Postoje dvije vrste robovanja: robovanje Uzvišenom Gospodaru i robovanje nefsu. U robovanju Gospodaru svjetova je čast, a u robovanju nefsu poniženje. Stoga, zapitajmo se da li smo uspjeli zauzdati svoj nefs i usmjeriti ga na robovanje Gospodaru, ili smo pak postali robovi vlastitog nefsa i prokletog šejtana.
Čast odnosno dostojanstvo je u čišćenju i ukrašavanju srca zikrom Uzvišenog Allaha. To je način ostvarivanja bliskosti sa Allahom, dž.š., Koji je posjednik džemala i dželala. Osobe koje ostvare tu bliskost, postaju Njegovi istinski robovi, a On ih učini dostojanstvenicima među ljudima.
Takvi robovi stalno čine dovu Allahu, dž.š., sa stidom, izražavajući svoju ovisnost o Njemu, a to je uzrok podizanja perde gafleta sa njihovih srca, jer onaj ko ustrajno čini dovu, ne može zaboraviti na Allaha, dž.š. A dova je srž ibadeta.
Onaj kome se perda gafleta podigne, osjeti zahvalnost prema Allahu, dž.š., i postiže mnoge fadilete. Nažalost, danas je veoma malo onih koji osjećaju zahvalnost prema Allahu, dž.š. Zahvalni smo onome ko nam pruži čašu vode, a ne osjećamo zahvalnost prema Onome Koji u svakom trenutku održava naš život. Postoje ljudi koji samo kada padnu u tešku situaciju zavape: „O Gospodaru naš!“, a kada su u blagostanju zaboravljaju na Njega. Zbog toga njihovi vapaji ne otklanjaju njihove tegobe. A oni koji se obraćaju Uzvišenom Gospodaru kada su u blagostanju, takvi neće biti zaboravljeni kada dođu u tešku situaciju.
Svako djelovanje nefsa donosi ispit, a Uzvišeni Allah u ispitu traži pravednost. Naprimjer, nefs usmjerava čovjeka da zaradi opskrbu. Ispit je počeo: da li će je zaraditi na halal ili haram način? Ako zaradi opskrbu na halal način, onda se to naziva pravednošću, a ako zaradi na haram način, onda je postupio nepravedno i treba učiniti tevbu.
Ispit nefsa je u suprotstavljanju – ili će se suprotstavljati vlastitim željama, ili će se suprotstavljati Allahovim, dž.š., naredbama. Da bi čovjek izašao iz tog ispita kao pobjednik, potrebno je znanje, a ono se stječe učenjem i slušanjem. Ukoliko nema znanja, čovjek ne može poznavati granice harama i halala, te je veoma izvjesno da će zaći u haram i tako pasti na ispitu. Na taj način postat će rob vlastitog nefsa, a robovanje nefsu je ključ griješenja.
Tesavvuf uči čovjeka da postane gospodar svoga nefsa, i rob samo Uzvišenog Allaha. Onaj ko se ne pokorava božanskoj naredbi, kome nefs nije poslušan u tome, on ne može doći do cilja.
Dva suštinska svojstva nefsa su: „tajš“ – sklonost griješenju, i „šereh“ – nezasitost. Stanje „tajša“ nastaje iz neznanja, a stanje „šereha“ nastaje iz pohlepe. Pohlepa znači da čovjek, čiji život traje tri dana, sakuplja hranu za tri stotine dana. Najbrži put ka Džehennemu je put pohlepe i zavisti. A to dvoje je u prirodi nefsa koji je svakako sklon griješenju.
Primjer „tajša“, sklonosti nefsa griješenju, je poput primjera lopte koja stoji na ravnome stolu. Ako je malo mrdneš odmah će se zakotrljati. Sklonost nefsa griješenju slična je sklonosti lopte kotrljanju na najmanji pokret. Čovjek griješi iz brzopletosti i neznanja. A brzopletost je zabranjena. Davno je rečeno da je žurba od šejtana, a strpljenje od Allaha, dž.š.
Primjer za „šereh“, nezasitost, jeste leptir. Leptir se ne može zasititi svjetlosti i želi letjeti do njenog izvora. Međutim, približavajući se svjetiljci, njena toplina ga usmrti. Da nije bio nezasit, ne bi izgorio. Nezasitost upropaštava čovjeka, a sklonost griješenju priziva mu probleme i nevolje.
Časopis Semerkand, br. 110, Sohbet
