Šejh-Ahmed el-Haznevi, k.s., bio je kjamil muršid koji je mnogo volio da čita. Čim bi našao priliku, čitao bi djela o životima Sadat-i Kirama (Plemeniti prvaci). Kasnije bi na svojim sohbetima prepričavao događaje iz njihovih života, često ne mogavši zadržati suze. On je bio Allahov, dž.š., ponizni dost koji se bojao da, u poređenju s njima, nije dostojan da ga ljudi vole i da ga posjećuju. Dok je tako jednog dana zabrinut plakao, ugleda ga njegov sin Alauddin el-Haznevi, k.s., te ga upita zašto plače. Šejh-Ahmed, k.s., mu tada reče: “Sine moj! U očima ljudi koji neprestano dolaze u našu tekiju vidim zanos, muhabbet i želju za Allahovom, dž.š., blizinom, i ne mogu se suzdržati da ne plačem. Kako da ne plačem kada oni dolaze meni, iako sam ja najslabašniji i najveći fakir među njima.
Ti si gledao, Ja sam vidio
Jedan od prvih muslimana i veliki alim, Ibn Mes’ud, r.a., je ispričao: “Svako od vas će, kao što ostane sām spram punog mjeseca (kada noću izađe u pustinju), (na Sudnjem danu) ostati nasamo sa svojim Gospodarom. Potom će mu Uzvišeni Allah reći: – O sine Ademov, šta te je spriječilo od pokoravanja Meni? O sine Ademov, da li si činio djela shodno znanju koje si imao? O sine Ademov, na koji način si se odazvao poslanicima koje sam poslao da pozivaju Meni i Mojoj vjeri? O sine Ademov, zar Ja nisam bio obaviješten o onome što su tvoje oči gledale? A ti si gledao u ono što ti nije dozvoljeno. Zar Ja nisam bio obaviješten o onome što su tvoje uši slušale? Tako će Uzvišeni Allah nabrojati grijehe svih njegovih organa.”
Opreznost u jelu
Hadže Ali Ramiteni, k.s., pripovijeda: Jednog dana Hidr, a.s., dođe kod Abdulhalika Gudždevanija, k.s. Abdulhalik, k.s., uđe u kuću i vrati se noseći u ruci dva hljeba, želeći ga ugostiti. Međutim, Hidr, a.s., nije htio da jede. Abdulhalik, k.s., mu reče: – Jedite slobodno, to je halal zalogaj. Na te riječi, Hidr, a.s., odgovori: – Uistinu je halal, ali osoba koja je mijesila tijesto, činila je to bez abdesta. Nama ne priliči da jedemo takvo jelo.
Stalni istigfar
Sufjan b. Ujejne, rah., koji je živio nakon generacije tabi’ina prenosi: Jedan od velikana tabi’ina, Mutarrif b. Abdullah činio je sljedeću dovu: “Allahu moj! Činim istigfar za djela za koja sam učinio tevbu, pa sam ih ponovo počinio. Činim istigfar za ono što sam obećao da ću činiti radi Tebe, pa nisam ostao dosljedan datoj riječi. Činim istigfar za djela za koja sam tvrdio da ih činim radi Tvoga zadovoljstva, ali sam ih u svome srcu zaprljao onim što samo Ti znaš (rijalukompretvaranjem).”
Omerova, r.a., briga za Ahiretom
Ali, r.a., je ispričao: Nakon što je Ebu Lu’lu’ nožem ranio Omera b. Hattaba, r.a., otišao sam kod njega i zatekao ga kako plače. Upitah ga: – Zašto plačeš, o vođo pravovjernih? Omer, r.a., mi odgovori: – Rasplakao me glas sa nebesa. Nisam siguran da li ću ući u Džennet ili u Džehennem. Rekoh mu: – Radujem te Džennetom, jer čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Ebu Bekr i Omer bit će prvaci staraca koji će ući u Džennet, i oni koji će dostići najveće blagodati.” Upita me: – O Ali! Da li svjedočiš da sam ja džennetlija? – Da, svjedočim!, odgovorih. Nakon toga Omer, r.a., pogleda u moga sina Hasana i reče: – O Hasane! Ti budi svjedok riječi tvoga babe da je čuo Resulullaha, s.a.v.s., da je za mene rekao da sam od džennetlija.
Odlike dobrih robova
Jedan od prvih sufija, Ebu’l- Abbas b. Ata, k.s., je rekao: “Robovanje se ogleda kroz usvajanje sljedeće četiri navike:
- dosljednost i odanost datim obećanjima
- čuvanje granica i izvršavanje propisa utvrđenih islamom
- zadovoljstvo dodijeljenom opskrbom
- strpljenje na onom što izgubimo.
Časopis Semerkand, br. 103, Govor stanja
