Zadaci porodice
- Kada Vaše dijete kaže neistinu, nemojte ga nazivati „lažljivcem“ i nastojte da ne komentarišete tu neistinu koju je izreklo. Ukoliko budete nastojali da ga nasilu suočite sa neistinom koju je izgovorilo, dijete će osjećati još veću potrebu da govori neistinu kako bi se spasilo toga da ga neko smatra lažljivcem.
- Jedna od najvećih greški koje možete učiniti jeste da se naljutite i počnete vikati pred djetetom koje govori neistinu. Vaše takvo postupanje prepada dijete i primorava ga da i dalje govori neistinu.
- Pohvalite dijete za pozitivne stvari koje čini i dajte mu do znanja da ono kod vas ima veliku vrijednost.
- Nikada nemojte govoriti neistinu pred svojim djetetom.
- Kada primijetite da Vaše dijete govori neistinu, nemojte se fokusirati na ono što je reklo, već na razloge koji su ga na to naveli. Ukoliko su negativnosti koje su ga natjerale na to vezane za vas (strah, manjak ljubavi i pažnje), potrudite se da ih otklonite.
- Ukoliko uprkos svim mjerama Vaše dijete i dalje nastavlja govoriti neistinu, možete se obratiti stručnjaku za pomoć.
Četverogodišnji Mehmed svakog jutra, nakon što ustane, gleda svoj omiljeni crtani film, Pepe. Tog jutra je Mehemd ustao i gledao Pepea, kao i svaki dan. Nedugo nakon što je pogledao crtani film, otišao je i rekao svom starijem bratu da je Pepe maloprije dolazio kod njih kući i da je on razgovarao sa njim. Brat mu naravno nije povjerovao i nazvao ga je lažljivcem…
Međutim, mi ne možemo reći da je Mehmed lažljivac. Jer, stručnjaci navode da djeca sve do 5. odnosno 6. godine ne mogu razlikovati realni od virtuelnog svijeta i da je sve do tog perioda normalno da djeca govore neistinu. U tom periodu, nema nikakve potrebe za strahovanjem zbog toga što dijete izgovara neistinu. Insistirati na tome da dijete govori istinu i djecu u tom dobu učiti da ne govore neistinu jeste pogrešno postupanje. No, u narednom periodu, otprilike već od sedme godine, budući da se kod djece razvila sposobnost poimanja realnosti, treba ih na prikladan način podučiti važnosti govorenja istine. Jer, u tom periodu, govorenje neistine se već može smatrati poremećajem ponašanja.
Strah od kazne navodi na govorenje neistine
Jedan od najvećih uzroka koji djecu navodi na govorenje neistine jeste strah od kažnjavanja zbog učinjenih grešaka. Djeca iz straha da će ih porodica i odrasli iz njihovog okruženja kazniti zbog počinjenih grešaka, ne mogu da budu iskrena i u tim trenucima, u svome mozgu, počinju izmišljati stvari vezane za ono što se desilo. Pa tako svojoj porodici i ljudima koji su sa njima, ne govore istinu, već im pričaju ono što su smislili. U takvim situacijama, dijete očekuje da mu odrasli povjeruju, a kada se to ne desi, ono počinje još više izmišljati. Kada dijete dođe u takvu situaciju da govori neistine, to nije nimalo prijatna situacija niti za dijete niti za one koji ga slušaju.
Kada primijetimo da dijete govori neistinu iz straha od kazne, ne trebamo ga primoravati da prizna krivicu. Dijete koje primijeti da su odrasli uvidjeli njegovu krivicu, biva satjerano u ćoše i odmah počinje negirati krivicu. Kada naprimjer porodica primijeti da su na djetetovim rukama i licu tragovi od jedenja bombona, pa, kao da nisu shvatili situaciju, upitaju: „Zar nismo zabranili bombone? Reci, jesi li ih to ponovo jeo?“, oni na taj način dijete navode na izgovaranje neistine. Budući da se boji reakcije svoje porodice, dijete misli da mu ne preostaje ništa drugo sem da negira da je jelo bombone.
Još jedna od grešaka koju čine odrasli jeste ta da dijete navode da kaže istinu rekavši mu da se neće ljutiti, a nakon toga ne održe datu riječ i kazne ga. U tom slučaju oni gube djetetovo povjerenje te u njegovim očima postaju osobe koje ne govore istinu. Najispravnije je fokusirati se na razlog koji dijete navodi na govorenje neistine, te mu na lijep i blag način objasniti kako treba postupati.
Neistinu govori dijete kome nedostaje ljubavi i pažnje
Dijete koje u okviru porodičnog ili školskog okruženja osjeća da nije voljeno, izgovarajući neistinu, nastoji privući pažnju. Dijete koje želi privući pažnju, koje želi da ga drugi cijene i pohvale, može govoriti da se desilo ono što ustvari nije. Pa tako dijete koje nije bolesno, može da se pravi da je bolesno, kako bi njegovi roditelji pokazali veću ljubav i pažnju prema njemu. U takvim situacijama roditelji trebaju i riječima i postupcima pokazati koliko ga vole i koliko je ono bitno za njih. Dakle, djetetu trebaju pokazati njemu potrebnu ljubav, poštovanje i pažnju. Ukoliko je to potrebno, o tome trebaju razgovarati i sa drugim članovima porodice, sa rodbinom i djetetovim učiteljima, kako bi i oni obratili više pažnje na to.
Ukoliko roditelji govore neistinu, i dijete će
Psihologinja Fatma Ülger navodi da su roditelji uzori svoje djece, te da ponekad svjesno ili nesvjesno bivaju neiskreni pred djecom. Ona dalje navodi: „Ukoliko navedemo nekoga da nekome na telefon kaže da nas nema, ili ukoliko za nešto što nismo riješili kažemo da jesmo, sve je to neistina. Ono što mi smatramo nevinim i beznačajnim neistinama, za našu djecu su prave neistine. Dijete onda razmišlja na način ‘Ukoliko moji roditelji govore neistinu, onda mogu i ja.’ Međutim, trebali bismo, kada izgovorimo neistinu, stati i razmisliti zbog čega imamo potrebu za tim. Uz to, trebamo nastojati razviti empatiju sa svojim djetetom. Djeca uče iz primjera naših postupaka. Zbog toga, ne bismo trebali govoriti ni one neistine koje smatramo nebitnim. Prema djeci se trebamo ponašati shodno svojoj ulozi roditelja i biti im ispravan primjer.“
