Zaborav ne oslobađa roba odgovornosti u potpunosti. Onog trenutka kada se sjeti, dužan je ispuniti svoju obavezu. Naprimjer, ako neko zaboravi klanjati namaz, ili vratiti dug, kada se sjeti dužan je naklanjati, odnosno vratiti dug.
Čovjek u životu na ovom svijetu treba gledati svoja djela, stavljajući ih u proporciju sa mogućnostima i kapacitetima koje mu je Uzvišeni Gospodar podario. Dakle, treba sebi stalno postavljati pitanje da li uistinu čini onoliko koliko bi mogao?
Posljednja dva ajeta sure Bekare, u narodu poznata kao „Amene ‘r-Resulu“, objavljena su u noći Miradža kao poklon Allahovom Miljeniku, s.a.v.s. Odraz su Allahove beskrajne milosti, i u njima Gospodar obznanjuje da od čovjeka ne traži ništa, osim onoga što može učiniti, te nas uči kako da Mu se obraćamo i šta da tražimo od Njega. Ukazuje nam na dovu kao put do vlastitog Miradža. Obratimo pažnju na tefsir tih ajeta.
Uzvišeni Allah od roba ne traži ono što prevazilazi njegovu snagu. Iz ljubavi i milosti ne stavlja mu u dužnost ono što bi mu predstavljalo teškoću. U 185. ajetu sure Bekare kaže: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.“
U tefsiru „Keššaf“ stoji da Allah, dž.š., u spomenutom ajetu nije upotrijebio termin koji znači krajnju granicu čovjekove snage nego je upotrijebio izraz „vus“, što znači „ono što čovjek može da čini s lahkoćom“. Naprimjer, čovjeku je naređeno da klanja pet dnevnih namaza, daje zekat, posti mjesec ramazan, te ukoliko je u mogućnosti, obavi hadž. A čovjekova snaga je daleko veća od toga.
Uzvišeni Allah obavezuje roba samo onim što on može izvršiti, a sve što čovjek uradi, to je za njegovo dobro. Za učinjena djela bit će nagrađen u potpunosti. Zlo koje učini, također sebi čini, i za to će dobiti naknadu. Osim, ako Plemeniti Gospodar oprosti.
Sve što čovjek čini sebi čini
U citiranom, 286. ajetu sure Bekare, Allah, dž.š., je za „činjenje dobra“ upotrijebio izraz „kesb“, a za „zlo“ izraz „iktisab“. Time nas Uzvišeni Gospodar podučava edebu koji nalaže da dobro pripisujemo Allahu, dž.š., a zlo sebi. To je prefinjenost o kojoj rob treba razmišljati.
Pored toga, mufessiri su skrenuli pažnju da riječ „iktisab“ ima više slova u odnosu na riječ „kesb“, što aludira na širi obim značenja. Drugim riječima, kada je u pitanju zlo, nefs je vrlo rad i sa lahkoćom ga čini, a činjenje dobra mu teže pada.
U časnom ajetu najprije je obznanjena tajna robovanja, a potom se navodi dova. U tefsiru „Alusi“ stoji da spomenuta dova dolazi u zapovjednom obliku, u značenju: „Ovako činite dovu!“ Uzvišeni Allah nas, dakle, podučava na koji način da tražimo od Njega.
I to je odraz Njegove dobrote i milosti. Jer, pokazavši robovima način na koji da traže, Uzvišeni Gospodar im pokazuje put kako da dobiju nagradu. U ajetu su navedene četiri dove, tri počinju riječju „Rabbena“, što znači „Gospodaru naš“, a u četvrtoj je ta riječ skrivena.
„Ako zaboravimo ili nehotice učinimo“
Zaboraviti znači pasti u stanje nemara po pitanju nečega što znamo. Takva vrsta zaborava ne iziskuje odgovornost. Međutim, zaborav ne oslobađa roba odgovornosti u potpunosti. Onog trenutka kada se sjeti, dužan je ispuniti svoju obavezu. Naprimjer, ako neko zaboravi klanjati namaz, ili vratiti dug, kada se sjeti dužan je naklanjati, odnosno vratiti dug.
Učiniti nešto nehotice, znači učiniti greškom, nenamjerno. Ukoliko takav postupak nije posljedica nebrige i nepravilnog odnosa prema onome u čemu se pogriješilo, onda ne iziskuje odgovornost. Dakle, to ne važi za greške koje nastaju zbog nepažnje i nebrige, nego samo za greške nastale iz nekog opravdanog razloga ili pogrešne procjene.
Stoga, čovjek treba da zna da ono što pogriješi prema ljudima iz nemara i nepažnje neće biti oprošteno. I koliko god je to moguće, treba nastojati da ispravi te greške.
Iz ajeta se također može zaključiti da se greške učinjene nehotice i u zaboravu, također smatraju grijesima. Jer, da nije tako, da vjernik nema nikakve odgovornosti zbog te vrste grešaka, ne bi bilo potrebe tražiti oprosta za njih.
Prenosi se da je u vrijeme Benu Israila bilo drugačije. Naime, kada bi se desilo da zaborave nešto što im je naređeno ili da urade greškom nešto što je zabranjeno, kazna bi dolazila odmah. Tada bi im bilo zabranjeno nešto od stvari koje su im do tada bile dozvoljene. Uzvišeni Allah u posljednjim ajetima sure Bekare naređuje vjernicima ovog ummeta da traže oslobađanje od takve vrste kazne.
I Allah, dž.š., nas oslobađa kazne za djela koja učinimo u zaboravu ili nehotice. U vezi s tim, Poslanik Milosti, s.a.v.s., kaže:
„Moj ummet neće odgovarati za grijehe učinjene u zaboravu, nehotice i pod prisilom.“ (Ibn Madže; Hakim; Mustedrek) A sa drugim umetima, narodima prije nas, nije bilo tako. Takvo tumačenje navodi mufessir Kadi Bejdavi, rah.
Obzirom da je tako, nameće se pitanje, zašto se onda u ajetu zapovijeda da tražimo oprost za grijehe učinjene nehotice i u zaboravu. Suština te dove jeste da rob prizna Gospodaru da je slab i zaboravan, te da se za sve Njemu obraća. Pored toga, mnogo puta se u dovi traži ono što je jasno da će Allah, dž.š., učiniti. Takav primjer vidimo u ajetu: „Gospodaru moj, presudi onako kako su zaslužili (presudi pravedno)!“ (Enbija, 112) Dakle, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tražio to od Gospodara, iako je znao da će On Uzvišeni suditi pravedno.
S druge strane, greške i grijesi učinjeni u zaboravu i nehotično, također su štetni. Otrov koji se proguta slučajno ne gubi svojstvo otrova. Grijesi i ružne stvari su poput otrova. Iako je za čovjeka nemoguće da bude nepogrješiv i da nikada ne zaboravlja, posljedice ružnih postupaka su jasne i očite. Stoga su ljudi obavezni da se čuvaju koliko god je to moguće. (Fahruddin er-Razi, Tefsir-i Kebir; Abdulkerim el-Kušejri, Letaifu ‘l-išarat; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-medid; Hak Dini Kur'an Dili; Omer Nasuhi Bilmen, Kur'an-i Kerim'in Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri)
„Ne stavljaj na nas preteško breme“
U nastavku ajeta Gospodar svjetova podučava vjernike dovi: „Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas!“, što znači: „Ne stavljaj nam u obavezu ono što će nam biti preteško i ono za što ćeš nas kazniti onda kada to ne mognemo nositi.“
Dova u ajetu nekoliko puta počinje riječju „Rabbena“ (Gospodaru naš), čime se ukazuje na snagu dove i njenu prirodu.
Uzvišeni Gospodar je za breme upotrijebio izraz „isr“, što znači „veoma teško breme ispod kojeg se čovjek ne može mrdati, breme koje lomi leđa i vrat“. Termin „isr“ se još koristi za težak ugovor, rodbinsku vezu i bliskost.
Allah, dž.š., nam u ajetu pokazuje dovu kao rješenje za obaveze koje su teške. Narodi prije nas su bili obavezani teškim dužnostima. Tako je naprimjer, narod Benu Israila morao postupati po zakonu koji je nalagao: odsijecanje dijela tijela kojim bi rob počinio grijeh, mogućnost čišćenja nečistoće jedino vodom, 50 dnevnih namaza, klanjanje namaza samo u mesdžidu, zabranu spavanja u toku posta (u slučaju spavanja u toku posta jelo za iftar bi bilo zabranjeno), davanje zekata u iznosu jedne četvrtine imetka i još mnoge druge teške obaveze. Pored svega toga, grijesi koje bi činili noću, jutrom bi bili ispisani na njihovim vratima. A naš ummet je oslobođen svega toga. Uzvišeni Allah je veliku milost spustio na ummet Svoga Miljenika, s.a.v.s., i oslobodio nas svega što predstavlja teškoću. U vezi s tim Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ja sam poslan sa vjerom u jednog Boga, vjerom koja je tolerantna i lahka.“ (Musned, V, 266; VI, 116, 233)
Imam Kušejri, rah., u djelu „Letaifu ‘l-išarat“ kaže:
„Kada robovi zamole Allaha, dž.š., dovom: ‘Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas!‘, Gospodar svjetova, umjesto da ih uništi zbog grijeha, kao što je to činio sa ranijim narodima, uništava njihove grijehe. Umjesto kazne kojom bi ih pretvorio u životinje, kao što je to činio sa narodima prije, grijehe ovog ummeta pretvara u dobročinstvo. Umjesto da spusti na njih kišu kamenja kao što je to činio sa ranijim narodima, On Uzvišeni spušta kišu milosti.“
Ono što ne možemo podnijeti
Dovom: „Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti!“ rob se utječe od kazne koju ne može podnijeti. Utječe od dužnosti koje je teško izvršiti, jer onaj ko ima teške dužnosti veoma teško se može sačuvati grešaka.
Allah, dž.š., nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih. Njemu pripada sva vlast, i naravno da bi mogao to da učini, ali iz Svoje velike milosti i dobrote prema robovima stavlja nam u obavezu samo ono što možemo izvršavati, i to sa velikom lahkoćom. Prema snazi i sposobnostima čovjeka koje mu Allah, dž.š., daruje, vjera je lahka, u njoj nema ništa teško. Plemeniti Gospodar je tako učinio samo iz Svoje dobrote i milosti. Rob, nakon što obavi svoje dužnosti, može da se odmara, šeta, obavlja dunjalučke poslove, štaviše ostaje mu vremena da čini druge hizmete i dobra djela koja mu nisu naređena, a donose korist.
S druge strane, i obaveze određene vjerom se mijenjaju shodno prilikama i mogućnostima roba. Pa tako zekat je obavezan samo za onoga ko posjeduje imetak u određenom iznosu, a i sam iznos zekata se mijenja shodno stepenu bogatstva osobe.
Stoga, čovjek u životu na ovom svijetu treba gledati svoja djela, stavljajući ih u proporciju sa mogućnostima i kapacitetima koje mu je Uzvišeni Gospodar podario. Dakle, treba sebi stalno postavljati pitanje da li uistinu čini onoliko koliko bi mogao? Obzirom da je dunjaluk ahiretska njiva, svako treba da razmisli da li u njivu ulaže dovoljno od svojih mogućnosti i snage.
Ibn ‘Adžibe, rah., u tefsiru „Bahru ‘l-medid“, tumači ajet iz malo drugačijeg ugla, i kaže:
„U spomenutom ajetu termin „teško breme“ implicira i na ilahi muhabet (božanska ljubav). Stoga rob, od Allaha, dž.š., treba tražiti ljubavi samo onoliko koliko može podnijeti. Sjetimo se čovjeka koji je tražio od hz. Musaa, a.s., da ga Allah, dž.š., opskrbi Svojom ljubavlju, pa nakon što je Musa, a.s., zatražio to od Gospodara, čovjek je izgubio razum, pokidao svoju odjeću, tijelo, i na kraju, ne izdržavši dugo, pao mrtav. Kada je Musa, a.s, upitao Gospodara o stanju tog čovjeka, Uzvišeni Allah mu je odgovorio:
„O Musa, hiljadu ljudi je tražilo od Mene to što je tražio taj čovjek. Jedan dio Svog muhabeta sam podijelio među njima. Dio koji je dobio taj čovjek, doveo ga je u to stanje.“
Oprost i milost
„(Gospodaru naš) Pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!“ Iako se na prvi pogled čini, da je u dovi sadržano ponavljanje, nije tako. Riječ „af“ znači „osloboditi od kazne, ne kazniti za grijeh i izbrisati ga“, a riječ „magfiret“ znači „pokriti u potpunosti, sakriti grijeh i sačuvati roba od sramote“. Ponekad se desi da rob zaboravi na neki grijeh, ali grijeh bude razotkriven. Allah, dž.š., nekad ne kazni roba za grijeh, ali otkrije njegovu sramotu. U časnom ajetu naređuje vjernicima da traže od Njega oprost i pokrivanje grijeha, kako bi na taj način njihovi grijesi bili pokriveni, a oni sačuvani od sramote.
Navedenom dovom mi govorimo: „Gospodaru naš! Iako se, iskreno i svom snagom, trudimo da ispunjavamo Tvoje propise, nismo čisti od grijeha i greški. Sva naša djela i trud nisu dovoljni da Ti se zahvalimo niti za jednu Tvoju blagodat. I naša snaga i mogućnosti koje koristimo na tom putu su Tvoja blagodat. Ono što se rodi iz toga je ponovo Tvoj poklon, koji mi nekad koristimo suprotno Tvome zadovoljstvu i tako sebi nanosimo štetu, iako znamo da bismo i tu blagodat trebali koristiti na Tvome putu. Ne uspijevamo da svoju volju, snagu, razum i prilike – dobra koja si nam podario – koristimo za svoje dobro. Stoga, tražimo od Tebe da uslišaš naše dove, ne zbog toga što to zaslužujemo, nego nadajući se Tvojoj beskrajnoj milosti i dobroti. Svi naši grijesi koje smo počinili, Tebi su dobro poznati, izbrisati ih iz Tvog znanja je nemoguće. Ali Ti si svemoćan i možeš izbrisati posljedice koje nastaju od njih. Jer Ti si Onaj Koji stvara sebebe i čini da oni djeluju. Ako želiš, možeš otkloniti posljedice koje nastaju sebebom naših ružnih djela. Nakon što nam oprostiš grijehe, Ti ih pokrij. Naši nedostaci su skriveni u Tvome apsolutnom znanju, pa ih Ti pokrij, ne postidi nas pred drugima. Sudi nam po Svojoj milosti, obaspi nas Svojim rahmetom. Ti si naš Gospodar, Stvoritelj, Vladar, Pomagač i Zaštitnik. U Časnoj Knjizi si rekao: ‘Allah je zaštitnik (prijatelj) onih koji vjeruju (…)’ (Bekara, 257). Pomozi nas protiv nevjernika, podari nam pobjedu. Podari nam pobjedu, uzdigni nas, i uzdigni s nama Svoju Istinu i ime Svoje!“
I rahmet…
Dvije su vrste azaba ili patnje: jedna je tjelesna, druga duhovna. Rob koji se spasi od oboje, Allahovom, dž.š., dobrotom počinje da traži sevape. „Rahmet“ je dobročinstvo i blagodat koja dolazi sa sevapima.
U ajetu se prvo traži oprost i milost, a nakon toga rahmet, iz razloga što ukrašavanje lijepim ahlakom dolazi tek nakon čišćenja od ružnih svojstava. Iz navedenog možemo zaključiti sljedeće: Rob najprije treba da traži „af“ – oprost i oslobađanje od tjelesne patnje, zatim, „magfiret“ – pokrivanje grijeha i oslobađanje od duhovne patnje, te na kraju „rahmet“ – Allahove, dž.š., blagodati.
Sve dok se rob ne očisti od grijeha neće moći biti primljen kod Gospodara niti će moći ući u Džennet, mjesto u kojem nema ni najmanje nečistoće.
Mi govorimo: „Plemeniti Allahu! Ti si naš Gospodar, Pomagač i Zaštitnik. Mi smo Tvoji robovi. Pomozi nas protiv naroda nevjerničkog. Uzdigni nas nad njima. Sačuvaj nas od njihovog zla.“
Tom dovom ujedno tražimo zaštitu i od šejtana, jer šejtan pripada skupini nevjernika.
U svim dovama sadržanim u spomenutom ajetu upotrebljena je množina. U tome je skriven išaret da su dove učinjene zajedno, u džematu, više primljene.
Zaključak
Na početku sure Bekare Uzvišeni Allah obznanjuje da će oni koji budu vjerovali u gajb (nevidljivo), Njegovu Knjigu koju je poslao da pokaže ljudima Pravi put, i Knjige poslane prije nje; koji klanjaju namaz i daju zekat; koji ono što im Allah, dž.š., daje troše na Njegovom putu; i koji žive u skladu sa Njegovim zadovoljstvom, postići sreću na oba svijeta. Nakon toga, govori o ranijim poslanicima, a.s., njihovim narodima i objavama. Govori o blagodatima koje su date tim narodima i njihovoj nezahvalnosti i nepokornosti, sve da bi vjernici uzeli pouku i ostali dosljedni Pravom putu koji im je darovan islamom. Na kraju sure, Uzvišeni Allah obznanjuje mjesto ovog ummeta kod Sebe. Ukazuje nam na vrijednost koju uživamo kod Njega, i uči nas kako da ostvarimo veliku korist. Tako nas obavještava o stanju prvih muslimana, sa ciljem da uzmemo pouku, i otkriva tajnu veze između Gospodara i roba. Uzvišeni Allah je potvrdio i pohvalio iman i pokornost Svoga Miljenika, s.a.v.s., i njegovih drugova, časnih ashaba, r.anhum, i to je najveća pohvala koja se ni sa čim ne može mjeriti. Onima koji budu slijedili taj put, i nakon toga pokažu poniznost, Allah, dž.š., će oprostiti nenamjerne pogreške i odstupanja. Nadalje u ajetu kazuje da je „lahkoća“ jedna od glavnih odlika posljednje i najsavršenije vjere. Naglašava da On Uzvišeni ne obavezuje roba dužnostima koje prevazilaze njegove sposobnosti i snagu. Početak i kraj sure su kao dva dijela koja čine jednu neodvojivu cjelinu. (Imam Nesefi, Medariku ‘t-Tenzil ve Hakaiku ‘t-Te'vil; Konjali Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu ‘l-bejan; Tefsir-i Kebir; Letaifu ‘l-išarat; Ruhu ‘l-bejan; Bahru ‘l-medid; Hak Dini Kur'an Dili)
Uzvišeni Allah najbolje zna.
