Helikopter-roditeljima nazivaju se roditelji koji neprestano bdiju nad djecom, prate ih, ne odvajaju se od njih, preuzimaju sve njihove odgovornosti i sretni su zbog toga. Oni ne pružaju djeci priliku da misle, biraju i postupaju neovisno od njih, te se miješaju u njihovu današnjicu kao što se namjeravaju miješati i u njihovu budućnost.
Zasigurno svaki roditelj želi svoje dijete odgajati u najboljim uslovima i želi da ono izraste u spokojnu i uspješnu osobu. Ne postoji roditelj koji nije spreman učiniti sve što može kako bi svome djetetu pomogao u prevazilaženju svih poteškoća sa kojima će se susresti u životu. Međutim, ponekad zbog pretjeranih želja i ciljeva ne uspijevamo uvidjeti razliku između ukazivanja na pravi put i crtanja puta kojim dijete treba hoditi.
Razmislimo malo, da li je doista naš pristup djeci zdrav ukoliko se neprestano uplićemo u njihov život i trudimo da, za njihovo dobro, obezbjedimo sve najljepše, najbolje i najpotpunije? Možda baš djetetu nanosimo najveću štetu dok ga pokušavamo držati što dalje od vanjskih opasnosti i zaštiti više nego što treba; šta kažete na to? Kako bismo uvidjeli da li smo roditelji sa pretjerano zaštitničkim stavom, odgovorimo najprije na sljedeća pitanja:
- Da li osjećate potrebu da često intervenišete u postupcima Vašeg djeteta, ili da se čak miješate u njegove svakodnevne odabire?
- Da li donosite odluke u njegovo ime i da li se trudite da riješite sve probleme umjesto njega?
- Da li je po Vama normalno neprestano držati dijete pod kontrolom i pratiti na koju je stolicu sjelo, kakve je čarape obuklo i kojom se igračkom igra?
- Da li reagujete čak i kada dijete samostalno želi obaviti određeni posao koji je prikladan njegovim godinama i stadiju razvoja?
- Da li obavljate sva djetetova zaduženja umjesto njega?
- Da li Vaš život prolazi u naporima da se Vaše dijete tokom života ne susretne ni sa jednom negativnom situacijom?
Ukoliko ste i na jedno od navedenih pitanja odgovorili potvrdno, onda pretjerujete u štićenju Vašeg djeteta i sigurno koračate ka tome da postanete „helikopter-roditelj“.
Ko su helikopter-roditelji?
Helikopter-roditeljima nazivaju se roditelji koji neprestano bdiju nad djecom, prate ih, ne odvajaju se od njih, preuzimaju sve njihove odgovornosti i sretni su zbog toga. Oni ne pružaju djeci priliku da misle, biraju i postupaju neovisno od njih, te se miješaju u njihovu današnjicu kao što se namjeravaju miješati i u njihovu budućnost. Dakle, radi se o roditeljima koji zanemaruju godine i zrelost svoje djece te svaki posao obavljaju u njihovo ime. Naprimjer, stalno spremaju djetetovu školsku torbu, biraju odjeću za njega, odlučuju kada će i kako pričati, pa čak ga i hrane i peru mu zube. Povrh svega, takvi roditelji nastavljaju sa svojim pretjeranim pristupom, čak i kada djeca odrastu. Naprimjer, dešava se da im ne daju pravo odabira vlastite profesije, miješaju se u njihov brak ili uvijek žele prisustvovati njihovim razgovorima za posao.
Takvi roditelji, ma koliko da imaju dobru namjeru, zbog svojih pritisaka i pretjeranog uplitanja, svojoj djeci šalju poruke: „Ti si nedostatan, ništa ne možeš uraditi sam, ne možeš samostalno biti uspješan, u svakoj sferi života ovisan si o meni, ako ti ja ne pomognem ostat ćeš gladan, bit ćeš napušten, bez mene si osuđen na neuspjeh…“ Kada dijete zadesi bilo kakva poteškoća, oni upliću svoje ruke, razmišljaju u njegovo ime i odlučuju gdje će i šta učiniti. Zbog toga primjećujemo da takva djeca odrastaju u osobe koje sebe smatraju bezvrijednim i ovisnim, i koje nemaju razvijenu sposobnost rješavanja problema.
Zbog čega smo postali helikopter-roditelji?
Možemo govoriti o mnoštvu različitih razloga koji čovjeka dovode u stanje da postane helikopter-roditelj. Na čelu tih razloga jeste preživljavanje velikih poteškoća prilikom djetetovog dolaska na svijet, pogotovo, ukoliko je dijete bilo u životnoj opasnosti. Primjećujemo pretjerano zaštitnički pristup kod roditelja koji su prošli kroz različite brige i strah od gubitka u periodu do rođenja, ili do ozdravljenja njihovog djeteta. Međutim, takvi stavovi lome djetetova krila i od njega prave nesigurnu i problematičnu osobu.
Susrećemo se i sa helikopter-roditeljima koji nakon što vide dešavanja u svijetu, ratove i druge negativnosti putem medija i iz okoline, razmišljaju o tome da se takvo nešto može desiti njihovoj djeci, te zauzimaju stav: „Ukoliko ne želim da se nešto takvo desi mome djetetu, moram ga štititi od svih opasnosti i nikada ga ne smijem ostavljati samoga.“
Vidimo da je sav teret pao na pleća roditelja jer sve je više malih porodica, a sve manje velikih porodica sa starijom braćom i sestrama, nanama, dedama… Roditelji na sebe preuzimaju sve dužnosti vezane za djecu. A ta ista djeca su lišena pažnje i brige dede, nane, rođaka i drugih članova porodice. To biva uzrokom da se roditelji osjećaju pretjerano odgovornim i zabrinutim, te da zauzmu posesivan stav spram djece.
Drugi uzrok je u tome što roditelji žive u zabludi da, ukoliko oni budu upravljali djetetovim životom, ono će odrasti ne susrećući se niti sa jednom negativnošću. Roditelji žele da njihova djeca nikada ne budu nesretna, da se uvijek osjećaju dobro i da uvijek budu uspješna, i čine sve što mogu kako bi im to osigurali. Međutim, nemoguće je da mi štitimo svoju djecu zauvijek. U suštini, ono što je potrebno učiniti jeste naučiti ih vještini borbe sa problemima, bilo da smo mi uz njih ili ne.
Čiji život živi ovo dijete?
Roditelji opsjednuti uspjehom predstavljaju još jednu vrstu helikopter-roditelja. Roditelji koji rade zadaću umjesto djece kako bi njihova djeca dobila najviše bodova, koji ih osuđuju samo na život u radnoj sobi i koji ih sputavaju u življenju djetinjstva, zanemaruju sljedeću činjenicu: Kako bi dijete izraslo u sretnu i spokojnu osobu, mnogo više od uspjeha, ima potrebu da odrasta u zdravoj porodici i da mu se pruži prilika da samo stoji na svojim nogama.
Najopasniji uzrok koji od roditelja čini helikopter-roditelje jeste želja da njihove neispunjene ciljeve upotpune njihova djeca. Takvi roditelji govore u množini: „Mi svaku noć čitamo dvadeset stranica knjige, mi ćemo postati doktor kada porastemo, mi ne volimo čokoladu, mi uvijek jedemo povrće…“ Oni upravljaju svojom djecom, na djetetu postavljena pitanja odgovaraju prije njega, pretjerano su posesivni, generalno miješaju percepciju „ja“ i „mi“, te djetetu ne daju priliku da bude samostalna ličnost.
Kao što vidimo, biti helikopter-roditelj ne znači činiti djeci dobro već znači nanositi im štetu. Nemoguće je da dijete razvije vlastitu ličnost ukoliko neprestano radi ono što njegova porodica od njega traži. Takvo dijete ne može razviti samopoštovanje i osjećaj dostatnosti. Teško da čovjek koji je uvijek imao sve na gotovo i koji za uspjeh nije morao pomjeriti ni prstom, može osjetiti želju za napretkom i trudom. Takva osoba gubi sposobnost samostalnog prevazilaženja grešaka i dolazi u stanje da ne može uzeti pouku iz negativnih situacija.
Pet prijedloga kako ne biste postali helikopter-roditelj
- Smireno slušajte svoje dijete, stavite se u njegovu poziciju. Šta god ono učinilo, nemojte ga ponižavati, osuđivati niti porediti sa drugima.
- Ukoliko dijete od Vas zatraži savjet, možete mu ponuditi određena rješenja. Međutim, ukoliko se ne radi o baš velikim problemima, velika je greška odlučivati u njegovo ime.
- Nemojte insistirati na uspjehu, Vaše dijete ne mora sve činiti na najsavršeniji način. Nije bitno odgojiti „vrlo uspješno, idealno“ dijete, već je bitno odgojiti „spokojno dijete lijepog ahlaka“.
- Već od ranog djetinjstva dajite djetetu zaduženja koja može izvršavati. Omogućite mu da Vam pomogne i da se osjeti vrijednim.
- Nemojte se ponašati kao da ste super-junak koji može preuzeti svaku obavezu svoga djeteta. Pustite ga neka zadaću radi samo, pa makar i pogrešno ili nepotpuno uradilo. Neka nesuglasice sa prijateljima pokuša riješiti sam. Neka vidi da nekada može biti i tužan i neka se nauči nositi sa tom emocijom. Na taj način, dijete će moći preuzeti odgovornosti vlastitog života onda kada Vi ne budete uz njega.
Časopis Semerkand, br. 114, Odgoj djece
