Alim koji zauzima veoma važno mjesto u historiji tesavvufa, Hudžviri, k.s., rodio se u Gazni. Iz podataka koje je naveo o sebi saznajemo da je za svoga života obišao oblasti Sirije, Turkestana, Džurdžana, Kazvina, Indije, Iraka, Huzistana, Azerbejdžana, Horasana i Transoksanije. Obilazeći spomenute oblasti imao je priliku da se upozna sa velikim sufijama toga vremena.
Njegovo najpoznatije djelo je “Kešfu’l-Mahdžub” (Otkrivanje skrivenog). To djelo je prva knjiga koja sistematski obrađuje teme koje se dotiču tesavvufske misli i djela. U djelu su najprije obrađene teme ilma, fakra i zuhda, suštinske osobine tesavvufa, oblačenje hrke, te stavovi poznatih sufija po pitanju fakra i sufizma. Nakon tema vezanih za sufizam, u djelu su izloženi opisi iz života prve četvorice halifa, r.anhum, opisi iz života ehlibejtskih imama, i opisi iz života velikih zahida iz generacije tabi’ina, kao i opisi iz života drugih sufija.
Započinjući pisanje djela “Kešfu’l-Mahdžub”
Gospodaru moj, olakšaj mi i omogući da upotpunim! Hvala Allahu Veličanstvenom, Koji otkri tajne Svoga carstva evlijama Svojim, i Koji obznani tajne Svoje moći bliskim prijateljima Svojim, i proli krv zaljubljenih sabljom slave Svoje i pusti srca znalaca da kušaju sreću jedinstva Njegova! On je Taj Koji mrtva srca oživljava nurom spoznaje, ponovo im daje život, ispunjen spokojem ma’rifeta, očitujući im Svoja imena. Neka je salavat i selam Njegovom vjerovjesniku Muhammedu, njegovoj porodici, ashabima i časnim suprugama.
Šejh-Ebu’l-Hasan Hudžviri kaže: Prije pisanja ovog djela posvetio sam se istihari. Iz srca sam izbrisao sve skrivene namjere moga nefsa. Odlučno sam se posvetio knjizi, kako biste posredstvom nje u potpunosti ostvarili vaše namjere i želje na putu Hakka. Dao sam joj ime “Kešfu’l-Mahdžub” i molim Uzvišenog Allaha za pomoć kako bih je uspješno upotpunio i završio. Odričem se svoje snage u riječima i djelu. Uspjeh je samo od Allaha, dž.š. Kao što kazah na početku “posvetio sam se istihari”, što znači da želim ispoštovati adab koji nam Uzvišeni Allah nalaže. On Uzvišeni je i Svome Pejgamberu, s.a.v.s., i njegovim ashabima, r.anhum, naredio put istihare riječima: “Kada hoćeš učiti Kur’an, zatraži od Allaha zaštitu od šejtana prokletog.” (Nahl, 98).
Riječi “isti’aza”, “istihara” i “isti’ana” – utjecanje Allahu, dž.š., spomenute u ajetu, imaju značenje traženja od Allaha, dž.š., onoga što je hajr. A sve riječi kojima se traži pomoć od Allaha, dž.š., zapravo iskazuju našu molbu i prepuštanje poslova Uzvišenom Hakku, u čemu je spas od svake vrste propasti. Ashabi, r.anhum, prenose da ih je Pejgamber, s.a.v.s., podučio praktikovanju istihare, kao što ih je podučio i Časnom Kur’anu.
Ukoliko čovjek zna da dobro i hajr koje donese neko djelo nisu rezultat i nisu uslovljeni trudom i zalaganjem roba, Allah, dž.š., će ga sačuvati od utjecaja nefsa i njegove nadmoći u svakom stanju. Podarit će mu i obznaniti ono što je za njega korisno i dobro. Naime, sve što se robu dogodi – dobro i loše – dogodi se Allahovom, dž.š., odredbom, a On Uzvišeni najbolje zna ono što je korisno za roba i ono što će ga očistiti. Stoga, zar ima drugog izlaza nego li pomiriti se sa Allahovom, dž.š., odredbom i zatražiti pomoć od Njega? Zbog svega toga, na početku svakog posla, potrebno je učiniti istiharu. Nadati se je da će Uzvišeni Allah zahvaljujući tome sačuvati roba od opasnosti, štete i nedaća. A uspjeh je svakako od Allaha, dž.š. Kada sam kazao “iz srca sam izbrisao sve skrivene namjere moga nefsa”, želio sam reći sljedeće: Iz svakog posla u koji se umiješaju nefsanske namjere i želje, nestaje bereket. Takav posao čovjeka odvodi sa Pravog puta i pretvara se u njegovu okupaciju, zbog koje, kao da se stalno vrti u mjestu. To pak može rezultirati na dva načina: Nefs, ili će ostvariti svoje želje i prohtjeve ili to neće biti u stanju. Ukoliko se ostvare njegove želje, pa upravo u tome i jeste njegova propast.
Ne postoji drugi ključ koji otvara džehennemska vrata, doli ostvarenje nefsanskih prohtjeva. Kada se ne ostvare nefsanski prohtjevi, to je uglavnom zbog toga što budu izbrisani iz srca roba. U tome i jeste spas za nefsa. Također, nema drugog ključa koji otvara džennetska vrata, doli obuzdavanja nefsanskih želja i prohtjeva. Tako nam poručuje i Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu: “A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao Džennet će boravište biti sigurno.” (Nazi’at, 40-41) Nefsanski prohtjevi u djelu znače da je čovjek učinio djelo sa ciljem nečeg drugog, a ne Allahovog, dž.š., zadovoljstva ili da ga je učinio sa namjerom da spasi svoj nefs od kazne. Kao što je poznato, sebičnost nefsa nema granica, a njegove namjere su skrivene. Knjizi sam dao naziv “Kešfu’l-Mahdžub”, iz sljedećeg razloga: Naziv knjige treba odražavati njen sadržaj. Kada posjednici besireta (srčanog vida) čuju naziv knjige, treba da razumiju o čemu ona govori. Svi ljudi, izuzev Allahovih, dž.š., evlija i tarikatskih velikana, lišeni su razumijevanja prefinjenosti ilahi hakikata (božanske Istine). Zbog toga što knjiga obrađuje teme kojima se objašnjava Pravi put, obrazlaže tesavvufske izreke i riječi, i što ljudima uklanja perdu koja im onemogućava da vide ilahi hakikat, nije bilo prikladno da joj dam neki drugi naziv.
Dvije vrste zastora
Sa stanovišta hakikata (istine) kešf (otkrovenje) za onoga koji je “mahdžub – zastrt” je propast, dok je za posjednika kešfa zastor propast. Zbog toga što onaj koji je udaljen ne može podnijeti blizinu, a onaj koji je blizu ne može podnijeti udaljenost. Kada govorimo o zastoru (hidžabu), reći ćemo da postoje dvije vrste. Prva vrsta je “hidžab-i rejn” (“rejn” znači biti potamnjelog srca, kako je spomenuto u suri Mutaffifun, 14). Utječemo se Allahu, dž.š., od takvog hidžaba jer takav hidžab je trajan, nikada ne bude podignut. Druga vrsta je “hidžab-i gajn” (“gajn” znači oblak). Takav hidžab s lahkoćom biva uklonjen. Objašnjenje je sljedeće: Za roba čiji je zat zastrt od Uzvišenog Hakka, hak (istina) i batil (laž) bivaju jednakim. Drugi slučaj je kada su robovi sifati, a ne njegov zat, zastrti od Uzvišenog Hakka. Priroda takvog roba, njegov sirr (tajna) i ruh stalno su u potrazi za Hakkom i bježe od batila.
Iz svega navedenog zaključujemo da je zatî hidžab, kojeg još nazivamo i “rejnî”, hidžab koji se nikada ne uklanja. Termin “rejn” o kome ovdje govorimo dolazi u istom značenju kao i riječi “hatm” (zapečatiti) i “tab” (usvojiti nešto kao dio naravi). O tome nam Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu kaže: “A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova.” (Mutaffifun, 14); “Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno–opominjao ih ti ili ne opominjao–oni neće vjerovati.” (Bekara, 6). Razlog tome objasnio je sljedećim ajetima: “Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove…” (Bekara, 7); “To su oni čija je srca i sluh i vid Allah zapečatio, i oni su zaista nemarni” (Nahl, 108). Sifatî hidžab, kojeg još nazivamo i “gajnî”, iako nije uvijek podignut, u određenim vremenima njegovo podizanje je moguće. U principu, mijenjanje čovjekovog zata i bića, veoma se rijetko i teško događa, stoga je nemoguće izjednačiti “rejnî” i “gajnî” hidžab. A mijenjanje sifata je moguće. U pogledu značenja termina “rejn” i “gajn” postoje prefinjeni i suptilni išareti (ukazi) šejhova našeg puta. Naprimjer, Džunejd, k.s., je kazao: “Rejn je od ‘vatanata’, a gajn je od ‘hatarata’.” Vatan (domovina) podrazumijeva mjesto, odnosno ono što je trajno, dok “hatarat” podrazumijeva hal, nešto što je prolazno.
Primjer toga je sljedeći: Koliko god da se okupi majstora kako bi uglačali kamen, oni nikada od njega ne mogu napraviti ogledalo. Ali zaprljano ogledao, uz pomoć pribora za poliranje, veoma lahko vraća prvobitni sjaj. Uzrok tome jeste to što je kamen u svojoj suštini taman i zagasit, dok je suština ogledala blještavilo i sjaj. Ono što je trajno jeste suština, a sifati koji su nastali kasnije, ne mogu se posmatrati sa aspekta trajnosti. Ovu knjigu pišem upravo zato da bih doprinijeo glačanju srca zastrtih “gajn-i hidžabom”. U takvim srcima može se pronaći dragulj od nura Uzvišenog Gospodara. Zahvaljujući bereketu čitanja knjige, može se desiti da bude uklonjen hidžab sa takvih srca, čime bi smisao pronašla put do hakikata. Oni koji su u svojoj biti naklonjeni poricanju Hakka i činjenju onoga što je batil, nikada neće pronaći put do Allahovih, dž.š., dokaza i onih koji Njega svjedoče. U ovoj knjizi za njih nema nikakve koristi.
Izvodi iz djela “Kešfu’l Mahdžub”
Semerkand, br. 101, Klasici tesavvufa
