meni je dovoljno da On zna šta će mi se dogoditi.”
Stoga možemo reći da je Osman, r.a., bio u položaju Ibrahima, a.s., a da su pobunjenici bili u položaju Nemrudove vatre. Osman, r.a., je u tom nesretnom događaju pao kao šehid. I sufije slijede Osmana, r.a., u pogledu žrtvovanja živōtā i imetaka, i pokazivanja iskrenosti u ibadetima. On je i u Šerijatu i u hakikatu bio halifa i imam u punom smislu riječi. Njegov put je potpuno jasan. A pomoć je od Allaha, dž.š.
Časopis Semerkand, br. 107, Klasici tesavvufa
