Ebu ‘l-Hasan el-Hudžviri, k.s., (preselio 465/1072)
Izvodi iz djela „Kešfu ‘l-Mahdžub“
Uzvišeni Allah kaže: „O vjernici, vjerujte (…)“, i na mnogim mjestima u Kur'anu obraća nam se riječima „O vjernici!“ A Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Iman podrazumijeva vjerovanje u Allaha, u Njegove meleke, knjige, poslanike i Sudnji dan.“
U rječnicima iman ima značenje tasdika (potvrđivanje). Alimi su kazali mnoge riječi kako bi definisali iman u okviru vjere. Naš cilj u ovom tekstu jeste da se dotaknemo i'tikada (vjerovanje) tesavvufskih šejhova.
Po pitanju imana, sufije su se podijelile u dvije skupine. Isto tako, i fikhski alimi su se podvojili kada je u pitanju spomenuta tema. Jedan dio sufija, među kojima su Fudajl b. Ijad, Bišr el-Hafi, Hajru ‘n-Nessadž, Semnun Muhib, Ebu Muhammed Džeriri, i drugi kazali su da iman podrazumijeva ikrar (očitovanje), tasdik (potvrđivanje) i djela. Drugi dio sufija, među kojima su Ibrahim b. Edhem, Zunnun Misri, Bajezid Bistami, Hatem Esam, Ebu Sulejman Darani, Haris Muhasibi, Džunejd, Sehl et-Tusteri, Šakik Belhi, te dio fikhske uleme našega ummeta, među kojima su Imam Malik, Imam Ahmed b. Hanbel, Imam Šafija, Imam Ebu Hanife, Imam Muhammed b. Hasan, Imam Ebu Jusuf, i drugi, stava su da iman podrazumijeva ikrar i tasdik. U suštini, razilaženje među spomenutim učenjacima je u pogledu riječi, a ne u pogledu smisla i značenja.
Da bismo bolje razumjeli temu i da niko ne bi mogao reći: „To je razilaženje u pogledu suštine imana“, pokušat ćemo je, uz Allahovu, dž.š., dozvolu, ukratko objasniti.
Treba znati da su poznavaoci hakikata i posjednici ma'rifeta (spoznaja) iz skupine ehli sunneta ve ‘l-džemata jednoglasni u tome da iman ima svoju suštinu / korijen i svoje grane. Suština je potvrđivanje srcem, a grane su djela pokornosti. Među Arapima postoji običaj da se onome što predstavlja grane nečega pridoda (pozajmi) ime same suštine iste stvari. Tako se naprimjer, ne samo u arapskom, nego i svim drugim jezicima, za sunčevu svjetlost kaže sunce. U tom smislu treba razumjeti i činjenicu da je jedna skupina pokornost poistovjetila sa imanom. Naime, rob jedino zahvaljujući pokornosti postaje siguran (emin) od kazne. A zbog toga što pokornost robu donosi sigurnost kada je popraćena potvrđivanjem i očitovanjem, nazvana je imanom (ono što čovjeku donosi sigurnost).
Druga skupina je kazala: Uslov da bi neko bio siguran (emin) nisu djela pokornosti, nego ma'rifet (spoznaja Allaha, dž.š.), dakle, iman. Koliko god da čovjek činio djela pokornosti, sve dok ne bude imao imana, neće imati nikakve koristi od njih. A ako bude imao ma'rifet, čak i ako ne bude činio djela pokornosti, na koncu će se spasiti. Ili će mu Uzvišeni Allah oprostiti grijehe Svojom dobrotom, ili će mu oprostiti zauzimanjem Allahova Poslanika, s.a.v.s., ili će ga kazniti shodno njegovim grijesima, a potom uvesti u Džennet. Oni koji čine dobra djela, ali nemaju ispravnog vjerovanja, neće moći ući u Džennet.
Stoga, gledajući sa stanovišta hakikata, bez ikakvog razilaženja možemo reći da iman čine ma'rifet, ikrar i djela. Ko je spoznao Allaha, dž.š., spoznao Ga je po osnovu nekog od Njegovih svojstava, a ta svojstva se u osnovi dijele na: svojstva džemala (ljepota), svojstva dželala (silina) i svojstva kemala (potpunost).
Pokazatelj muhabbeta (ljubav) jesu djela pokornosti. Jer, kada srce postane mjesto muhabbeta i mušahede (osvjedočenje), oko mjesto posmatranja božanskih manifestacija, a ruh mjesto uzimanja ibreta (pouka), tada se tijelo neminovno pokorava. Onaj ko napusti činjenje djela pokornosti nikako ne može tvrditi da je postigao ma'rifet. Ta tvrdnja je propast koja se pojavila u današnje vrijeme. Jedna skupina mulhida (otpadnici od vjere) vidjela je ljepotu sufija, njihov put i njihov krajnji cilj, te je to zloupotrijebila, poistovjećujući se sa njima, a potom govoreći: „Toliki trud u činjenju djela pokornosti je zbog neposjedovanja ma'rifeta. Čim postanete arifi, za vas prestaje odgovornost činjenja djela.“
Mi kažemo: Ne! Upravo suprotno, postigneš li ma'rifet, tvoje srce će postati mjesto pokornosti, još više će se povećati tvoje poštovanje i želja za izvršavanjem Allahovih, dž.š., propisa, i postići ćeš takav stepen da ćeš biti oslobođen tegobe u izvršavanju djela pokornosti. Na taj način postat ćeš još uspješniji u izvršavanju Allahovih, dž.š., propisa, jer, ono što drugi čine s tegobom, ti ćeš činiti sa slašću i zanosom.
Neki su iman u potpunosti pripisali Uzvišenom Hakku, a neki robu. U hakikatu, iman je djelo roba koje je usko povezano sa hidajetom (Uputa) Uzvišenog Hakka. Stoga, onaj koga Allah ostavi u zabludi, ne može pronaći Uputu, a onoga koga Allah, dž.š., uputi, niko ne može odvesti u zabludu. Uzvišeni Allah kaže: „Onome koga Allah želi uputiti – On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti – On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti.“ (En'am, 125)
Pokazatelj imana u srcu je tevhidsko vjerovanje, pokazatelj imana u očima je sklanjanje pogleda od onoga što je zabranjeno i uzimanje pouke iz Allahovih, dž.š., ajeta. Pokazatelj imana u ušima je slušanje Allahovog, dž.š., govora; pokazatelj u stomaku je čuvanje stomaka od onoga što je Uzvišeni Hakk zabranio; pokazatelj na jeziku je ispravan govor, a pokazatelj na tijelu je čuvanje tijela od svega što je zabranjeno.
Ukratko, iman u pravom smislu je da rob svim svojim svojstvima i stanjima teži Uzvišenom Hakku. Svi vjernici bi trebali biti složni po tome pitanju. Jer, u srcu u kojem ovlada ma'rifet, nestaje svaka vrsta poricanja. Tamo gdje se pojavi iman, nestaju uzroci poricanja. Rečeno je: „Kada svane dan, svjetlo lampe nema nikakvu vrijednost.“ Nisu potrebni dokazi da bi se ustanovilo da je dan, jer da bismo vidjeli dan, ne postoji veći niti očitiji dokaz od dnevne svjetlosti.
Nakon što u srcu arifa zasja hakikat ma'rifeta, nestaje sumnji i poricanja, ma'rifet postaje njegova vodilja, te on dolazi u stanje da sve što govori, gleda i radi, radi u okviru božanskih propisa.
Prenosi se da je neki čovjek Ibrahima Havvasa upitao šta je hakikat imana, na što je odgovorio: „U ovom trenutku nemam odgovor na to pitanje. Šta god da bih kazao, to bi bile samo riječi, a na to pitanje potrebno je odgovoriti djelom. Ja trenutno imam namjeru da idem u Mekku. Da li bi mi želio biti saputnik na tome putu, pa ćeš tako pronaći odgovor na svoje pitanje?“
Čovjek je kasnije ispričao: „Učinio sam kako mi je rekao. Kada smo došli u pustinju, svake noći su mu davana po dva tanjira hrane i dvije posude vode. Jedan tanjir i posudu davao je meni, a druge uzimao za sebe. Idući tako kroz pustinju, pred nama se odjednom pojavi konjanik. Ugledavši Havvasa sišao je sa konja, te su nešto kratko razgovarali. Potom se popeo na konja i otišao. Upitah: ‘O šejhu! Ko je bio taj zat?’, a on mi odgovori: ‘Eto, ono što si upravo vidio odgovor je na tvoje pitanje.’ Upitao sam: ‘Kako?’, a on mi ovako reče: ‘Zat kojeg si vidio je Hidr, a.s. Zatražio je da bude moj prijatelj i saputnik, ali ja nisam prihvatio njegov prijedlog jer sam se pobojao da ću, družeći se sa njim, pokazati preveliku naklonost prema njemu, umjesto prema Uzvišenom Hakku, te da će tako oslabiti moj tevekkul (oslanjanje na Allaha, dž.š.).“
Hakikat imana je čuvanje stanja tevekkula i pouzdavanja u Uzvišenog Allaha, jer On Uzvišeni je rekao: „(…) A u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!“ (Ma'ide, 23)
Časopis Semerkand, br. 115, Klasici tesavvufa
