Već dva stoljeća zaboravili smo na vrijednost blagodati imana, na ono što ga određuje i čini važnijim od svega ostalog. Živimo život kao da nismo Allahovi robovi.
Sve naše vrijednosti su se pomiješale. Zbog toga smo počeli da miješamo prijatelje i neprijatelje. Allahove, dž.š., prijatelje doživljavamo kao neprijatelje, a Njegove neprijatelje kao prijatelje.
I to stanje se nije odrazilo samo u međuljudskim odnosima. Ne znamo ko nam je prijatelj ni kada su u pitanju društva, ideologije, sistemi, vrijednosti i ponašanja uopće.
„Vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima; traže da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćaju, i namaz obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati – Allah je doista silan i mudar.“ (Tevba, 71)
Prijateljstvo je velika blagodat, a svaka blagodat donosi određenu snagu, ali istovremeno i iskušenje. Prijateljstvo sa Allahom, dž.š., je blagodat koja donosi veliku snagu, ali je zbog toga i veliko iskušenje.
Veoma često budemo zavarani nečijim riječima, ne gledajući u njihovu suštinu. Zavara nas izgled, jer ne gledamo u ahlak. I tome smo podložni svi, i oni obrazovani, i oni manje obrazovani. Jer ne procjenjujemo srcem, nego nefsom.
Osnovni razlog zbog kojeg budemo zavarani ljudima jeste nepoznavanje samih sebe. Onaj ko poznaje sebe, taj lahko prepoznaje i druge.
Kako u svemu, tako i u prijateljstvu, ne smijemo zaboraviti na Allahovu, dž.š., odredbu. Za prijatelja trebamo tražiti istikamet, a za neprijatelja hidajet.
Prava prijateljstva imaju posebnu važnost. Steći pravog prijatelja i zadržati ga, veliko je iskušenje za čovjeka.
Da bismo mogli uočiti loše strane prijatelja i dobre strane neprijatelja, potrebna je pronicljivost. Veoma je malo onih koji to mogu. Za većinu nas su i prijatelj i neprijatelji ili potpuno crni ili potpuno bijeli.
Uzvišeni Gospodar nam je darovao iman i time nas učinio Svojim prijateljima. To je velika počast. U Časnom Kur'anu kaže: „Zar ti ne znaš da je samo Allahova vlast i na nebesima i na Zemlji i da vi osim Allaha ni zaštitnika, ni pomagača nemate?“ (Bekara, 107) Kamo sreće da se tog ajeta stalno sjećamo, i da od neprijateljstva ljudi i neprijateljstva vlastitog nefsa utočište tražimo kod jedinog Dosta!
Već dva stoljeća smo zaboravili na vrijednost blagodati imana, na ono što ga određuje i čini važnijim od svega ostalog. Navikli smo da živimo život kao da nismo Allahovi robovi. Prihvatili smo da politiku, trgovinu, umjetnost, književnost i sve drugo vodimo kao neko drugi, a ne kao Allahovi robovi. Svoju vjeru i iman nismo iznijeli iz svoje kuće, sa svoje sedžade, i prenijeli na ulicu, školu, radno mjesto. Dozvolili smo da se sve naše vrijednosti izmiješaju. Zbog toga smo počeli da miješamo prijatelje i neprijatelje. Allahove, dž.š., prijatelje smo počeli doživljavati kao neprijatelje, a Njegove neprijatelje kao prijatelje.
Norme prijateljstva i neprijateljstva
Uzvišeni Allah je glavno i jedino mjerilo prijateljstva i neprijateljstva. Prijatelj nam je onaj za koga je On, Uzvišeni rekao da je prijatelj, a neprijatelj je onaj koga je On Uzvišeni okarakterisao kao neprijatelja. On nam u časnom ajetu poručuje: „Allah dobro poznaje neprijatelje vaše, i Allah je dovoljan zaštitnik i Allah je dovoljan pomagač!“ (Nisa’, 45)
Već duži period mi ne prepoznajemo svoga neprijatelja, kako među ljudima, tako ni među društvima, ideologijama, sistemima, vrijednostima, i ponašanjima općenito. Odnosimo se prijateljski prema nevjerničkim običajima, stavovima, idejama, i modi. U svom govoru više citiramo zapadnjačke filozofe nevjernike nego Allaha, dž.š., i Poslanika, s.a.v.s. Kada se pojavi neko pitanje, odgovor tražimo u teoriji zapadne filozofije, prije nego što pogledamo u tefsir, hadis ili fikh. Čak i kada govorimo o vlastitoj vjeri, nastojimo što više navoditi izreke pomenutih ličnosti, i oduševljeni smo onima koji tako rade. Zbog toga se svakim danom sve više i više udaljavamo od svoje suštine, udaljavamo se od robovanja. Naše vjerovanje ostaje bez djela, djela bez znanja, znanje bez ihlasa.
Kada kažemo prijatelj ili neprijatelj, najčešće mislimo samo na ljude. A zapravo su djela, vrijednosti, i načela, čovjekov glavni prijatelj odnosno neprijatelj. Rob vjernik je prijatelj imanu, a neprijatelj kufru; prijatelj znanju, a neprijatelj džehaletu (neznanje); prijatelj bereketu, neprijatelj kamati; prijatelj istini, neprijatelj laži; prijatelj poniznosti, neprijatelj oholosti; prijatelj iskrenosti, neprijatelj dvoličnosti; prijatelj pravdi, neprijatelj zulumu, itd.
U časnom ajetu, Uzvišeni Allah kaže: „Vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima; traže da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćaju, i namaz obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati – Allah je doista silan i mudar.“ (Tevba, 71)
Dakle, naši istinski prijatelji su vjernici. Oni koji nisu vjernici, nisu nam prijatelji, bez obzira kako izgledali i predstavljali se. Uzvišeni Allah je u navedenom ajetu nabrojao karakteristike vjernika:
„Traže da se čine dobra djela“ – ne samo riječima, nego živeći, svojim primjerom, pozivaju na dobro porodicu, okolinu i sve ljude…
„A od nevaljalih odvraćaju“ – nisu ravnodušni naspram izopačenosti raširenih u društvu…
„I namaz klanjaju“ – svaki farz namaz i svaku nafilu klanjaju sa nijetom mi'radža Uzvišenom Gospodaru; sedždu čine samo Njemu Uzvišenom, a ne ovome ili onome…
„I zekat daju“ – znaju da u onome što zarađuju ima hak (pravo) siromaha, i daju mu njegov dio ne podcjenjujući ga…
Ukratko, to su oni koji srcem slijede Allahov, dž.š., zakon i Poslanikov, s.a.v.s., Sunnet, kako u govoru, tako i u šutnji; kako u djelima, tako i u mislima; kako u ibadetu, tako i u svim drugim poslovima…
Svako od nas neka razmisli o svome stanju, da li posjedujemo navedene karakteristike vjernika? I, ne prebacujmo odmah krivicu na druge – na teško vrijeme, na sistem, na neprijateljske zamke i šta sve ne! Preispitajmo najprije sami sebe. Jer, na Sudnjem danu svako će odgovarati samo za sebe.
Koliko smo daleko od spomenutih odlika, koliko smo blizu? Ako iskreno promislimo, lahko ćemo vidjeti bolnu istinu. Percepcija prijateljstva nam je pogrešna, jer nismo baš previše naklonjeni spomenutim osobinama vjernika. Imamo dosta propusta u svome prijateljskom odnosu prema vjernicima, jer prije svega, imamo propuste u prijateljstvu sa Allahom, dž.š., i Njegovim Poslanikom, s.a.v.s. Stoga, najprije dođimo sebi!
Prijatelj u Kur'anu
U arapskom jeziku za prijatelja se koristi termin „veli“, a za množinu „evlija“, što znači prijatelji. U našem jeziku termin evlija koristi se za Allahove, dž.š., prijatelje tj. Njegove bliske robove, za muršide, i općenito one koji žive samo za Njegovo zadovoljstvo. To je kur'anski termin. U suri A'raf u 196. ajetu, Uzvišeni Allah zapovijeda Svome Poslaniku, s.a.v.s.: „Moj zaštitnik (veli) je Allah, Koji Knjigu objavljuje, i On se o dobrima brine.“
Allahov dobri rob ili istinski Allahov prijatelj je onaj ko sve što čini, čini radi Njega Uzvišenog. To na prvi pogled može djelovati lahko, međutim, to je veoma teško, jer zamke nefsa su bezbrojne.
Također, riječ „mevla“ je izvedena od riječi „veli“, i znači prijatelj. Jedno od Allahovih uzvišenih imena je „el-Veli“, što znači Jedini Prijatelj. U tom imenu su još sadržana značenja poput „Onaj Koji upravlja, vlada, i gospodari svime.
Uzvišeni Allah je prijatelj onih koji Mu robuju, njihov je Zaštitnik i Pomagač, njihova snaga i čast. Ali, mi od Njega ne tražimo pomoć i rješenje kao što tražimo od ljudi, zajednica, banki, ideologija, principa, teorija. More kufra, koje je zlo, bolest, izopačenost, i hrana samo za nefsa, nerijetko vidimo kao ružičnjak. Zbog toga, umjesto da se približavamo Allahu, dž.š., mi se od Njega udaljavamo. I to je razlog zbog kojeg čovjek nema izzet – dostojanstvo i veličinu, čak ni onda kada posjeduje imetak, obrazovanje i položaj. Jer, Uzvišeni Allah kaže:
„(…) Koji prijateljuju sa nevjernicima a ne sa vjernicima! Zar kod njih traže snagu (izzet), a sva snaga pripada samo Allahu.“ (Nisa’, 139)
Nemamo ispravno vjerovanje o svome Gospodaru, niti se oslanjamo na Njega Uzvišenog. Drugim riječima, imamo ozbiljne nedostatke po pitanju vjerovanja i povjerenja u Allaha, dž.š. Ukoliko u vjerovanju ima nedostataka, onda nema ni povjerenja u Gospodara. A kada čovjek traži i očekuje od ljudi koji su i sami nemoćni i prolazni, onda prestaje biti dostojan pomoći Vječnog. I tako rob, tragajući za snagom i moći, ulazi u pogrešnu trgovinu iz koje izlazi trajno oštećen. Pomoć koju dobijamo od Allahovih neprijatelja još više nas gura na dno, lišava nas dostojanstva i snage, lišava nas našeg identiteta. A Plemeniti Gospodar kaže:
„Oni koji mimo Allaha, zaštitnike uzimaju, slični su pauku koji sebi isplete kuću, a najslabija je kuća, uistinu, paukova kuća, neka znaju!“ (‘Ankebut, 41)
Prijatelj Milostivog, ili prijatelj šejtana
Allahovi, dž.š., prijatelji su vjernici. Šejtanovi prijatelji su nevjernici, i oni rade za njega, i Allahovi su neprijatelji. Čak i oni koji se nazivaju muslimanima, ali svojim djelima se upuštaju u fitnu (smutnja), zulum (nepravda), nemoral i laž, Allahovi su neprijatelji, sve dok ne napuste taj put i ne okrenu se Njemu Uzvišenom.
U suri Nisa’ Gospodar svjetova nam naređuje da se borimo protiv šejtanovih prijatelja, odnosno protiv Njegovih neprijatelja. Borba ne podrazumijeva samo borbu na bojnom polju. Borba može biti na polju ideologije, znanja, borba unutar sebe, djelima i načinom koji priliči dostojanstvu vjernika. Naprimjer, u poslovnom svijetu, gdje pravila postavljaju oni koji se bogate od kamate, laži i prevara, vjernik se bori tako što svoj posao obavlja časno i pošteno. U društvu gdje je rašireno neznanje, borba je učenje, stjecanje znanja i postupanje po njemu. Tamo gdje ljudi robuju materijalizmu, borba je reći istinu i odbiti izopačenost. Ta borba je zapravo sunnet svih poslanika, a.s. Ponajviše je sunnet poslanika Ibrahima, a.s. U borbi sa Nemrudom, Ibrahimov oslonac i snaga bio je Allah, dž.š. Uzvišeni Gospodar o tome govori u Časnoj Knjizi: „Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? – A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.“ (Nisa’, 125)
To je ajet u kojem Plemeniti Stvoritelj Ibrahima, a.s., opisuje kao Svoga prijatelja. Ibrahimova, a.s., snaga i nadmoć proizilaze iz prijateljstva sa Uzvišenim Hakkom. On, a.s., nije bio snažniji od Nemruda niti je posjedovao imetak poput njega, ali Uzvišeni Gospodar ga je učinio nadmoćnim. On Uzvišeni kaže da je onaj ko vjeruje, u prednosti u svakoj situaciji. Ako mi nismo svjesni toga, to je zbog našeg gafleta. A ono što čovjeka čini slabim jeste njegova vlastita percepcija sebe kao slabog. Da nije tako, onda niko od tolikih tiranina koji su vladali na Zemlji, i bili toliko snažni da se njihova svaka riječ morala izvršiti, ne bi mogao biti poražen.
Prijateljstvo je velika blagodat, a svaka blagodat donosi određenu snagu, ali istovremeno i iskušenje. Prijateljstvo sa Allahom, dž.š., je blagodat koja donosi veliku snagu, ali je zbog toga i veliko iskušenje.
Sjetimo se poznatih Allahovih, dž.š., dostova: Hasana Basrija, Džunejda Bagdadija, Bajazita Bistamija, Šah-i Nakšibenda, Junusa Emrea, Mevlane Dželaluddina Rumija…, da Uzvišeni Allah blagoslovi njihove tajne. Njihovi putevi su bili različiti, kao i njihove naravi, ali ono što je zajedničko za sve njih je to što unatoč svim poteškoćama i problemima na koje su nailazili, u svojim iskušenjima nikada nisu odustali od vjere i povjerenja u Allaha, dž.š. Oni su Njega Uzvišenog izabrali za prijatelja i vezali se za Njega. I šta god da su im učinili neprijatelji, koliki god da su bili njihov zulum i snaga, oni se nikada nisu bojali, niti su prezali od njih. Jer, Uzvišeni Allah kaže: „I neka se ničega ne boje i ni za čim ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali.“ (Junus, 62-63)
Za poslanike, a.s., i evlije sabur je značio borbu, izdržljivost, čuvanje istine. Oni su bili zauzeti radom, nisu trošili vrijeme na jadikovanje. Oslanjali su se na Allaha, dž.š., i širili dobro po svaku cijenu. Međutim, prema našem shvatanju, sabur veoma često znači sjedenje, čekanje i kukanje. A to zapravo nije sabur nego poniženost.
Biti prijatelj prijatelja
Svako od nas se treba truditi i činiti djela koja će ga dovesti do Allahovog, dž.š., prijateljstva. To možemo postići slijedeći primjer Allahovih prijatelja. Čak i ako svojim djelima to ne zavrjeđujemo, slijedeći put Allahovih, dž.š., i Poslanikovih, s.a.v.s., prijatelja, i njegovog časnog Sunneta, možemo se uključiti u karavanu tog prijateljstva. Jer to je lanac, imana i ihsana. Ko se svojim djelima i mislima veže za dobre robove, priključit će se njihovoj karavani. Na čelu te karavane je poslanik Muhammed Mustafa, s.a.v.s. Sve dok osoba misli dobro, nijeti da čini dobro, i uistinu čini dobro, makar to bilo i malo, njeno mjesto u lancu je čvrsto i stabilno. Ako je zavara nefs i odvoji od Allahova prijateljstva, odmah treba učiniti tevbu i vratiti se ponovo u lanac. To je karavana Allahova prijateljstva i muhabeta.
I na putu zla također postoji lanac ili karavana. Kada danas ugledate zlog i nadmenog čovjeka, nevjernika, Allahovog, dž.š., neprijatelja, znajte da i on ima silsilu na koju se oslanja. To je silsila faraona, Nemruda, Ebu Džehla, i svih ostalih Allahovih neprijatelja. Od Ezela pa sve do danas, principi i spletke onih koji su činili lanac zla su isti. Snaga faraona je proizilazila iz njegovog zuluma, kao što danas nevjernički sistemi snagu grade na istim temeljima. I njihovi neprijatelji su uvijek isti – oni koji vjeruju u Allaha, dž.š., na Njega se oslanjaju i u Njega imaju povjerenje…
Mi svi znamo neprijatelje koji otvoreno pokazuju svoje neprijateljstvo. Međutim, neprijatelji koji su istinska opasnost jesu oni koji imaju dva lica. U 204. ajetu sure Bekara, Uzvišeni Allah kaže: „Ima ljudi čije te riječi o životu na ovom svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.“
Veoma često budemo zavarani nečijim riječima, ne gledajući u njihovu suštinu. Zavara nas izgled, jer ne gledamo u ahlak. I tome smo podložni svi, i oni obrazovani, i oni manje obrazovani. Jer, ne procjenjujemo srcem, nego nefsom. Zapravo niko nikoga ne može prevariti, čovjek je zavaran samo svojim nefsom. Ono što nas zavara su stvari koje naš nefs priželjkuje – položaj, novac, imetak, slava, ugled… One koji posjeduju navedeno mi poštujemo i vjerujemo im. Njih prihvatamo za prijatelje i uzimamo ih za primjer.
Ako rob ne može da bude Allahov, dž.š., prijatelj, onda barem treba biti prijatelj Njegovih prijatelja. I to je veoma vrijedno. Ako ni to ne možemo, onda barem trebamo poštovati i sa simpatijom gledati na takve robove. Ko ne može ni toliko, onda neka se barem suzdrži od gajenja neprijateljstva prema njima. Jer, biti neprijatelj Allahovom, dž.š., prijatelju znači biti neprijatelj Allahu, dž.š., a biti mu prijatelj znači biti prijatelj Allahu, dž.š. Mevlana Dželaluddin Rumi, k.s., kaže: „Ako budeš drug Allahova dosta, onog ko Njega želi i traži, i ti ćeš postati od onih koji Njega žele i traže. Zahvaljujući njemu pobijedit ćeš svoj nefs.“
Prijatelji dunjaluka
Čovjek je ono što nosi u svome srcu. Onaj ko u svome srcu nosi ašk, taj je ašk od glave do pete. Ko nosi mržnju, taj je mržnja. U čijem srcu je faraon, taj i sam postaje faraon; u čijem srcu je Musa, a.s., taj postaje poput Musaa, a.s.; u čijem srcu je Muhammed Mustafa, s.a.v.s., taj postaje poput Muhammeda, s.a.v.s. Dakle, ono što čovjek nosi u sebi, to je njegova suština. A na Sudnjem danu suština će izaći na vidjelo. Kao što su na ovom svijetu na bojnim poljima, razdvojene prijateljska i neprijateljska strana, isto tako će i na Sudnjem danu prijatelji biti na jednoj, a neprijatelji na drugoj strani. Ali, tada će razlika biti jasna i očita. Na ovom svijetu ponekad nije vidljivo i potpuno jasno koja je strana hak (istina), a koja batil (zabluda), ali, na onom svijetu to će biti potpuno očito. Strane će biti jasne, i svaki rob će ući u redove ili Allahovih, dž.š., prijatelja ili u redove neprijatelja.
Biti prijatelj jednog arifa znači biti prijatelj Allahova Poslanika, s.a.v.s., i svih prijatelja Istine koji slijede njegov časni put. A Poslanikov, s.a.v.s., prijatelj je Allah, dž.š. Dakle, cilj silsile prijateljstva je Uzvišeni Gospodar. Istinski dost je el-Veli. On je Prijatelj Koji ne okreće lice od roba čak ni onda kada ga svi ostave.
„La refiku illallah: Nema prijatelja osim Allaha“, riječi su koje navode na razmišljanje o hadisu Allahova Poslanika, s.a.v.s., u kojem kaže: „Nama niko ne učini dobročinstvo, a da mu ne uzvratimo (istom mjerom ili još više), izuzev Ebu Bekra. Na njegovo dobročinstvo uzvratit će Uzvišeni Allah na Sudnjem danu. Ničiji imetak mi nije koristio kao što je to bio imetak Ebu Bekra. Kome god da sam ponudio islam, naišao sam na otpor, izuzev njega. Jedino on je prihvatio odmah, bez imalo razmišljanja. Da sam sebi birao prijatelja, zasigurno bi to bio Ebu Bekr. Znajte da je vaš drug (pokazao je na sebe) Allahov prijatelj.“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., obznanio je da je njegov dost Gospodar svjetova. Jer, dunjaluk i oni koji su na njemu ne mogu biti prijatelj čovjeku u apsolutnom smislu. Hazreti Ebu Bekr, r.a., je bio iznimka, on je bio dostojan da bude prijatelj Allahova Poslanika, s.a.v.s. Bio je es-Siddik (potpuno odan i iskren), a takav je bio zahvaljujući Allahovoj, dž.š., milosti i himmetu Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Koliko imaš prijatelja?
Korijen riječi „dunja“ je „deni“, što znači „nisko, donje“. Dunjaluk i svi njegovi stanovnici skloni su promjenama. Prijateljstvo i neprijateljstvo se smjenjuju. Onaj ko nam je danas prijatelj, nakon nekog vremena može postati neprijatelj i obrnuto. Naša srca u kojima se dešava i prijateljstvo i neprijateljstvo stalno se okreću. Sama riječ „kalb“ u svome korijenu znači „neprestano se okretati“.
Kako se dešava to da neko ko nam je prijatelj postane neprijatelj? To se naravno ne dešava bez razloga. Pravo lice prijatelja pokazuje se u kritičnim situacijama. Te situacije su najčešće povezane sa imetkom, položajem, ili slavom. Hazreti Omer, r.a., nas je upozorio da se čovjekovo pravo lice najjasnije pokazuje u trgovini, na putovanju, i u komšijskim odnosima. Od onih koji se pokažu loše u spomenutim situacijama, treba se distancirati, i biti oprezan spram njih.
Jedan od razloga pogrešne procjene prijatelja jeste postavljanje ljudi na krivo mjesto. Svaki drug nije i prijatelj. Svako ima posebno mjesto. Drug je onaj ko je blizu tijelom, a prijatelj je onaj ko je blizu srcem.
Jedan Allahov prijatelj je upitao jednog svog derviša:
„Evladu moj, imaš li ti prijatelja?“
„Imam. Imam mnogo prijatelja.“, odgovori derviš.
„Dijete moje, ne možeš imati mnogo prijatelja. Razmisli malo bolje.“, reče mu muršid, a derviš će ponovo:
„Imam najmanje tri prijatelja.“
Muršid se nasmija, pa reče:
„Dijete moje, ne možeš imati ni tri prijatelja. Ako imaš jednog, dobro je, zahvaljuj Allahu, dž.š., na tome, često ga posjećuj i ni za šta se ne brini.“
Dešava se da nekoga smatramo prijateljem, a on nas iznevjeri kada se najmanje nadamo. Tada se pokazuje da nam on zapravo nije ni bio prijatelj, nego smo samo mi tako mislili. Jedan velikan je kazao: „Prijatelj je onaj ko ti obriše suze, a da ti to i ne primijetiš.“
Da, tako je. Dešava se da se prevarimo u pogledu prijatelja, međutim, razlog toga nije neko drugi nego naš nefs. Čovjeka prevari jedino njegov nefs. Uzvišeni Allah kaže: „Znajte da život na ovom svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje (…)“ (Hadid, 20)
Osnovni razlog zbog kojeg budemo zavarani ljudima jeste nepoznavanje samih sebe. Onaj ko poznaje sebe, taj lahko prepoznaje i druge. Zbog toga Allahovi, dž.š., dostovi ne griješe kada je u pitanju procjena ljudi. Onaj ko je spoznao sebe, te je zbog toga u stanju da ispravno procijeni druge ljude, da spozna njihove dobre i loše strane, kao i njihove slabosti, vrlo lahko će procijeniti i prijatelja i neprijatelja.
Danas je prijatelj, a sutra?
I u prijateljstvu i neprijateljstvu treba zadržati mjeru. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kada voliš prijatelja, umjereno ga voli, jer može doći dan kada će ti postati neprijatelj. A u neprijateljstvu, budi također umjeren, jer može doći dan kada će ti neprijatelj postati prijatelj.“
Kako je moguće da neprijatelj postane prijatelj? Moguće je! Uzvišeni Allah nam pokazuje put kako da neprijatelja pretvorimo u prijatelja: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.“ (Fussilet, 34) U drugom ajetu Gospodar kaže: „Allah će sigurno uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi; Allah je svemoćan; Allah mnogo prašta i On je samilostan.“ (Mumtehina, 7)
U tefsiru 34. ajeta sure Fussilet, Ibn Abbas, r.a., kaže: „Dobro spomenuto u ajetu je sabur u trenucima ljutnje, i oprost za učinjeno zlo. Kada čovjek tako postupi Allah, dž.š., ga zaštiti, a neprijatelji tada osjete naklonost prema njemu, kao da su mu prijatelji.“
Mnogo je primjera gdje su Allahovom, dž.š., voljom neprijatelji postali prijatelji. Najistaknutiji od njih je primjer hazreti Omera, r.a. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je činio dovu za hidajet (uputa) hazreti Omera, r.a., a on je bio jedan od najljućih Poslanikovih, s.a.v.s., protivnika. Do te mjere je gajio neprijateljstvo prema njemu da je bio spreman i da ga ubije. Onog trenutka kada je počašćen imanom ušao je u redove Poslaniku, s.a.v.s., najbližih drugova. Štaviše, počašćen je mekamom „el-Faruk“, što znači „onaj koji poput mača razdvaja istinu od neistine“.
Drugi primjer su Imam Rabbani, k.s., i sultan Džihangir Han, vladar Babura. Džihangir Han je bio veliki neprijatelj Imama Rabbanija, k.s. Čak je naredio i da ga uhapse i zatvore, ali je poslije shvatio svoju grešku, učinio tevbu, i ušao u redove njegovih derviša.
Dakle, kako u svemu, tako i u prijateljstvu, ne smijemo zaboraviti na Allahovu, dž.š., odredbu. Za prijatelja trebamo tražiti istikamet, a za neprijatelja hidajet. U vezi s tim Mevlana, k.s., kaže: „Ako ti je neko neprijatelj, ti o njemu misli samo dobro, pa ćeš vidjeti kako će nakon nekog vremena postati tvoj prijatelj.“, i kaže: „Čovjek je rob dobročinstva.“ U osnovi svakog dobročinstva je dova, čak i onog učinjenog neprijatelju. Nadati je se da će Uzvišeni Allah primiti to dobročinstvo i neprijatelja učiniti prijateljem.
Ako je naš prijatelj Allahov, dž.š., prijatelj, i mi ćemo biti Njegovi prijatelji. A ako je naš prijatelj, ne daj Bože, Allahov neprijatelj, onda ćemo i mi stati na stranu Allahovih neprijatelja. Ko ne poznaje svoga Gospodara, ne može prepoznati Njegovog prijatelja. Štaviše, može ga zamijeniti sa neprijateljem, ili obrnuto. Ukratko, i u prijateljstvu i u neprijateljstvu mjerilo je Uzvišeni Allah. Ukoliko jedno ili drugo budemo mjerili i birali prema svome nefsu, zasigurno ćemo pogriješiti.
Prava prijateljstva
Kako u svemu tako i u prijateljstvu, Sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s., nam je najbolje mjerilo. Neki od hadisa koji govore o tome su sljedeći:
- „Vjernik je onaj s kim se može uspostaviti prijateljstvo. Nema dobra u onome ko nema prijatelja i sa kim se ne može uspostaviti prijateljstvo.“
- „Čovjek je na vjeri svoga prijatelja. Stoga, neka svako od vas pazi koga će uzeti za prijatelja.“
- „Ko čuje nekoga da govori loše o njegovom bratu po vjeri, a ne pritekne mu u pomoć i ne zaštiti ga, a u mogućnosti je da to učini, Allah će ga poniziti i na ovom i na onom svijetu.“
- „Vjernik je ogledalo i brat vjerniku. Štiti ga od štete i padanja u propast, brine se za njega i za njegove potrebe.“
Zapravo, niko nikome ne može biti ni prijatelj ni neprijatelj, osim Allahovom, dž.š., voljom. Štaviše, da nije milosti i muhabeta koje Allah, dž.š., stvara u našim srcima, mrzili bismo sami sebe. Allah, dž.š., je Taj Koji stvara ljubav i samilost, te prijateljstvo i neprijateljstvo među ljudima. Vjernici su prijatelji, Uzvišeni Allah ih je takvim učinio. U Časnom Kur'anu je rekao: „Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali.“ (Al-i ‘Imran, 103)
No dobro, kako ćemo razlikovati prijatelja od neprijatelja? Jednom je tako neko upitao jednog Allahovog, dž.š., dosta da ga posavjetuje kako će prepoznati svoga neprijatelja, a on mu je odgovorio:
„Znaj dobro da je tvoj neprijatelj onaj ko te neprestano hvali u lice. Jer, niko ne zaslužuje stalnu hvalu. Onaj ko ti je istinski prijatelj, taj te neće hvaliti u lice, ukazat će ti na greške, a hvalit će te u tvom odsustvu. A neprijatelj te hvali u lice, a iza leđa ti spominje greške.“
Istinski prijatelj je onaj ko štiti naša leđa, odnosno štiti nas od opasnosti koje nam dolaze sa strane koju mi ne vidimo. On će nas upozoriti na ono što bi po nas moglo biti opasno.
Čovjeka najviše povrijedi zlo koje doživi od svojih voljenih. Nikada ga u tolikoj mjeri ne može zaboljeti zlo koje mu učini neko koga ne voli. Ako u teškim trenucima od prijatelja, umjesto podrške doživi izdaju, to će ga slomiti.
Kada su Mensura Haladža, k.s., vodili ka vješalima, ljudi su bacali kamenje na njega. Među njima je bio i njegov prijatelj koji ga je pogodio ružom. Mensur je tada izrekao stihove kojima je kazao da ga je u kiši kamenja ranila samo ruža prijatelja.
Prijateljstvo, kao i svaka druga blagodat, ima svoj hak. Prava prijateljstva imaju posebnu važnost. Steći pravog prijatelja i zadržati ga, veliko je iskušenje za čovjeka. Kako god gvožđe ne može postati čelik dok ne prođe kroz vatru, isto tako, ni prijateljstvo ne može postati istinsko, sve dok ne prođe kroz iskušenje. Ako nije pravo prijateljstvo, srušit će se na prvom ispitu. Mnogo je slučajeva gdje se na prvom iskušenju prijatelj pokaže kao izdajnik, a onaj koga smo smatrali neprijateljem, kao pravi junak. Koliko je samo onih koji napuste prijatelja kada ostane bez imetka, položaja, ili kada mu ugled dođe u pitanje. Odmah nestanu, čak i kada ga sretnu na ulici, okrenu glavu.
Međutim, uzrok takvog razočarenja smo ponovo mi sami. Jer, da se nismo očarali ne bismo se ni razočarali. Ko ne gaji velike nade, taj neće ni tugovati. Ko uzdigne nekoga na mjesto koje ne zaslužuje, ili podcijeni njegovu vrijednost, taj je sam sebe zavarao. Sve dok čovjek ne bude sposoban da ispravno procijeni prijatelja i neprijatelja, i svakome da status koji zaslužuje, razočarenje je neminovno.
Neumjerenost u hvali i kritici
Nažalost, veoma često se desi da prelazimo mjeru i u prijateljstvu i u neprijateljstvu. Koga volimo, pretjerano ga hvalimo, koga ne volimo, ne prestajemo ga kritikovati. A kada bismo se držali Allahove Istine, kao jedinog ispravnog mjerila, ne bismo se prevarili. Allahova Istina je ono što svemu daje mjeru. U odnosu s ljudima treba čuvati granice koje su postavili Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Vjernik treba gajiti muhabet, te biti odan i požrtvovan prema drugima. Ne treba biti pretjerano prisan bez ikakvih granica, a ne treba biti ni pretjerano hladan i dalek. Baš kao i u svemu što nalaže naša vjera, treba se držati sredine, između pretjerivanja i nedostatnosti.
Druga vrste neuravnoteženosti u koju često zapadnemo jeste to da čim vidimo neki nedostatak kod prijatelja, odmah odustajemo od njega. To je zapravo pokazatelj kibura, odnosno oholosti u nama. Jer, sebe opravdavamo za sve nedostatke, ali kada su drugi u pitanju, to ne možemo učiniti. Trebamo biti svjesni da, kako god mi pokleknemo pred svojim nefsom i napravimo grešku, isto tako se desi i drugim ljudima. I kako god mi volimo da naše greške ne vide drugi, isto tako i drugi žele da mi ne vidimo njihove. Ako tako budemo razmišljali, nećemo nikome učiniti nepravdu.
Jedan od važnih edeba prijateljstva jeste ukazivanje na greške na lijep način. Kada vidimo da naš prijatelj griješi, trebamo ga blago opomenuti, i spriječiti ga od padanja u vatru. Isto tako, kod koga god vidimo neko dobro, trebamo ga priznati i podržati, makar to bio i naš neprijatelj.
Da bismo mogli uočiti loše strane prijatelja i dobre strane neprijatelja, potrebna je pronicljivost. Veoma je malo onih koji to mogu. Za većinu nas su i prijatelj i neprijatelji ili potpuno crni ili potpuno bijeli. Onima koji zastupaju istu stranu kao mi, nikada nećemo ništa prigovoriti, a oni koji su različitog mišljenja od nas, najčešće su u našim očima potpuno loši. I to je jedna od velikih fitni danas. Čovjek koji teži Istini, i prijateljstvo i neprijateljstvo mjeri prema Allahovim, dž.š., mjerilima. Za njega ništa nije crno-bijelo. Takav i neprijatelju priznaje vrijednost i ono što zaslužuje. Prijatelja voli, ali njegove pogreške smatra pogreškama, i njih ne voli.
Ahlak vjernika treba da bude Poslanikov, s.a.v.s., ahlak, a to je ahlak koji se naslanja na ahlak Uzvišenog Allaha. Kako ćemo znati šta je Allahov, dž.š., ahlak? Pa, saznat ćemo iz Časnog Kur'ana, Sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s., i rijeka ilma i irfana koje izviru iz ta dva izvora. Allahova lijepa imena su ujedno i Njegova svojstva. Uzmimo i mi udio u tim Njegovim lijepim imenima i postanimo dostojni Mu robovi. Naprimjer, naš Gospodar je Milostivi, pa, budimo i mi milostivi; On je Plemenit, budimo i mi plemeniti… Molimo Uzvišenog Allaha da nam pomogne da budemo prijatelji Njemu, Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., onima koje On Uzvišeni voli, te prijatelji svemu što je lijepo i istinito.
