Djeca koja imaju poteškoće u fleksibilnom razmišljanju su djeca koja se ne mogu prilagoditi promjeni uvjeta, ne mogu na sebe preuzeti različita zaduženja i nisu u stanju iznaći nova i neuobičajena rješenja za probleme.
Vježbe koje potiču fleksibilno razmišljanje
Razmišljanje o drugim mogućnostima: Pitanjima poput: „Kako bismo sačuvali namirnice da nema frižidera? Da si mali kao vrabac, čime bi češljao svoju kosu? Šta bi volio da raste na drveću umjesto voća? Gdje bi volio da vode vrata naše kuće, kad ne bi vodila na ulicu?“, možemo podstaknuti djetetovu maštu i navesti ga na neuobičajena razmišljanja.
Različiti predmeti: Roditelji djetetu pokažu predmete koji se inače koriste za tačno određenu namjenu, a potom mu postavljaju pitanja koja će ga navesti na razmišljanje, kao naprimjer: „U koje druge svrhe možemo koristiti četkicu za zube? Šta se drugo, sem hrane, može staviti na ovaj tanjir? Čemu još može koristiti plastična flaša, osim da se u nju sipa tečnost?“ Takvim pitanjima pomažemo djeci da predmete sagledaju iz različitih uglova.
Kreiranje priče po slikama: Roditelji pred dijete iznose slike različitih ljudi, životinja, biljaka i mjesta, te od njega traže da na osnovu tih slika kreira priču. Kasnije roditelji mogu od djeteta tražiti da na osnovu istih slika izmisli sasvim novu priču, čime će dodatno podstaknuti njegovu maštu.
Sastavljanje dijelova: Roditelji iz časopisa i novina izrežu određene geometrijske oblike u različitim bojama, a zatim ih dadnu djetetu zahtijevajući od njega da lijepeći te oblike po slobodnom izboru kreira neku sliku. Nakon što dijete završi, roditelji mu postavljaju pitanja vezana za sliku. Pitaju ga šta se nalazi na slici i šta je poruka slike.
Različit kraj: Mijenjaju se određeni dijelovi priče koju dijete mnogo voli i često čita, te se traži od njega da izmisli sasvim drugačiji kraj. Može se uraditi nekoliko istih vježbi pomoću jedne knjige.
Snaga zagonetki i šaljivih priča: Zagonetke i šaljive priče uz koje će se dijete zabaviti bit će vrlo korisna vježba fleksibilnosti za njegov mozak, jer će mu pružiti priliku da razmišlja na drugačiji i apstraktan način. Štaviše, od djeteta možemo zatražiti da izmisli vlastitu zagonetku ili šaljivu priču.
Kada kažemo dijete, naumpada nam snaga mašte koju teško možemo ograničiti, slobodan ruh, beskrajna znatiželja i energija. Djeca generalno ne žele biti ograničena na samo jedan način razmišljanja i ne obraćaju pažnju na kruta pravila, jer, djeca su po prirodi sklona isprobavanju novih stvari, nepridržavanju pravila i kušanju različitosti. Iz tog razloga se za odrasle ljude, kada pređu jasno određena i stroga pravila, kaže da su „podjetinjili.“
Naravno, velika je korist u definisanju određenih pravila za djecu. Dijete koje zna u koliko sati ide na spavanje, kada jede ručak, šta smije a šta ne smije raditi, osjeća se sigurno, zna koji je sljedeći korak i zahvaljujući granicama opet se oslobađa uz osjećaj sigurnosti. Ipak, normalno je da se taj red u svakodnevnom životu ponekad poremeti. Ukoliko se dijete osjeća nesretnim na najmanju promjenu ustaljene rutine i ukoliko se nervira kada ne postigne zacrtani cilj, to znači da ima problem u adaptiranju na nove situacije i u fleksibilnom razmišljanju.
Malo dijete, velika pravila
Zamislimo dijete od pet godina. Probudilo se i traži od majke da mu napravi burek, a od oca da ga odvede u park. Roditelji mu ne daju nikakvo obećanje, već mu govore da će ispuniti njegove želje ukoliko to uslovi budu dozvoljavali. Popodne kada se dijete vratilo iz vrtića, vidjelo je da je majka napravila grašak za ručak i da je otac još uvijek na poslu, te da ga neće odvesti u park. Budući da nije postiglo željena očekivanja, dijete se počinje žaliti i plakati. Ili, zamislimo dijete od osam godina koje uprkos tome što ima osam godina, sjedi postrani i ne priča ni s kim; ne igra se s djecom jer ne želi da se isprlja njegova odjeća. Kada na njegovu besprijekrono čistu košulju padne fleka, ono je odmah želi presvući. Ili, dijete koje svaki put odbija da se na odmoru igra ćorabake s drugom djecom i insistira na tome da se igraju žmire; ili, dijete koje ne želi pisati na papir koji nije bijel… Dakle, radi se o djeci uskih granica. Takva djeca u trenucima kada nije po njihovom ne pokušavaju pokazati strpljenje i tražiti drugo rješenje, već su odlučna u insistiranju da postignu zamišljenu viziju iz svoje glave. Zar po Vama nije čudno da tako mala djeca izražavaju toliku nervozu, da ne podnose novine i da su toliko vezana za određena pravila i ubjeđenja?
Šta ako ne razmišlja fleksibilno?
Djeca koja imaju poteškoće u fleksibilnom razmišljanju su djeca koja se ne mogu prilagoditi promjeni uvjeta, ne mogu na sebe preuzeti različita zaduženja i nisu u stanju iznaći nova i neuobičajena rješenja za probleme. Uporno su fokusirana samo na jedan ispravan odgovor i nemaju poštovanja prema drugačijim mišljenjima. Lišena su znatiželje, slobodnog razmišljanja i želje za eksperimentisanjem, jer su navikla da uvijek hode istim putem i stižu do istog cilja. Takvo stanje utječe na njihove odnose sa prijateljima kao i na školski uspjeh. Štaviše, s vremenom gube sposobnost prepoznavanja ukazanih im prilika i okorištavanja istima. Naprimjer, dijete koje se isključivo želi igrati žmire, zbog vlastitog razočarenja ostaje lišeno igre, dok druga djeca provedu cijeli odmor u zabavi i otkrivanju novih igara.
Ukoliko dijete uspije prevazići svoju krutost i postane fleksibilno, njegov sklad sa vanjskim svijetom i školskim okruženjem raste te se mnogo bolje nosi sa novim problemima. Tada uspijeva uvidjeti da jedan problem može imati više rješenja, pa može izražavati originalne strategije kakve nama odraslima ne bi naumpale.
Sputavanje djece
Kako bismo odvratili djecu od pretjerane zatvorenosti u okviru vlastitih ubjeđenja, najprije moramo učiniti fleksibilnijim njihova svakodnevna pravila. Jer, djetetovi izbori kada su u pitanju pravila, generalno se oblikuju prema onome što su naučili od roditelja. Roditelji, ponekad nesvjesno, svojim rukama zarobe djecu određenim ograničenjima. Zbog vlastitih odabira i insistiranja, oni ni ne primjećuju da sabotiraju djetinjstvu svojstvene eksperimente i isprobavanja. Stoga, prvi koraci ka navikavanju djeteta na fleksibilno razmišljanje mogu biti promjene u načinu pripremanja doručka, u putu kojim dijete ide u školu, ili u večernjoj rutini. Tako naprimjer, dijete će umjesto kuhanog jajeta koje svakog jutra jede, pojesti ćimbur; otići će do škole drugim putem, ili će umjesto ujutro, spakovati torbu za školu navečer. Postupajući tako, uvidjet će da mu se život, uprkos promjenama, nije okrenuo naglavačke. Dakle, ukoliko dijete izađe iz svakodnevne rutine, može shvatiti da mu se nije desilo ništa loše, štaviše, shvatit će da je doživljaj novog iskustva nešto lijepo. Sve dok se to ne kosi sa temeljnim granicama, stavovima o vjeri i ahlaku, i dok ne vodi dijete u život bez pravila, isprobavanje novih puteva je korisno za dijete, jer doprinosi tome da dijete prestane osjećati strah i da uvidi koristi fleksibilnosti.
Časopis Semerkand, br. 116, Odgoj djece
