Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu koji je prenio Abdullah b. Abbas, r.a., ovako kaže: „Ako vjernik bude imao neku potrebu, neka je skrije i neka je ne otkriva. Ako ne bude mogao izdržati i bude u takvome stanju da ne mogne skrivati svoju potrebu, neka, onda, svoje stanje ispriča nekome od sljedbenika Kur'ana (ehl-i Kur'an). Ako ne neđe nikog od sljedbenika Kur'ana, onda neka svoje stanje izloži nekome, ko je častan i plemenit (posjednik ‘haseba’), jer se kod takvih osoba nalaze neke osobine koje su od imana.“
U komentaru hadisa, imam Kelabazi, rah., ovako kaže: „Ljudski život nije u potpunosti jednoličan, bez uspona i padova. U životu se događaju i usponi i padovi. Uzvišeni Allah je čovjeku, tokom njegovog dunjalučkog života, odredio iskušenja i nevolje. I bogatstvo i siromaštvo su dva stanja koja su ispiti za čovjeka.
Čovjekovo skrivanje stanja od drugih, kada zapadne u stanje potrebe, i izlaganje tog stanja samo Uzvišenom Gospodaru i traženje pomoći od Njega, je znak da je taj čovjek rob Allaha, dž.š., te da posjeduje jekin ili jak iman, ustaljen u srcu, čist od sumnji i dvoumljenja.
Čovjek je, međutim, po svom stvaranju slabašno, nepostojano i neizdržljivo biće. Njegova snaga stprljivosti i postojanost u teškoćama su ograničeni. Kada zapadne u teškoće, ne može se strpjeti, te svoju potrebu izlaže drugim ljudima, koji i sami imaju razne potrebe i koji su i sami slabašni, te od njih očekuje pomoć. A čovjekovo pripovijedanje bola drugom čovjeku, koji je i sam poput njega u stanju potrebe, može se razumjeti kao svojevrsno žaljenje i kukanje na svoje stanje.
Potreba za Stvoriteljem i neovisnost od stvorenja
Kaže se da, ako osoba bude istinski osjećala da je ovisna o Gospodaru, tj. ako bude shvatila kako je u svemu samo o svome Gospodaru ovisna, onda neće biti u potrebi za bilo kim drugim. Sve dok u potpunosti ne shvati kako je samo o Allahu, dž.š., ovisna, dotle će biti u stanju potrebe za drugima. Čovjek će biti neovisan od stvorenja u onoj mjeri, u kojoj bude ovisan o Stvoritelju, i suprotno. (Kelabazi, „Et-Te'aruf“, str. 145)
Strpjeti se i skriti od ljudi stanje potrebe, prepustiti se Allahovoj, dž.š., moći i znanju, te nastojati u miru riješiti se mučne situacije, znači otvoriti sebi put ka postizanju Allahove, dž.š., dobrote i pomoći. Rob se treba ponašati poput siromaha koji ne prosi, iako je u stanju potrebe. Uzvišeni Allah veli: „A nahranite i onog koji ne prosi, a i onog koji prosi.“ (Hadždž, 36) Tim ajetom Uzvišeni Allah veli da neće ostaviti u bezizlaznom stanju one Svoje robove koji se u potrebi budu Njemu obraćali, pod uslovom da se oni budu posvetili otklanjanju potreba onih siromaha koji ne jadikuju i koji ne prosjače.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: „Allah, dž.š., će riješiti potrebe onih koji ne budu od ljudi tražili, iako su u stanju potrebe. Onima koji se, zbog stida i čednosti, budu ustručavali da prose od drugih, Allah, dž.š., će čuvati čednost, i neće ih nikome prepustiti da o njemu budu ovisni. A onima koji budu strpljivi, njima će dati snagu postojanosti.“ (Nesai’, „Es-Sunen“, 2/25; Ahmed b, Hanbel, „El-Musned“, 3/3)
Prenosi se jedna zanimljiva zgoda u vezi Ibrahima, a.s., kada je trebao biti bačen na lomaču. Naime, Džibril, a.s., je u trenutku kada je Ibrahim, a.s., bio izbačen iz katapulta, došao i upitao ga: „Imaš li kakvu potrebu?“ Ibrahim, a.s., mu je odgovorio: „Ako je od tebe, nemam.“ Tada ga je Džibril, a.s., ponovo upitao: „Želiš li nešto od Allaha, dž.š.?“, a Ibrahim, a.s., mu je odgovorio: „Pa, Njemu je svakako poznato moje stanje! On mi je sasvim dovoljan.“ (Ebu Nu'ajm, Hil'jetu ‘l-evlija’, 1/20)
Ibrahim, a.s., je odgovorom: „Ako je od tebe, nemam.“, skrio svoju potrebu čak i od meleka Džibrila, a.s., zaduženog od Uzvišenog Allaha. Iako je bio u teškome stanju, svoje stanje je, skromno i nenametljivo, prepustio Uzvišenom Gospodaru, a što je najveći stepen teslimijeta.
Izjavom: „Pa, Njemu je svakako poznato moje stanje! On mi je sasvim dovoljan.“, pokazao je čvrstoću svog imana i vjere u Uzvišenog Allaha, te suptilnost i prefinjenost u izlaganju svog hala Gospodaru. Njegove riječi možemo prevesti i protumačiti kao: „On je Taj Koji najbolje poznaje da sam ja u ovome stanju i kako sam u njega dospio. I On je Taj Koji najbolje zna da li ću ja moći podnijeti ovo stanje, ili ne. Ako bude htio, opet je On Taj Koji će me spasiti tog derta (tegoba), ili će mi dati snagu sabura i omogućiti mi da podnesem to stanje.“
Oni koji su već na dunjaluku okusili slast Dženneta
Oni budu imali neku potrebu, a budu krili svoje stanje, postići će jedan od dva lijepa hala. Ili će im nedaće biti otklonjene i postići će rahatluk, ili će im biti podaren sabur i snaga izdržljivosti, pa tako neće ni osjetiti teškoću, te ona neće utjecati na njih. Bez obzira kolika potreba ili nedaća bila, mnogo je bolje da rob bude zadovoljan stanjem u kojem je, svjestan da je to Allahovo htijenje, te da bude postojan u ibadetu i zahvali. Zauzvrat će postići najljepšu nagradu, a to je stanje zadovoljstva Allahovom odredbom.
To zadovoljstvo će ga, još na dunjaluku, gotovo pa uvesti u Džennet, a poslije smrti mu omogućiti život u Džennetu. Tako su neki rekli: „Zadovoljstvo je dunjalučki džennet i mjesto predaha.“
Džunejd Bagdadi, k.s., je kazao: „Zadovoljstvo je da rob napusti želje.“ Haris Muhasibi, k.s., je definisao zadovoljstvo na sljedeći način: „Zadovoljstvo je da ti srce bude smireno i spokojno dok izvršavaš naredbe Allaha, dž.š.“ Prema Zunnunu Misriju, k.s., zadovoljstvo je da srce bude u stanju smirenosti naspram sudbine i njenih manifestacija. (Kelabazi, „Et-Te'aruf“, str. 152- 153)
Ko su stvarni sljedbenici Časnog Kur'ana?
Dio hadisa: „Ako ne bude mogao izdržati i bude u takvome stanju da ne mogne skrivati svoju potrebu“, se može razumjeti na način da ljudi imaju različite kapacitete izdržljivosti, kao što su im i karakteri i narav različiti. Kao što među ljudima ima izdržljivih i jakih, ima i onih slabih. Onaj ko je snažan, taj izdrži i skrije potrebu. Ali, oni koji su slabašni ne mogu izdržati, nego svoje potrebe iznose ljudima. Za takve je onda najljepše da svoje halove izlažu stvarnim sljedbenicima Časnog Kur'ana.
Naredba je, zapravo, Allahova Poslanika, s.a.v.s., da oni koji su u takvome stanju, svoje žalbe i pritužbe izlože Onome Kome pripada Kur'an, a to je Uzvišeni Allah. Oni koji nisu u stanju da tako postupe, onda trebaju da ih izlože stvarnim sljedbenicima Časnog Kur'ana, jer su se oni okitili ahlakom Kur'ana, tj. ahlakom Allaha, dž.š., i ahlakom Njegova Poslanika, s.a.v.s. Naša majka hazreti Aiša, r.anha, je na pitanje, kakav je bio ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s., odgovorila: „Njegov ahlak je bio Časni Kur'an. Bivao bi zadovoljan onim što Kur'an naučava da je dobro, a ljutio se na ono što Kur'an naučava da nije dobro.“ (Buhari, 1/12; Muslim, 1/63)
Uzvišeni Allah je najplemenitiji i najmilostiviji. Svoga roba neće ostaviti u tjeskobi, niti ga prepustiti da bude pod nekim teretom koji ne može izdržati i teškoćom koju ne može podnijeti. Ili će mu u potpunostu ukloniti teret, ili će mu podariti sabur i olakšati teret. Možda će mu podariti i mekam zadovoljstva predodređenim, a što je najbolja nagrada. Tako i stvarni sljedbenici Časnog Kur'ana imaju slične osobine. Oni su se okitili ahlakom Uzvišenog Allaha, Koji je objavio Kur'an. Allah, dž.š., je dobar i voli one koji čine dobro; plemenit je; daje, ne očekujući ništa zauzvrat; milostiv je i samilostan prema robovima.
I istinski sljedbenici Kur'ana poznaju se po toj vrsti osobina. Oni su uglavnom svoje živote poistovjetili s Časnim Kur'anom. Okitili su se njegovim ahlakom i učinili ga glavnim zakonikom svojih života, od kojeg nikako ne odstupaju. Oni su posjednici lijepih i pohvanih osobina, te vole da čine dobro. Kao što su revnosni u ibadetima, isto tako su otvorene i široke ruke kada je u pitanju pomoć. Čak i da imaju svojih potreba, oni nastoje da otklone muke i riješe probleme drugih. Ne očekuju nikakvu zahvalnost na onome što su učinili, i rade to, bez samopokazivanja.
Istinskim sljedbenicima Časnog Kur'ana (ehl-i Kur'an) ne nazivamo one koji ga samo čitaju ili pamte. Za njih se kaže da su učači (kurra’). Takvi se putem učenja Časnog Kur'ana izdržavaju. Njihov je broj velik i na svakom mjestu ih se može susresti. A oni kojima je Časni Kur'an prerastao u ahlak, rijetki su poput „crvenog sumpora“.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je, stoga, svojim riječima: „Ako ne neđe nikog od sljedbenika Kur'ana…“, ukazao na to da su takvi jako rijetki. No, Poslanik, s.a.v.s., je ukazao na još jedan način izlaza za one koji su u takvoj situaciji, kako ih ne bi ostavio u beznađu: „…onda neka svoje stanje izloži nekome, ko je častan i plemenit (posjednik ‘haseba’), jer se kod takvih osoba nalaze neke osobine koje su od imana.“
Istinske vrline ili lažni ugled?
Ko su ti koji su čestiti i posjednici vrlina? Koje su to osobine od imana? U rječnicima se pojam ‘posjednik haseba’ spomenut u hadisu, prevodi kao: časna osoba, osoba čista i čestita porijekla, hrabra i odvažna osoba, odlikovana osoba, poštovana osoba, ljubazna osoba, osoba koja uživa poštovanje…
Sve te osobine povećavaju čovjekov društveni ugled. No, Poslanik, s.a.v.s., je ukazao na to da je stid, osobina koja taj ugled čini vrijednim. Stid je osobina koja čovjeka usmjerava dobru i popravlja mu ponašanje. To je osobina koja ne dozvoljava suprotstavljanje istini, ne odvodi od dobra i koja sprječava da se zapadne u pogrešno postupanje. Stoga je i Resulullah, s.a.v.s., rekao: „Stid je od imana.“ (Muslim, 79) Stid čini ljepšim čestitog i plemenitog, te mu povećava ugled. Osoba koju krasi stid ne odbija onoga ko joj dođe na vrata, koliko god je to u mogućnosti, a da mu ne podmiri potrebu. Jer, stid navodi vjernika da pomogne svome bratu. Ne dozvoljava mu da napusti brata, sve dok mu ne otkloni poteškoću ili mu ne olakša. Kadi Ijad, rah., je stid definisao kao tjeskobu zbog koje pocrveni lice kada osoba učini nešto loše ili kada propusti učiniti nešto dobro. (Kadi Ijad, 1/152)
Nešto najružnije i najgore za ugledne osobe jeste da ostanu ravnodušne, iako u njihovoj okolini ima onih kojima je pomoć potrebna, te da ne pruže pomoć bratu koji je u problemu, iako su u stanju da mu pomognu.
Za onoga ko je plemenit i koristan kaže se i da je „dobar“. Opozitno tome, za onoga ko je zao i štetan kaže se da je „loš“. Vrijednost nečega se poznaje po njegovoj suprotnosti. Stid spada u osobine lijepog ahlaka. To je osobina velikih ljudi. A maloumnici su izgubili osjećaj za stid. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je za Allaha, dž.š., rekao: „Nema sumnje da se Allah, dž.š., stidi i da je plemenit.“ (Ebu Davud, „Kitabu ‘l-vitr“, 2/78; Tirmizi, „Kitabu ‘d-da'vat“, 5/568) Time je akcentirao povezanost stida sa plemenitošću.
Da se razumjeti da biti častan i uvažen ne znači posjedovati samo časno porijeklo, ili biti snažan i moćan. Ono što čovjeka čini časnim, i što mu uzdiže i povećava poštovanje i ugled jesu njegove vjerske i moralne karakteristike. Ugled onih koji su lišeni tih odlika jeste izvještačen. Ugled niskomoralnih osoba jeste puko napuhivanje.
Uzvišeni Allah o onima koji posjeduju ugled koji se bazira na vjerskim vrijednostima ovako veli: „Oni se kaju, i Njemu klanjaju, i Njega hvale, i poste, i namaz obavljaju, i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i Allahovih propisa se pridržavaju. A vjernike obraduj!“ (Tevbe, 112)
„Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha, – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.“ (Ahzab, 35)
„Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju.“ (Mu'minun, 1-5)
„I koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu, i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju, – oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.“ (Mu'minun, 8-11)
„Osim vjernika, koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali, i oni u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi, i oni koji u onaj svijet budu vjerovali, i oni koji od kazne Gospodara svoga budu strahovali.“ (Me'aridž, 22-27)
U navedenim i sličnim ajetima su radosne vijesti za one koji su ugled stekli svojim imanom i izvršavanjem vjerskih dužnosti.
Onaj ko bude postigao spomenute osobine i njima okitio svoj ahlak bit će častan i postići će istinski ugled, pa makar i ne poticao iz neke plemenite i poznate muslimanske porodice.
Osoba koja je ugledna i poštovana je plemenita, otvorene ruke i željna pomoći drugome. Stidi se i ne odbija s vrata onoga ko joj dođe. Ophrvanog bolom ne ostavlja bez rješenja, a onoga u teškoći ne ostavlja samog. Allah, dž.š., je Onaj Koji najbolje zna!
