Časni ajeti i hadisi muslimane podstiču da stalno održavaju ispravan nijjet, nadu i lijepo mišljenje o Allahu, dž.š. Sljedeći hadis-i kudsi jeste jedan od takvih hadisa: Naš Poslanik, s.a.v.s., prenosi nam da je Uzvišeni Allah rekao: “Ja postupam prema Svome robu shodno njegovom mišljenju o Meni. Pa neka o Meni misli onako kako želi.” Prema drugoj predaji navedenog hadisa, Uzvišeni Gospodar kaže: “Neka mu’mini o Meni ne misle ništa drugo osim hajra!” (Buhari, Tevhid 15, 35; Muslim, Zikr i dova 2, 19, 21) Shodno tome, Uzvišeni Hakk, nam želi reći: “Ja ću prema Svome robu postupiti shodno njegovom mišljenju o Meni.”
Činjenica je da lijepo mišljenje, u pravom smislu, gaji samo osoba koja čini dobro. A lijepo mišljenje o Allahu, dž.š., imaju jedino oni koji paze na Njegove propise, koji strahuju od džehennemske prijetnje ali se istovremeno i raduju milosti Uzvišenog Gospodara. Onaj koji ima lijepo mišljenje o Uzvišenom Allahu, taj vjeruje da će mu On Uzvišeni podariti nagradu za dobro koje je činio, da će ispuniti dato obećanje i prihvatiti njegovu tevbu. Udaljena je od Allaha, dž.š., osoba koja je ogrezla u velikim grijesima, koja čini zulum i prkosi Njegovim naredbama. Tu udaljenost i hladnoću između nje i Gospodara svjetova prouzrokovali su njeni grijesi, harami i zulum, i to je ono što je sputava od gajenja lijepog mišljenja o Allahu, dž.š.
Kako bismo održali, u časnom hadisu spomenuto, lijepo mišljenje o našem Uzvišenom Stvoritelju, najprije moramo obratiti pažnju na dvije stvari. Prvo je da osoba treba sagledati uzroke dobra i zla koje joj se desi. Čovjek treba steći pronicljivost gledajući vlastita iskustva i iskustva drugih ljudi te promišljajući o činjenicama vezanim za sudbine prethodnih naroda. Kako bi vjernik postigao spomenutu pronicljivost najkorisnije je razmišljati o ajetima iz Časnog Kur’ana. Sve vesile i putevi dobra i zla, na detaljan način su objašnjeni kroz Allahov, dž.š., govor. Zatim, treba usmjeriti svoje promišljanje na sunnet. Ta dva izvora jasno pokazuju čovjeku dobro i zlo kao i puteve istih. Nakon što promisli o historiji mnogih naroda i o onome kako je Uzvišeni Gospodar postupio prema pokornima, a kako prema nepokornima, rob će uvidjeti da se savremena saznanja podudaraju sa Časnim Kur’anom i sunnetom. Štaviše, ukoliko se osvrnemo na historiju, jasno vidimo realizaciju onoga o čemu nas je Uzvišeni Gospodar obavijestio.
Na taj način, božanski dokazi i mudžize koje se očituju u pojavnom svijetu, pokazuju nam to da su Časni Kur’an i naš Poslanik, s.a.v.s., istina te da Allah, dž.š., sigurno ispunjava Svoje obećanje. Druga bitna stvar jeste budnost nefsa spram pogrešnih navođenja. To je jedno od najbitnijih načela, jer rob zna da će grijesi i gaflet sigurno nanijeti štetu njegovom dunjalučkom i ahiretskom životu. No međutim, nefs čovjeka vara na mnoštvo načina: ponekad čini da se pretjerano uzda u Allahovu, dž.š., milost; ponekad odlaže činjene istigfara i tevbe, dok ponekad ga navodi da prestane izvršavati farzove, pri tome ga zabavljajući izvršavanjem pohvaljenih djela, ponekad uzima vlastitu sudbinu za izgovor, ponekad uzima ponašanje svojih vršnjaka kao opravdanje za vlastito, a ponekad navodi na slijeđenje pogrešnih osoba.
Šta znači imati lijepo mišljenje o Allahu, dž.š.?
Pored toga što gorenavedeni hadis- i kudsi donosi radosnu vijest, mnogi ljudi ga često pogrešno razumijevaju. Treba imati na umu sljedeću istinu: rob koji je nepokoran Uzvišenom Gospodaru i koji bježi od Njega, ne može imati ni lijepo mišljenje o Njemu Uzvišenom. Indolentnost i ljenost kao posljedice činjenja loših djela, nikada se ne mogu poistovijetiti sa posjedovanjem lijepog mišljenja. Osoba koja drugome nanosi zlo, istovremeno se i udaljava od te osobe, i to u onoj mjeri u kojoj se loše ponaša prema njoj. Upravo zbog toga, najljepše mišljenje o Gospodaru svjetova imaju oni koji su Njemu Uzvišenome najpokorniji.
U skladu s tim, Hasan Basri, rah., je rekao: “Mu’min ima lijepo mišljenje o svome Gospodaru pa učini lijepo dijelo, a griješnik ima pogrešno mišljenje o svome Gospodaru pa počini grijeh.” Kako je moguće da osoba koja bježi od Uzvišenog Allaha i uzima svoj nefs za gospodara, gaji lijepo mišljenje o Allahu, dž.š? Kako je moguće da osoba koja je neprijatelj Allahovim, dž.š., dostovima, a prijatelj Njegovim dušmanima, ima lijepo mišljenje o Gospodaru svjetova? Kako može gajiti lijepo mišljenje o Allahu, dž.š., onaj ko ne prihvata Njegova svojstva, Njegov govor, naredbe i zabrane, Njegovo nagrađivanje i kažnjavanje robova?
A Uzvišeni Allah, ovako se obraća onima koji su vjerovali da je Allahovo, dž.š., saznanje o onome što su činili ograničeno: “I to vaše uvjerenje, koje ste o Gospodaru svome imali, upropastilo vas je, i sada ste nastradali.” (Fussilet, 23) Oni su mislili da Uzvišeni Allah ne zna većinu stvari koje oni znaju. Imali su pogrešno mišljenje o Njemu Uzvišenome i zbog toga su upropašteni. Stanje u koje su zapali jeste stanje poricanja Allahovog, dž.š., savršenstva i Njegovih uzvišenih sifata te pripisivanje Uzvišenom Gospodaru svojstava koja Mu ne priliče. Ukoliko neko posjeduje takvo vjerovanje te i dalje misli da će mu Uzvišeni Allah podariti Džennet, on je u zabludi, vara sam sebe ili ga je prokleti šejtan prevario. Trebamo dobro razmisliti o sljedećem: da li je moguće da lijepo mišljenje o Allahu, dž.š., ima rob koji čini djela koja izazivaju srdžbu Uzvišenoga Gospodara i ne izvršava Njegove naredbe, a vjeruje da Uzvišeni Gospodar vidi i čuje sve što tajno ili javno čini, te da će biti izveden pred Njega i polagati račun?
Takvo stanje nije ništa drugo doli nefsanska podvala i samoobmana iluzijama i neosnovanim nadanjem. Ebu Umame, r.a., prenosi: “Otišao sam sa Urveom b. Zubejrom, r.a., do naše majke Aiše, r.a. Aiša, r.a., nam je tada rekla: ‘Kamo sreće da ste vidjeli Allahova Poslanika, s.a.v.s., kada je bio bolestan! Tada je imao šest ili sedam dinara. Naredio mi je da ih dam kao sadaku, ali moja zauzetost njegovom bolešću spriječila me u tome. Nakon što mu je Uzvišeni Allah podario ozdravljenje, upitao me: – Šta si učinila, jesi li dala onih šest dinara? Ja na to odgovorih: – Nisam. Tako mi Allaha, bila sam zauzeta tvojim stanjem, nisam stigla to učiniti. Zatim je zatražio da ih donesem. Kada sam donijela dinare, stavio ih je u ruku i rekao: – Kakvo mišljenje o Allahu ima pejgamber koji se susrestne s Njim, a ove pare su još uvijek u njegovim rukama?” (Humejdi, el-Musned, 1/301; Ahmed, el-Musned, 41/254) Zbog šest dinara koje je mogao dati kao sadaku, Pejgamber, s.a.v.s., se bojao susreta sa Allahom, dž.š. A kakvo li tek mišljenje o Uzvišenom Gospodaru imaju zalimi koji će doći pred Njega sa učinjenim raznim nepravdama i zulumima, oni koji čine velike grijehe, ne prezajući ni malo?
Ukoliko kažu: “Mi smo gajili lijepo mišljenje da Allah, dž.š., neće kazniti niti jednog zalima (nepravednik) ili fasika (griješnik)”, pa takve riječi su u suprotnosti sa jasnim ajetima Časnog Kur’ana i nepobitnim principima islama. Zbog toga, ono što govore nije lijepo mišljenje o Allahu, dž.š., već su to njihove uzaludne i isprazne nade. Ibrahim, a.s., je upitao svoj narod: “Zar lažna božanstva umjesto Allaha hoćete? I šta o Gospodaru svjetova mislite?” (Saffat, 86-87)
Dakle, upitao ih je kako misle da će Uzvišeni Gospodar postupiti prema njima dok oni čine ibadet nekome drugome. Mi se ne klanjamo kipovima, međutim, trebamo se podsjetiti na ajet u kojem nas Allah, dž.š., opominje riječima: “Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo?” (Furkan, 43) Onaj ko istinski razmisli o prethodno rečenome, shvatit će da lijepo mišljenje o Allahu, dž.š., znači živjeti u skladu sa Njegovim naredbama i zabranama. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Pametan je onaj ko svoj nefs pokori Allahovim naredbama i ko radi za ono što dolazi nakon smrti. A jadan je onaj ko slijedi strasti svoga nefsa, a potom gaji nadu spram Allaha, dž.š.” (Ibn Madždže, Zuhd 31; Tirmizi, Sifatu’l-Kijame 25)
Lijepo mišljenje o Allahu, dž.š., umjesno je i korisno jedino ukoliko činimo ono što će biti uzrokom spasa na Ahiretu. Sve dok činimo djela koja su uzrok propasti, neispravno je gajiti lijepo mišljenje i nadati se lijepome kraju. Ukoliko neko kaže: “Čak i u tom slučaju, opet treba gajiti lijepo mišljenje, jer Allahova, dž.š., milost veća je od Njegove srdžbe!”, reći ćemo: Da, tako je! Uzvišeni Allah veći je i milostiviji od svega, ali On spušta Svoju milost na onoga ko je dostojan milosti. On Uzvišeni istovremeno posjeduje i svojstva mudrosti, izzeta i osvete, i On kažnjava onoga ko kaznu zasluži. Kada bi bilo dovoljno samo lijepo mišljenje o Allahu, dž.š., uzdajući se u Njegova svojstva milosti i Njegova lijepa imena, onda ne bi bilo razlike između muttekija (oni koji su svjesni Allaha, dž.š.) i griješnika, mu’mina i kjafira, dostova i dušmana. Shodno tome, kada je u pitanju griješnik koji je na sebe navukao Allahovu, dž.š., srdžbu i prokletstvo, te bezbrižno čini harame, božanska pravda zahtijeva manifestovanje Allahovih, dž.š., imena i sifata koje karakteriše srdžba i osveta, a ne manifestovanje Njegovih imena i svojstava koja nose radosne vijesti.
Lijepo mišljenje o Allahu, dž.š., koristi samo onima koji su učinili tevbu, iskreno se pokajali i odustali od griješenja, koji su ostatak svog života usmjerili ka pokornosti i činjenju dobra. Eto, to je istinsko značenje gajenja lijepog mišljenja o Allahu, dž.š. Sve drugo je samoobmana i beskorisno tješenje. Možda se čini da smo previše odužili tekst posvećen ovoj tematici, ali postoji mnogo onih koji ne razlikuju značenje posjedovanja lijepog mišljenja o Allahu, dž.š., i zavaravanja samoga sebe lažnom utjehom, smatrajući da je to lijepo mišljenje o Allahu, dž.š. Uzvišeni Allah, u Časnom Kur’anu kaže: “Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. – A Allah prašta i samilostan je.” (El-Bekara, 218) Iz navedenog ajeta jasno je da Allah, dž.š., ne kaže da se Njegovoj milosti mogu nadati nemarni i smutljivci, već oni koji vjeruju i čine dobra djela.
Ispravna i umjesna nada u milost allaha, dž.š.
Lijepo mišljenje o Allahu, dž.š., i nada u lijep ishod na Ahiretu, mogući su jedino ukoliko rob čini djela koja je Allah, dž.š., učinio vesilom postizanja milosti. Ta djela i postizanje sevapa odraz su Njegove mudrosti i plemenitosti. Rob najprije treba da izvršava Allahove, dž.š., propise, a tek onda može gajiti lijepo mišljenje i nadu da ga Uzvišeni Gospodar neće napustiti i da će dobiti lijepu nagradu za svoja djela. Kada čovjek želi nešto i nada se tome, potrebno je da sljedeća tri uslova budu ispunjena kako bi njegova nada bila opravdana:
- treba istinski voljeti i željeti ono čemu se nada
- treba strahovati od gubitka onoga za čim žudi
- treba uložiti sav mogući trud kako bi došao do željenoga cilja.
Nada u kojoj nije sadržano niti jedno od nabrojanog, nije ništa drugo doli isprazna iluzija. Nada je jedno, a pusta želja je drugo. Svaki rob koji se nada, ujedno se i boji. Osoba koja ide ka određenom cilju, ona žurno hodi jer se plaši da joj cilj ne umakne.
Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
“Onaj ko se boji, on krene putem. Onaj ko krene putem, taj i dođe do cilja. Pazite! Allahova nagrada je skupa. Pazite! Allahova nagrada je Džennet.” (Tirmizi, Sifatu’l-Kijame, 18)
Allah, dž.š., kao osobinu onih koji čine dobra djela spominje nadu, ali istovremeno spominje i strah. Na taj način, Allah, dž.š., nam daje do znanja da su ispravna nada i strah sastavni dijelovi dobrog djela. Uzvišeni Allah ovako kaže: “Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svome strahuju, i oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju, i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju, i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru– oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiču.” (Mu’minun, 57-61)
Vezano za citirani ajet, naša majka, Aiša, r.a., prenosi sljedeći hadis: “Upitala sam Resulullaha, s.a.v.s., o tom ajetu: ‘Da li su to oni koji piju alkohol, čine zinaluk i kradu?’ Poslanik, s.a.v.s., mi odgovori: ‘Ej kćeri Siddikova, nisu! Naprotiv, to su oni koji poste, klanjaju namaz i daju sadaku, ali se boje da njihova djela neće biti primljena. To su oni koji se natječu u dobru.’” (Ibn Madždže, Zuhd 20; Tirmizi, Tefsir 24) Uzvišeni Allah je opisao sretnike kao one koji čine dobročinstvo uz strah, a upropaštene kao one koji čine loša djela, a osjećaju se sigurnim od kazne. Vidimo da su plemeniti ashabi, r.anhum, pokazali izniman trud u činjenju dobra ali su istovremeno imali i veliki strah. A mi smo u činjenju dobra slabi, pa čak i nemarni, ali istovremeno smo daleko od straha i osjećamo sigurnost.
Ebu Bekr Siddik, r.a., bi uhvatio svoj jezik i govorio: “Evo, ovo me je bacilo u nevolje!” On je mnogo plakao i govorio je: “Plačite! Ako ne možete, barem se pravite da plačete.” Kad god bi stao na namaz tijelo bi mu se ukočilo od straha. Ali, r.a., najviše se bojao duge nade i slijeđenja nefsanskih strasti. Ovako je govorio: “Duga nada čini da zaboravimo na Ahiret, a strasti i prohtjevi, udaljavaju nas od Istine. Pazite! Dunjaluk nam izmiče, a Ahiret se približava! I dunjaluk i Ahiret imaju svoje ljude. Vi nemojte biti od ljudi dunjaluka, budite od ljudi Ahireta. Danas je vrijeme za činjenje djela i nema polaganja računa, a sutra je polaganje računa i neće biti činjenja djela!” (Buhari, Rikak 4; Ebu Davud, ez-Zuhd, str. 116-117) Ebu Derda, r.a., ovako kaže: “Ono čega se najviše bojim na Sudnjem danu jeste da mi se kaže: “Ej Ebu Derda! Mnogo si toga naučio, a jesi li postupao po onome što znaš?” (Darimi, Mukaddime, 27; Ebu Davud, ez-Zuhd, str. 201)
A zatim bi govorio: “Kad biste znali šta vas čeka nakon smrti, ne biste više jeli s apetitom, prestali biste piti vodu, i ne biste ulazili u svoje kuće kako biste se zaštitili od vreline. Otišli biste u planine i udarali biste se u prsa plačući nad sobom i govoreći: ‘Kamo sreće da sam zasađeno drvo čiji se plodovi jedu.” (Ahmed b. Hanbel, ez-Zuhd, str. 114; Ebu Davud, ez-Zuhd, str. 193) Temim Dari, r.a., dok je jedne noći učio suru El-Gašija, dođe do 21. ajeta koji glasi: “Misle li oni koji čine zla djela, da ćemo s njima postupiti jednako kao sa onima koji vjeruju i dobra djela čine, da će im život i smrt biti isti? Kako loše rasuđuju!” Plakao je i ponavljao taj ajet sve do sabaha.
Ibn Ebi Mulejke, rah., ovako kaže: “Vidio sam trideset ashaba i svaki od njih je strahovao za sebe.” Prenosi se da je Hasan Basri, rah., rekao: “Samo se mu’min boji Allaha, dž.š., a samo je munafik (licemjer) siguran od Njega.”
Lijepo mišljenje ili lijepa iluzija
U historiji su se mnogi džahili i gafili pouzdali u milost i oprost Uzvišenoga Gospodara te nisu izvršavali Njegove naredbe niti su se klonili Njegovih zabrana. Zaboravili su da je Njegova kazna teška i da se neće moći vratiti nakon što postanu od naroda griješnih. U Časnom Kur’anu prenose se priče o uništenju takvih naroda. Ista prijetnja važi i za nas, čak i kada ne bismo bili uništeni na ovome svijetu, jer pred nama je Ahiret, Mizan, Džennet i Džehennem. Onaj ko ustrajava u griješenju a pouzdava se u oprost, on je poput tvrdoglavog i glupavog silnika. Vezano za takvo stanje, Maruf el-Kerhi, k.s., je rekao: “Nadati se milosti a ne biti pokoran, sramota je i glupavost.”
Hasan Basri, rah., bi govorio: “Neki su se zadovoljili nadom u oprost pa su otišli sa ovog svijeta a da nisu učinili nikakav hajr. Oni su govorili, mi imamo lijepo mišljenje o našem Gospodaru. To je laž, jer da su imali lijepo mišljenje o Allahu, dž.š., njihova djela bi bila lijepa!” Neki čovjek reče Hasanu Basriju, rah.: “Šta mislite o druženju sa onima koji nas prepadaju do te mjere da osjećamo kao da će nam srca iz grudi iskočiti?” Hasan Basri, rah., ovako odgovori: “Tako mi Allaha, bolje je da se družiš sa onim ko te plaši, pa da na kraju dođeš do selameta, nego da se družiš sa onim ko ti ulijeva osjećaj sigurnosti, pa da se na kraju susretneš sa strahotama.”
Oni koji u današnjem vremenu, neprestano govore o ašku i muhabbetu, ali su okrenuli leđa Šerijatu, trebaju dobro promisliti o tim riječima. Prenosi se da je jedan od selef-i saliha (dobrih prethodnika) rekao: “Mnogi su se iz neznanja obmanuli Allahovim nimetima i dobročinstvima. Mnogi se iz neznanja zavaravaju time da ih Allah, dž.š., štiti i podržava. I mnogo je onih koji su iz neznanja opijeni pohvalama ljudi!” Ubijeđeni smo da su velikani kroz prethodno navedene riječi objasnili razliku između posjedovanja lijepog mišljenja o Allahu, dž.š., i varanja samoga sebe. Ipak, kako bismo izveli zaključak iz svega rečenog navest ćemo sljedeće: Ukoliko čovjeka njegovo mišljenje o Uzvišenom Gospodaru vodi ka činjenju dobra, onda je ono ispravno. Međutim, ukoliko ga takvo mišljenje vodi ka činjenju grijeha i ljenosti, onda je ono samo varka i uzaludna utjeha.
Časopis Semerkand, br. 102, Hadis
