„Uistinu je namaz najveći i najvažniji ibadet, najljepši izraz pokornosti i robovanja Uzvišenom Gospodaru. Namaz – ibadet sačinjen od kijama, rukua i sedžde, počiva još od Adema, a.s., prvog čovjeka i poslanika, utjelovljenje je imana i ihlasa, i zajednički ibadet svih vjerovjesnika, a.s.
Namaz je ibadet koji predstavlja temelj, osnovu, islama i najprepoznatljiviju odliku muslimana. Namaz je lijek koji oslobađa čovjeka od tegoba i tereta. To je poziv na spajanje sa svojom iskonskom suštinom, draguljem božanskim, darovanim u ezelu, poziv na povratak sebi.“
„Prvi hram (kuća) sagrađen za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima.“ (Al-i ‘Imran, 96)
„Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite.“ (‘Ankebut, 45)
Kada je Uzvišeni Allah stvorio prvog čovjeka – Adema, a.s., šejtan se uzoholio i odbio poslušnost, a meleki su pokazali pokornost i učinili sedždu. Gospodar je Ademu, a.s., i njegovim potomcima naredio da Mu budu pokorni i da Mu robuju. Svi poslanici, od Adema, a.s., do Muhammeda Mustafe, s.a.v.s., su hodili putem pokornosti Stvoritelju i tom putu su podučavali druge. A u centru njihove svakodnevnice uvijek je bio namaz. Sve druge aktivnosti unutar dana nizale su se oko namaza.
Nakon što su naš praotac Adem, a.s., i njegova supruga Hava, zavarani šejtanskim došaptavanjima, pojeli zabranjeno voće u Džennetu, mnogo su se pokajali, plakali i tražili oprosta od Allaha, dž.š. Uzvišeni Gospodar nas o njihovom kajanju obavještava u Časnom Kur'anu:
„’Gospodaru naš’ – rekoše oni – ‘sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.’“ (A'raf, 23)
Milostivi Allah je primio njihovu tevbu i nastanio ih na Zemlji. Dao im je odjeću da pokriju svoja tijela i naredio im da je odjenu svaki put kada budu sedždu činili. U Časnom ajetu je kazao:
„O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete namaz obavljati (…)“ (A'raf, 31)
Prvi mesdžid
Kada su Adem, a.s., i naša majka Hava, izašli iz Dženneta, na Zemlji nije bilo ničega. Ali, mjesto časne Kabe je bilo označeno. Uzvišeni Allah je obavijestio Adema, a.s., o tom mjestu, te je on, a.s., zajedno sa melekima sagradio Kabu. (Kurtubi, Tefsir, dž. 2, str. 120-121)
Tako je prva kuća sagrađena na Zemlji bila časna Kaba. Uzvišeni Gospodar nam o tome kaže:
„Prvi hram (kuća) sagrađen za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima.“ (Al-i ‘Imran, 96)
Prilikom činjenja ibadeta i klanjanja namaza Adem, a.s., i njegovi sljedbenici okretali bi se prema Kabi. A kao izraz pokornosti i poštovanja činili su tavaf oko Kabe.
Postojanje časne Kabe na Zemlji počiva još od početka čovjekovog bivstva na Zemlji. Uzvišeni Allah ju je poklonio čovjeku kao pomoć na putu postizanja tevhida i oslobađanja od zablude.
Kaba je božanski dragulj, smješten u središte čovjekove svakodnevnice. Ona je orijentir, strana na koju se okrećemo, kapija spasa spuštena na Zemlju.
U ajetu se navodi da je Kaba blagoslov ne samo za Zemlju, nego i za sve svjetove. Blagoslov, kako u duhovnom tako i u materijalnom smislu.
Veličanstvenim tragom
Potomak Ademov, Nuh, a.s., pozvao je ljude na pokornost Stvoritelju. A kada je većina njih odbila taj poziv, desio se veliki potop. Zemlja je bila prekrivena vodom. Mekka-i Mukerrema, kao i svi drugi gradovi, bila je također potopljena. Kaba je srušena, a mjesto gdje se nalazila, izgubilo se bez traga.
Nakon mnogo godina Uzvišeni Allah šalje poslanika Ibrahima, a.s. Njega, njegovu požrtvovanu suprugu, našu majku Hadžeru i odanog sina Ismaila, a.s., odabrao je da pronađu temelje Kabe i da je ponovo izgrade.
Ibrahim, a.s., je živio negdje na području današnjeg Jordana. Njegov sin Ismail, a.s., je bio tek rođen. Uzvišeni Gospodar, mu tada naređuje da zajedno sa svojom mladom suprugom Hadžerom i sinom Ismailom, a.s., krene na put. Svoju prvu suprugu, našu majku Saru, ostavlja kod kuće i kreće na put, te slijedeći upute svoga Gospodara, stiže u Mekku-i Mukerremu.
Mekka je tada bila obično pusto mjesto u sred vrele pustinje. Okruživale su je planine sačinjene od stijena ispucalih na suncu. U sredini ravnica, usijani pijesak i na njemu troje ljudi… nikoga drugog nije bilo. Troje ljudi u misiji, važnoj za cijelo čovječanstvo. Uzvišeni Allah ih je odabrao za zadatak koji se tiče svakog čovjeka koji će doći poslije njih. Ponijeli su veliki teret, odgovornost za sve ljude. Tolike teškoće i muke trebalo je podnijeti zarad dobra cijelog čovječanstva.
Ibrahim, a.s., taj blagi i milostivi pejgamber, ostavio je svoju suprugu i saputnicu, Hadžeru, r.a., sa djetetom u naručju u sred pustinje i krenuo nazad. Hadžera, r.a., je potrčala za njim i upitala ga gdje ide. Iako je pitanje ponovila tri puta, nije dobila odgovor. Ibrahim, a.s., nije ništa govorio. Nije mogao da govori. Želio je da umiri plamen u njenim prsima, ali nije mogao da govori.
Najzad, Hadžera, r.a., ga upita:
„Da li ti to naređuje naš Gospodar?“
„Da“, odgovori, Ibrahim, a.s.
Našoj plemenitoj majci to je bilo dovoljno. Podigla je glavu i smireno rekla:
„Idi onda. On nas nikada neće ostaviti.“
Kada se Ibrahim, a.s., udaljio od Hadžere, r.a., popeo se na jedno brdo. Odatle je vidio mjesto gdje se davno prije nalazila Kaba. Međutim, Hadžera, r.a., ga nije mogla vidjeti. Tada je Ibrahim, a.s., proučio dovu:
„Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi namaz obavljali (…)“ (Ibrahim, 37)
Namaz
Znači toliki put, tolika muka, tolika čežnja i neizvjesnost, zbog namaza… U ajetu, uz namaz je upotrijebljen glagol „ikametun“ (jukimu ‘s-salate), što se prevodi kao „obavljati namaz“, međutim značenje je mnogo šire i snažnije. No dobro, šta znači spomenuti termin?
Najkraći odgovor bi bio: Staviti namaz, odnosno sedždu Allahu, dž.š., na centralno mjesto u svojoj svakodnevnici; istinski se okrenuti prema Kabi, Allahovoj kući; oživjeti svijest o tome da se u svakom trenutku nalazimo pred Allahom, dž.š.; zatim, klanjati namaz u njegovo vrijeme i u džematu, a sve druge poslove prilagođavati prema namazu.
U centru misije kojom je Uzvišeni Allah obavezao Ibrahima, a.s., Hadžeru, r.a., i Ismaila, a.s., bio je namaz. Namaz – djelo koje definiše i dunjaluk i Ahiret svakog čovjeka…
Uzvišeni Gospodar kao da je htio da se taj događaj nikada ne zaboravi. Dao je da se Kaba ponovo izgradi na takav način, uz takve uspomene, da je gotovo nemoguće zaboraviti tu priču, svakom onom ko je barem jedanput čuje. Zarad toga je naša majka Hadžera sama sa bebom u naručju ostala u sred pustinje. A Uzvišeni Allah, je njen tevekkul i teslimijet, nagradio božanskom opskrbom.
Nakon poslanika Ibrahima, a.s., došli su mnogo poslanici. Zajedno sa svojim ummetima prošli su ovim svijetom. A poslije njih, većina generacija je napustila čisti put Plemenitog Gospodara. U suri Merjem Gospodar svjetova spominje poslanike, a.s., njihovu pokornost i one koji su došli poslije njih, napustili namaz i zaslužili kaznu:
„To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali. A njih smijeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.“ (Merjem, 58-59)
Uistinu je namaz prvi i najvažniji ibadet kojim rob iskazuje pokornost i robovanje Uzvišenom Gospodaru. Namaz – ibadet sačinjen od kijama, rukua, i sedžde, počiva još od prvog čovjeka i poslanika, Adema, a.s., utjelovljenje je imana i ihlasa, i zajednički ibadet svih poslanika, a.s. (Fahruddin er-Razi, Tefsir, t. 8, str. 290)
Koliku važnost ima namaz u životu jednog poslanika, Allahov Miljenik, s.a.v.s., je izrazio u sljedećem hadisu:
„(…) Radost mojih očiju je u namazu.“ (Nesai, Išaretu ‘n-nisa 1)
O navedenom hadisu trebamo dobro razmisliti. Radost očiju znači smiraj, sreću i spas. Drugim riječima, to je smisao i cilj života. Obzirom da je Poslanik, s.a.v.s., Allahovu blizinu i prisustvo najviše i najsnažnije doživljavao u namazu, blagodati tih trenutaka opisao je kao radost svojih očiju. (Ibn Hadžer, Fethu ‘l-Bari, dž. 11, str. 345)
Drugi temelj Islama
U poznatoj predaji koju još nazivamo „Džibrilov hadis“, na pitanje šta je islam, Allahov Miljenik, s.a.v.s., je odgovorio:
„Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, da klanjaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan, i ako si u mogućnosti obaviš hadž.“ (Muslim, Iman, 1)
Dakle, kao drugi temelj islama, odmah nakon izgovaranja šehadeta, Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo je namaz.
Nakon prve objave koja se desila u pećini Hira, Allahovog Poslanika, s.a.v.s., je na putu do kuće zaustavio Džibril, a.s., i podučio ga kako će klanjati namaz. Od tog trenutka pa sve do preseljenja sa ovog svijeta, u središtu života našeg Poslanika, s.a.v.s., uvijek je bio namaz.
Spas za čovjeka i društvo
Na početku svakog namaskog vremena mujezini sa munara ponavljaju: „hajje ‘ale ‘l-felah“, što znači „dođite na spas“. To je poziv Uzvišenog Gospodara, poziv ljudima da dođu na namaz i spase se tereta dunjaluka, teškoće i umora. To je poziv na povratak svojoj čistoj prirodi, božanskom dragulju darovanom u ezelu, poziv na povratak sebi.
Uzvišeni Allah naređujući namaz kaže:
„Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite.“ (‘Ankebut, 45)
Onaj ko klanja namaz trudeći se da slijedi sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s., taj ga obavlja temeljito i skrušeno. A ukoliko se bude trudio da na takav način obavlja svaki namaz, onda će ga njegov namaz štititi i čuvati od svih materijalnih i duhovnih negativnosti.
Zajednica sačinjena od ljudi koji se trude da klanjaju namaz u skladu sa Sunnetom, biva zaštićena od zla i štete, u onoj mjeri koliki je njihov trud.
Namaz i džamija
Svi ibadeti vjernika, ali i svi drugi poslovi unutar svakodnevnice, trebaju biti radi Allaha, dž.š., radi Njegova zadovoljstva. Šejtan će naravno sve pokušati da čovjeka odvrati od tog cilja i pomete ga u njegovom naumu. Zbog toga se svaki vjernik treba utjecati svome Gospodaru od šejtanskih spletki i treba nastojati da postigne ihlas spomenut u ajetu:
„Reci: ‘Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.’“ (En'am, 162)
Musliman, posvećen Allahu, dž.š., trudi se da svoj namaz obavlja sa ihlasom. On je nesumnjivo svakodnevno u vezi i komunikaciji sa drugim muslimanima, a to ga obavezuje, da po uzoru na Časnog Poslanika, s.a.v.s., namaz smjesti u centar svog socijalnog života, tj. da namaz klanja u džamiji i u džematu.
Poslanik, s.a.v.s., je u vrijeme hidžre, na putu za Medinu, zajedno sa ashabima, r.anhum, odsjeo u mjestu Kuba. Tu su ostali dvije sedmice, ali su napravili mesdžid i svaki namaz obavljali zajedno, u džematu. Kada su došli u Medinu, odmah su počeli sa gradnjom mesdžida. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je namaz uvijek klanjao u džematu, bilo da je kod kuće ili na putu, pa čak i u vrijeme borbe. Ajet kojim je naređeno da se čak i na bojnom namaz polju klanja u džematu, dovoljno govori o tome koliku vrijednost kod Allaha, dž.š., ima zajedničko klanjanje. Ajet u prijevodu glasi:
„Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno s njima obaviš namaz, neka jedni s tobom namaz obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz pa neka i oni obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje (…)“ (Nisa’, 102)
Dakle, namaz u džematu čak i na bojnom polju (!)…
U džamiji i u prvom vaktu
Za vrijeme boravka u Medini, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je svaki namaz klanjao u mesdžidu. Plemeniti ashabi, r.anhum, su ga uvijek pratili u tome. Klanjanje namaza u džematu podrazumijeva klanjanje u džamiji i u prvom vaktu. U vrijeme Časnih ashaba, r.anhum, nikada se nije desilo, da se u džamiji u istom namaskom vaktu dva puta klanja namaz u džematu. Svi su stizali na prvi namaz u džematu.
U vezi s tim Allahov Poslanik, s.a.v.s., je upozorio:
„Kunem se Allahom u čijoj je vlasti moja duša, dođe mi da naredim da se sakupe drva. Potom da naredim da se prouči ezan, zatim da tražim od nekoga da predvodi namaz, a onda da odem onima koji nisu došli na namaz i zapalim njihove kuće, dok su oni njima…“ (Buhari, Ahkam 52, Ezan 29; Muslim, Mesadžid, 251-254)
Navedeni hadis ni u kom slučaju ne znači zapovijed paljenja kuća onima koji ne dolaze na namaz u džematu. Takva se praksa nikada nije desila i takav propis ne postoji. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam navedenim hadisom želi kazati koliko mu je teško zbog toga što neki ljudi ne dolaze na zajednički namaz i koliku odgovornost će snositi zbog toga.
Upravo zbog te velike važnosti i mjesta koje zauzima u vjeri, namaz u džematu smatra se obilježjem islama i jednim od osnovnih elemenata vjere. Prema nekim alimima, klanjanje namaza u džematu za muškarce je farzi ajn, prema nekima farzi kifaje, prema nekima vadžib, a prema nekima pritvrđeni sunnet. Imam Kasani, rah., učenjak hanefijskog mezheba, kazuje da je svaki muškarac musliman obavezan da ide na zajednički namaz, osim onih koji imaju vjerom opravdanu ispriku, i o tome među ulemom postoji jednoglasan stav – idžma. (Kasani, Bedaiu ‘s-sanai, dž. 1, str. 155)
Žene su zbog nekih stanja svojstvenih samo njima, odijevanja, obaveza oko djece, kuće i slično, oslobođene obaveze odlaska u džamiju na zajednički namaz. Njihovo klanjanje namaza u vlastitoj kući u prvom vaktu ima vrijednost klanjanja namaza u džematu.
Za muškarca, samostalno klanjanje namaza je krajnja granica, i najniži stepen ibadeta. Nije ispravno bezrazložno napuštati namaz u džematu. A onaj ko ne klanja ni tako – barem samostalno – taj ruši svoju vjeru i čini veliki haram.
Kada hadis koji govori da je namaz u džematu 27 puta vrjedniji od samostalno klanjanog namaza, analiziramo zajedno sa gore navedenim hadisom u kojem je upozorenje, bit će nam jasno da ga trebamo shvatiti kao obećanje nagrade, kao radosnu vijest i kao podstrek vjernicima da dolaze u džemat. Hadis nikako ne smijemo koristiti kao dokaz neobaveznosti zajedničkog klanjanja, tumačeći ga na način: „Ako ne obavim namaz u džematu, bit ću samo lišen uvećanja nagrade.“
Džamije su stub socijalnog života u vjerskoj zajednici, mjesto jedinstva i zajedništva, i mjesto spasa od samoće. Dok jedan do drugog, u safovima klanjaju namaz, vjernici se oslobađaju mnogih duhovnih bolesti kao što su sebičnost, zavist, pohlepa i druge. Dok dolaze u džamiju i padaju zajedno na sedždu Gospodaru svjetova, među njima se širi mir, te rastu povjerenje i samilost.
Među sedam skupina koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nabrojao kao one koji će biti u hladu Arša, je i skupina onih čija su srca vezana za džamiju. Kako je samo lijepo voljeti džamiju, voljeti džemat, voljeti namaz! Kako je divno živjeti u zajednici u kojoj se svakodnevno povećava broj onih čija su srca vezana za džamiju!
Uz želju i dovu da budemo od onih čija su srca vezana za džamiju…
Časopis Semerkand, br. 116, Tema broja
