Uzvišeni Allah u 6. ajetu sure Tahrim kaže: „O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre (…)“ A čuvati članove svoje porodice od vatre znači podučiti ih edebu.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Lijep edeb je od imana.“; i „Mene je moj Gospodar odgojio, a kako me je lijepo odgojio!“
Znaj da je edeb ukras svih vjerskih i dunjalučkih poslova. Svi ljudi, vjernici-nevjernici, monoteisti-politeisti, novotari-sljedbenici ehl-i sunneta, saglasni su u tome da je edeb jako pohvalna vrlina u međuljudskim odnosima. Bez edeba, niti jedan posao na svijetu ne može biti postojan i trajan.
Čuvati edeb u odnosu sa ljudima znači čuvati muruvvet (dostojanstvo i ljudskost), čuvati edeb u vjeri znači biti temeljit u slijeđenju Sunneta, a čuvati edeb u muhabetu znači paziti na poštovanje. Sve tri spomenute vrste edeba su međusobno povezane. Jer, onaj ko nema muruvveta, taj ne može slijediti Sunnet, a ko ne pazi na Sunnet, taj je nedosljedan i u iskazivanju poštovanja.
Edeb u postupanju i djelovanju proizilazi iz poštovanja, a poštovanje spram Uzvišenog Allaha i Njegovih propisa proizilazi iz takvaluka. Onaj ko bez ikakvog poštivanja narušava Allahove, dž.š., propise, te se na isti način odnosi prema Njegovim šahidima (svjedoci), taj nema nikakvog udjela na putu tesavvufa. Duhovna opijenost i prevelika ljubav nikada ne mogu odvratiti taliba (tragaoc za Istinom) od iskazivanja edeba, ne mogu ga spriječiti od slijeđenja Šerijata i izvršavanja Allahovih, dž.š., propisa. Jer, kod istinskih ašika, edeb je postao dio njihove prirode. A niti jedno živo biće ne može se osloboditi svoje prirode, sve dok duša ne napusti tijelo.
Stoga su ljudi, u svakom stanju dužni da paze na edeb. To se nekada dešava snagom volje (uz napor), a ponekad potpuno nesvjesno (prirodno). Sufije, kada su u stanju sehva (duhovna budnost), paze na edeb snagom volje, dok, kada su u stanju sekra (duhovna opijenost), Uzvišeni Allah ih čuva u granicama edeba. Ko zanemari edeb, taj nikako ne može biti evlija. Muhabet postoji jedino ukoliko postoji edeb.
Edeb je jedna od najljepših vrlina prijatelja i dostova. Dokaz da je neko obasut božanskim počastima jeste to što Uzvišeni Allah u njegovo srce usadi poštovanje spram vjerskih edeba. Upravo to je očiti dokaz protiv onih koji su skrenuli sa Pravoga puta, govoreći: „Kada roba nadvlada stanje muhabeta, sa njega spada obaveza izvršavanja vjerskih propisa.“
Vrste edeba
Prva vrsta edeba je edeb spram Uzvišenog Allaha po pitanju tevhida. Osoba koja posjeduje ovu vrstu edeba čuva se od iskazivanja nepoštovanja prema Uzvišenom Allahu, bilo da se nalazila u društvu, ili u osami. Rob se, dakle, u osami, na potpuno skrovitim mjestima, treba ponašati kao da se nalazi u padišahovom medžlisu. U sahih predaji se navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike sjeo savijajući nogu preko noge, pa mu je došao Džibril, a.s., i kazao: „O Muhammede, sjedi onako kako sjede robovi.“
Prenosi se da se Haris el-Muhasibi, k.s., četrdeset godina nije nikako naslonio na zid, niti po danu, niti po noći. Sjedio je samo na koljenima. Kada su ga upitali zbog čega sam sebe toliko muči, odgovorio je: „Ja se stidim da pred Uzvišenim Allahom sjednem drugačije nego što sjede robovi.“
Bajezid Bistami, k.s., je bio upitan: „Čime si postigao te visoke stepene?“, pa je odgovorio: „Sve što sam postigao, postigao sam pazeći na edeb kada sam u osami, sām sa Uzvišenim Allahom…“
Po pitanju edeba spram Uzvišenog Allaha, svi ljudi bi trebali uzeti pouku iz Zulejhinog postupka. Naime, kada je Zulejha ostala sama sa Jusufom, a.s., čekajući da se on odazove njenom pozivu, prekrila je kipa koji se tu nalazio. Na pitanje Jusufa, a.s., zašto je to učinila, odgovorila je: „Prekrila sam lice svoga boga, jer se stidim da me vidi dok činim ono što je suprotno edebu.“ Jusuf, a.s., joj tada reče: „Ako se ti stidiš kipa koji ne čuje i ne vidi, pa zar da se ja ne stidim Uzvišenog Allaha Koji sve čuje i vidi?“
Kasnije je Allah, dž.š., učinio da Jusuf, a.s., nakon dugih godina ponovo vidi svoga oca Jakuba, a.s. Zulejhi je povratio mladost, podario joj Uputu, i učinio je suprugom Jusufa, a.s. Ali, kada je Jusuf, a.s., poželio da bude sa njom, ona je pobjegla. Jusuf, a.s., je tada upita: „O Zulejha! Ja sam tvoj voljeni, ukras tvoga srca! Zašto bježiš od mene? Ili je možda ljubav prema meni nestala iz tvoga srca?“ Zulejha mu na to odgovori riječima: „Tako mi Allaha, nije! Naprotiv, moja ljubav se povećala, ali ja pazim na edeb pred svojim Gospodarom. Kada smo onoga dana ostali nasamo, moje božanstvo je bio kip, koji niti čuje niti vidi, a ja sam ga prekrila da ne bi pogazila edeb. A sada imam Stvoritelja Koji sve vidi, bez ikakve potrebe za očima. On me vidi u svakom stanju. Ne želim pred Njim učiniti ništa što je suprotno edebu!“
Prilikom mi'radža, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije gledao ljepote ni ovoga ni onoga svijeta, nije usmjeravao svoj pogled ni lijevo ni desno. Uzvišeni Allah o tome kaže: „Pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio.“ (Nedžm, 17)
Druga vrsta edeba je edeb prema sebi. To je edeb koji se postiže muruvvetom spram svoga nefsa, u svakom stanju. Osoba koja posjeduje takav edeb, ništa od onoga što se smatra izrazom nepoštovanja prema Uzvišenom Hakku i prema ljudima, neće učiniti ni prema svome nefsu. Prenosi se da hazreti Ali, r.a., nikada nije pogledao u svoje stidno mjesto. Kada su ga upitali za razlog toga, odgovorio je: „Stidim se svoga nefsa da gledam ono što je drugima zabranjeno da gledaju.“
Treća vrsta edeba je edeb prema ljudima. Najvažniji edeb u odnosu sa ljudima jeste lijepo ponašanje i postupanje u skladu sa Sunnetom.
Navedene tri vrste edeba čine jednu nerazdvojivu cjelinu.
Pomoć i uspjeh su od Allaha, dž.š. On nam je dovoljan.
