Gradski život ugrožava djecu i kroz neke pojave koje bi trebale biti svojstvene samo odraslima, kao što su stres, ubrzan tempo života, osamljivanje, nepovjerenje i potrošački sistem života.
U gradu nema prostora za djecu
„Ograničeno bezbrojnim preprekama u svome najužem okruženju, dijete u gradu može živjeti samo u onoj mjeri u kojoj oponaša odrasle. Onako kako odrasli idu autobusom i tramvajem na posao, tako i djeca idu u školu autobusom, minibusom ili tramvajem. Tako savremeno dijete, putem televizijskih programa upoznaje gradove na drugom kraju planete ili pak svemirska prostranstva, a ne poznaje vlastiti grad, ili i njega poznaje preko televizijskog ekrana.“ Navedene riječi su dio članka kojim se gospodin Kenan Şahin prije 30 godina osvrnuo na problem nedostatka životnog prostora za djecu u gradovima. Doista, uprkos činjenici da u gradu postoje prostori koje nazivamo „igrališta – prostori za djecu“, djeca u gradu primorana su da slijede pravila i strogi sistem grada kako im se nešto ne bi desilo. Ona nemaju mjesto gdje će vladati njihova pravila, kao što je to slučaj na selu ili u prigradskim naseljima.
U gradu je više krivičnih djela
Prema istraživanjima, u gradu je veća učestalost krivičnih djela koja počine djeca. Stručnjaci to povezuju sa sklonošću ka samostalnom životu i slabom vezom sa zajednicom. Također, u gradskim sredinama je mnogo lakše počiniti krivično djelo, jer ne postoji stalni nadzor preko prijatelja, rodbine i komšija, koji postoji u ruralnim sredinama.
Kada zamislimo jedno gradsko dijete, najprije nam naumpada skučenost prostora u kojem živi. Jer, u gradu nema mjesta kako bi dijete slobodno trčalo onako kako želi, igralo se i radilo nestašluke. Međutim, naša djeca nemaju samo problem nedostatka prostora. Gradski život ugrožava djecu i kroz neke pojave koje bi trebale biti svojstvene samo odraslima, kao što su stres, ubrzan tempo života, osamljivanje, nepovjerenje i potrošački sistem života.
Dvije ljulje i jedan tobogan nisu dovoljni
Igra je najutjecajniji faktor koji djetetu omogućava da upozna sebe i svoju okolinu. Svaka igra, u određenom smislu, ima pozitivan doprinos za dijete. Ponekad igra razvija djetetovu maštu, a ponekad ga uči kreativnosti. Međutim, parkovi koji se u gradovima smatraju „prostorima za igru“, nedovoljni su, kako po svojoj brojnosti, tako i po nemogućnosti da odgovore na razvojne potrebe djece. Najkonkretniji primjer toga je razlika koju uočavamo u djetetovom penjanju po vještačkim konstrukcijama u parku i penjanju po drveću. Naprimjer, dijete ima hiljadu načina da se popne na drvo i ti načini se stalno mijenjaju shodno djetetovoj mašti. Ali, kada je u pitanju penjanje u parku, uočavamo da se dijete na tu spravu može popeti samo na određeni broj načina i da ne može nikako istupiti iz te forme. Dakle, grad djetetu ne može pružiti više od igre u određenim kalupima. Suprotno tome, dijete koje se igra u prirodi, primorano je da samo osmisli svoje igračke i svoja pravila, dakle, ono mora koristiti svoj mozak i snagu svoje mašte. Stoga, u onoj mjeri u kojoj je problem mali broj parkova u gradu, u toj mjeri je problem i njihova funkcionalnost, obzirom da su uglavnom napravljeni po formuli „dvije ljulje i jedan tobogan.“
Jedina gradska vrijednost – novac
Najveća šteta koju gradski život pričinjava našoj djeci jeste to što ih uči da je sve u novcu. Kada izađete iz kuće za sve Vam je potreban novac, kako biste se vozili autobusom-novac, kako biste jeli-novac, kako biste popili sok-novac, kako biste obilazili grad-novac, kako biste sjeli-novac… Dakle, kada živite u gradskoj sredini gdje ništa ne možete bez novca, poprilično je teško objasniti djeci da novac nije jedina vrijednost.
Sve što kupite novcem rezultat je tuđeg truda. Dakle, ako imate novac, kupujete gotov proizvod i njega koristite. Nema nikakve potrebe da utrošite bilo kakav trud ili da nešto proizvedete kako biste zadovoljili svoje potrebe. Naprimjer, kako biste jeli voće, ne morate saditi voćke, ili, ne morate šiti sami sebi odjeću. Postoje oni koji sve to rade umjesto Vas, a na Vama je samo da platite kako biste zadovoljili sve te potrebe. Naravno, kako biste zaradili taj novac i Vi ulažete trud. Dobro, a Vaša djeca? Kakav ona trud ulažu kako bi zadovoljila svoje potrebe? Eto, to je bolno pitanje o kojem razmišljaju roditelji gradske djece, naročito kada njihova djeca dođu u period puberteta i pokleknu pred određenim trendovima. Nastranu to što djeca, čije sve potrebe ispunjavaju roditelji svojim novcem, ne ulažu nikakav trud, već oni čak i ne znaju uz kakav trud i proces je nastao određeni proizvod koji im roditelji kupe. Naprimjer, mnoga gradska djeca misle da jagode nastaju u marketu, tamo gdje se i kupuju.
U takvom svijetu u kojem novac otvara sva vrata, put koji se djeci neminovno nameće jeste put čiji je glavni cilj novac. Budući da dobro zanimanje znači dobru zaradu, djeca se usmjeravaju da što više uče i dobivaju visoke ocjene. A dijete koje je usmjereno samo na učenje i postizanje visokih ocjena, ustvari od malih nogu, u središte svog života stavlja novac.
Snaga mašte je napustila grad
Naša djeca koja su okružena visokim zgradama lišena su blagodati odrastanja uz posmatranje pejzaža. Ukoliko dijete ima sreću da živi u ulici u kojoj drveće pruža sliku zelenila, onda treba da bude zahvalno na svome stanju. Inače, djeca bivaju osuđena na zatvoren prostor i izložena igricama koje čovjeka pretvaraju u robota. S druge strane, sasvim je drugačije iskustvo trčkarati po livadama, posmatrati bube kako nose mrvice hrane ili posmatrati mačku kako izvodi kojekakve mudrolije dok lovi svoj plijen. Sve to dijete uči nečemu mnogo drugačijem, nudi mu svijet pun otkrića, kakav ne može upoznati na ulicama okruženim ravnim zidinama zgrada. Prirodna okruženja najprije uče djecu da posmatraju i opažaju. Iz žbuna koji se mrda, može izaći mačka, a može i zmija… U prirodnom okruženju, sve je moguće. No, u gradu je sve isplanirano i ograničeno. U gradu život teče uhodanim principima poput „Kada je na semaforu crveno svjetlo, stani, a kada je zeleno, kreni.“ U takvom „rutinskom“ okruženju, dijete nema mnogo mogućnosti da razvije svoju maštu. U svijetu u kojem isti uzroci proizvode iste rezultate, potreban je skoro pa poseban talenat da bi neko razmišljao na drugačiji način.
Odgajamo djecu koju nije briga nizašta
Još jedna negativnost koja se tiče života djece u gradovima jeste osamljivanje i bezosjećajnost. U gradskom okruženju u kojem, uslijed gomile informacija, slabe veze među ljudima, djeca, baš poput odraslih, žive samo vlastitu realnost. Iz riječi sociologinje Ayde Yörükan možemo zaključiti na koji način se formiraju uslovi za takav odgoj djece: „Ljudi koji žive na selu ili u kasabama imaju priliku da lično učestvuju u upravi selom ili kasabom i da se bave problemima mjesta u kojem žive. A to pojedincu donosi nekolicinu odgovornosti vezanih za zajednicu u kojoj živi. Suprotno tome, u gradu prosječan čovjek nema priliku da se bavi problemima svoga grada, ne osjeća odgovornost da misli o takvim problemima, te se tako prirodno javlja stav: ‘Šta me se to tiče.’ Ljudi koji žive u velikim gradovima više ne osjećaju vezu sa zajednicom u kojoj žive.“
Glavna tema reklama vezanih za godišnji odmor jeste bježanje iz grada u prirodu, čime vlasnici turističkih kompanija pogađaju gledatelje tamo gdje su najslabiji. Istina je da se čovjek koji je umoran od saobraćaja, meteža i posla, rehabilituje u prirodi, međutim, to nije rješenje. Jer, bijeg od gradske gužve i ljetovanje samostalno ili sa svojim ukućanima na nekoj obali mora, čovjeku ne koristi baš mnogo. Čovjek pored prirode ima potrebu i za kontaktom sa drugim ljudima. Stoga, kada su u pitanju godišnji odmori, trebali bismo više nego o moru pijesku i suncu, razmišljati o posjeti roditeljima, tetkama, amidžama… U protivnom, naš godišnji odmor biva samo dopunjavanje goriva koje nam omogućava da nastavimo raditi, i ni u kojem smislu ne doprinosi našoj ljudskosti. Trebamo biti svjesni toga da nas naše nane i dede, naši rođaci, neće podsjetiti na to da smo roboti koji rade, već će nas podsjetiti na činjenicu da smo ljudi.
