Uzvišeni Gospodar je čovjeka stvorio kao najčasnije biće i ukrasio ga je mnogim vrlinama. Ljudima je, shodno činjenici da moraju biti iskušani, dato na volju da biraju između dvoga. Dok su za one koji postupaju u skladu sa ciljem svoga stvaranja, dakle, one koji vjeruju u Uzvišenog Gospodara i koji su svoj život uredili po mjerilima Njegovih propisa, nagoviještene radosne vijesti o beskrajnim ljepotama, za one koji su pokorni svome nefsu i koji postupaju suprotno ljudskoj prirodi nagoviještena je vječna patnja. Prema tome, čovjek će odabrati ili da slijedi vlastiti nefs te bude igračka u šejtanovim rukama, ili da robuje Allahu dž.š., i tako postigne smiraj.
Nemoguće je da vjernici kojima je cilj zadovoljstvo Uzvišenog Gospodara, dođu do svoga cilja, a da ne slijede Allahova Poslanika, s.a.v.s. Međutim, postavlja se pitanje kako bismo to trebali razumjeti pojam slijeđenja Allahova Poslanika, s.a.v.s.? Slijeđenje Allahova Poslanika, s.a.v.s., ne podrazumijeva samo verbalnu tvrdnju. Slijediti Allahova Poslanika, s.a.v.s., u najširem smislu znači razumjeti i živjeti Allahovu, dž.š., vjeru onako kako ju je on, s.a.v.s., razumijevao i živio.
Kako bismo to ostvarili neizbježno je da slijedimo učenjake i velikane, na čelu sa plemenitim ashabima, r.anhum, koji su kroz generacije, sve do današnjih dana, takav način života i razumijevanja vjere prenijeli kao životnu vodilju. Jer, oni su ti koji su poimanje, način života Allahova Poslanika, s.a.v.s., i njegov lijepi ahlak uklesali kako u redove knjiga tako i u srca.
U ličnosti Allahova Poslanika, s.a.v.s., je vrhunac svih lijepih osobina koje čovjek treba da ima. Sam Časni Kur'an svjedoči uzvišenosti njegova ahlaka (Kalem, 4) i činjenici da je on, s.a.v.s., najljepši primjer, „usvetu ‘l-hasene“ (Ahzab, 21). Stoga, u onoj mjeri u kojoj Allahova Poslanika, s.a.v.s., uzmemo za primjer i ukrasimo se njegovim ahlakom, u toj mjeri smo iskazali svoju pokornost i slijeđenje.
Jedna od vrlina koje vjernici trebaju imati, a koja se na najljepši način očitovala kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., jeste briga o emanetu. Riječ „emanet“ koja je nastala od korijena „emn“, nosi značenja: „imati povjerenja, biti siguran od straha i brige, biti povjerljiv“, te označava materijalna i duhovna prava koja su data na čuvanje povjerljivoj osobi. Istovremeno, emanet ili povjerljivost, kao jedna od vrlina vjerovjesnika, a.s., ukazuje na to da su oni bili izuzetno povjerljive ličnosti.
Časni Kur'an na različite načine ukazuje na takva svojstva vjerovjesnika, a.s. (A'raf, 68; Šuara, 107, 125, 143, 162, 178; Duhan, 18) Historijska činjenica koja je jedan od primjera tome jeste to da su u Sretnom stoljeću čak i oni koji su gajili neprijateljstvo spram Allahova Poslanika, s.a.v.s, ostavljali svoje stvari njemu u emanet, upravo zbog povjerljivosti po kojoj je bio poznat.
Šta obuhvata emanet?
Postoje različita objašnjenja šta je to emanet koji se u Časnom Kur'anu spominje u šest časnih ajeta. Neka od njih su:
- Emanet kao pojam koji označava ostavljanje imetka ili stvari nekoj osobi na čuvanje u okviru određenog perioda. Jedan od ajeta koji ukazuje na takvo značenje pojma emanet, a čija upotreba je rasprostranjena u današnjem vremenu jeste 283. ajet sure Bekare:
„(…) A ako jedan kod drugog nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje i neka se boji Allaha, Gospodara svoga (…)“
- Emanet koji dolazi i u značenju duhovnih i tjelesnih sposobnosti, spoznaje Allaha, dž.š., vjerskih dužnosti i odgovornosti, a na koji ukazuje 72. ajet sure Ahzab:
„Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se sustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen.“
Jedan od prvih mufessira, Ibn Džerir et-Taberi, rah., iznosi nekoliko mišljenja o tome kako emanet spomenut u prethodno navedenom ajetu dolazi u značenju Allahove, dž.š., vjere i dužnosti kojima je obavezao čovjeka, a potom iznosi svoj stav da je najispravnije mišljenje da spomenuti emanet podrazumijeva sve vrste emaneta, duhovne i materijalne. (Džamiu ‘l-bejan, XX, 342)
Elmalılı Hamdi Yazır, rah., pak u ajetu spomenuti emanet vezuje za hilafet (namjesništvo) pa kaže: „Emanet podrazumijeva hilafet koji je Allah, dž.š., dao čovjeku u sprovođenju Njegovih zapovijedi, zabrana i propisa, kako u pogledu odnosa prema Njemu Uzvišenom, tako i u pogledu odnosa među ljudima.“ (Hak dini Kur'an dili, XI, 242)
Ukoliko pažljivo analiziramo navedena mišljenja, dolazimo do zaključka da sve prilike i potencijali koji su nam povjereni na privremeno korištenje, počev od imana pa do svih ostalih duhovnih i materijalnih blagodati, predstavljaju emanet za nas. Pored toga, u različitim hadisima se navodi kako i sva obećanja, razgovori koji se vode na privatnim sastancima, tajne, te privatnost porodice, predstavljaju po jedan zaseban emanet. (Mudžemu ‘l-mufehres)
Također, na oproštajnoj hutbi, preporučujući vjernicima da paze na prava svojih žena, Pejgamber, s.a.v.s., je skrenuo pažnju na to da su one emanet od Allaha, dž.š., te je kazao:
„O ljudi! Preporučujem vam da pazite na prava svojih žena i da se po tom pitanju bojite Allaha, dž.š. Vi ste ih preuzeli kao emanet od Uzvišenog Allaha.“
Cijena iznevjere
Koliko god je pohvalno čuvanje emaneta, toliko je i pokuđena njegova iznevjera. U slučaju da nestane emaneta, kao jednog od najočitijih svojstava vjernika, o čemu Uzvišeni Allah kaže: „I koji o povjerenim im emanetima i obavezama svojim brigu brinu.“ (Mu'minun, 8; Mearidž, 32), to je nagovještaj propasti cijelog čovječanstva. Potvrda toga su riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: „Kada nestane emaneta, očekuj Sudnji dan.“ (Buhari, Ilm, 2)
Iznevjeru emaneta Pejgamber, s.a.v.s., je okarakterisao kao znak licemjerstva, te je u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., kazao:
„Tri su obilježja munafika (licemjer): Kada govori, laže; kada obeća, pogazi datu riječ; i kada mu se povjeri kakav emanet, iznevjeri.“ (Buhari, Iman, 24)
Ponekad se može desiti da se sva tri spomenuta obilježja nađu pri nekom muslimanu. Ipak, takvog muslimana nije dozvoljeno okarakterisati kao nevjernika ili munafika. Može se samo kazati da liči na munafika ili da je poprimio munafički ahlak. Iz tog razloga je Pejgamber, s.a.v.s., upozorio vjernike da se čuvaju toga da im ta obilježja pređu u naviku te postanu dio njihovog ahlaka.
Huzejfe b. Jeman, r.a., ashab koji je prenio mnoge hadise u kojima se spominju iskušenja i događaji koji će se desiti prije nastupanja Sudnjeg dana, prenosi i da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
„Bez sumnje, emanet je pustio svoje korijene u ljudskim srcima i nastanio se duboko u njima. Potom je objavljen Kur'an, pa su ljudi, zahvaljujući tom emanetu, naučili i razumjeli emanet iz Kur'ana i Sunneta.“ Nakon toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nadalje govorio o nestajanju emaneta, pa je kazao:
„Čovjek će zaspati, a emanet će biti uzet iz njegova srca, ostat će samo njegov slabi trag. Potom će ponovo zaspati i emanet će ponovo biti uzet iz njegova srca, tako da će ostati samo njegov trag poput ožiljka na ruci – poput žeravice koju nogom šutneš, pa ona oprži tvoju kožu i napravi plikove u kojima nema ništa.“ Zatim je uzeo kamenčić i šutnuo ga nogom, pa je kazao: „Na koncu će ljudi doći u takvo stanje da će trgovati, a gotovo da niko od njih neće izvršavati povjereni emanet. Čak će se govoriti: ‘U tom i tom plemenu ima povjerljiv čovjek!’, a drugi će ga hvaliti riječima: ‘Kako je hrabar, kako je lijep, kako je pametan!’ Međutim, taj čovjek u svome srcu neće imati imana ni koliko je zrno gorušice.“ (Buhari, Rikak, 35)
Ono na što se misli kada se kaže „nestajanje emaneta“, jeste slabljenje imana i slabljenje osjetljivosti vjernika kada je u pitanju emanet. Jer, u nastavku hadisa govori se o negativnim posljedicama koje takvo stanje donosi.
Stoga, da bismo se sačuvali tih negativnih posljedica, spomenutih u hadisu, moramo se čvrsto držati emaneta koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ostavio svome ummetu. A on, s.a.v.s., je na oproštajnoj hutbi kazao:
„O vjernici! Ostavljam vam dva emaneta. Ako ih se budete čvrsto držali, nikada nećete skrenuti sa Pravog puta. To su Allahova Knjiga i moj Sunnet (ili ehl-i bejt).“
