Uzvišeni Gospodar u našoj presvijetloj knjizi, Časnom Kur’anu, kaže:
„‘O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam što vi radite! Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte!’ A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka radosna onim što ispovijeda, zato ostavi ove u zabludi njihovoj još neko vrijeme! Misle li oni – kad ih imetkom i sinovima pomažemo, da žurimo da im neko dobro učinimo? Nikako, ali oni ne opažaju. Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svome strahuju, i oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju, i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju, i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru – oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiču.“ (Mu’minun, 51-61)
U navedenim časnim ajetima, Allah, dž.š., kazuje poslanicima da se trebaju okoristiti halal opskrbom koja im je data, budući da su i oni ljudska stvorenja, a što je suprotno ubjeđenju nevjernika. A odmah nakon toga, Allah, dž.š., podsjeća na to da je najbitnije činiti dobra djela i robovati Allahu, dž.š., na najljepši način.
Čovjek u svakodnevnom životu, često zaboravlja na istinski cilj i počne se baviti nebitnim stvarima. Dio onoga čime se bavi, ne koristi niti njegovom Ahiretu, a niti dunjaluku. A dio tih poslova, pored toga što su nebitni, često su i neumjesni i pogrešni.
Uporno bavljenje takvim poslovima, čovjeka čini nesretnim, kako na dunjaluku, tako i na Ahiretu. Eto, zbog toga Uzvišeni Gospodar čovjeka upozorava da se bavi onim što ga se tiče i da se posveti svojoj suštinskoj dužnosti.
To božansko upozorenje, tesavvufski velikani su protumačili na sljedeći način:
„U navedenim časnim ajetima objašnjena su četiri svojstva arifā koji su na stepenu mukarrebuna. A to su:
- strahovanje od Allahovog, dž.š., ukora i udaljavanja iz Njegove blizine
- čvrsto vjerovanje u sva lijepa obećanja i u prijetnje Uzvišenog Gospodara, bez ikakvog prostora za bilo kakvu sumnju
- čisto tevhidsko vjerovanje, bez ikakvih primjesa javnog ili skrivenog širka
- velikodušnost prilikom udjeljivanja i davanja imetka drugima uz smatranje sebe nedostatnim u tome.“
Veliki mufessir, Ibn ‘Adžibe el-Haseni, rah., je rekao:
„Ko kod sebe objedini navedena svojstva, on je osoba koja se natječe u dobru. Takvoj osobi biva uzvraćeno dobrom, još na dunjaluku.“
Dakle, sve dok se rob trudi, da na ispravan način ispunjava svrhu svoga postojanja, Uzvišeni Allah biva plemenit prema njemu, čini mu dobročinstvo i približava ga Sebi.
U nastavku spomenute sure Mu’minun, Uzvišeni Allah kaže:
„Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?” (Mu’minun, 115)
Među svim stvorenjima, jedina bića koja nose odgovornost jesu ljudi i džini. Ono što ljudski život čini vrijednim, temeljna karakteristika koja ga oplemenjuje, jesu odgovornosti i zaduženja kojima Uzvišeni Allah duži čovjeka. Stoga, oni koji zanemaruju dužnosti zbog kojih su stvoreni, oni koji vode neodgovoran, besciljan i isprazan život, izgubili su vrijednost ljudskosti.
Uzvišeni Gospodar takve ljude oštro prekorava u Časnom Kur’anu. Govoreći o njima kaže da su oni zanemarili svoje dužnosti, i misle da su se spasili odgovornosti. A jasno je da se niko neće moći spasiti odgovornosti koju mu je Allah, dž.š., dao, i polaganja računa pred Njim.
Razmišljati suprotno tome ili tvrditi suprotno, znači negirati božanski poredak u kosmosu i pravdu kao temelj tog poretka, što nije prihvatljivo zdravom razumu.
Ibn ‘Adžibe, rah., tumačeći nadalje navedeni ajet kaže:
„Uzvišeni Hakk postavlja pitanje: ‘Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?’, što znači: Zar mislite da nam se nećete vratiti kako biste polagali račun i dobili zasluženo? Naprotiv, Mi smo vas stvorili kao bića koja imaju odgovornosti. A potom ćete se Nama vratiti, dobrima će biti date plemenite nagrade, a zlikovci će biti kažnjeni.“ (Bahru ‘l-medid)
Poznati arif, Hakim Tirmizi, k.s., kazuje:
„Uzvišeni Allah je stvorio ljude da bi Mu robovali. Sve dok Mu budu činili ibadet, davat će im nagrade, a kada zapostave ibadet, On Uzvišeni će ih kazniti. Onaj ko Njemu robuje, spašava se robovanja dunjaluku i postaje sultan u Džennetu, domovini sreće. A oni koji zapostave ibadete, danas su, na ovome svijetu, odbjegli i osuđeni robovi bez časti, a sutra će na Ahiretu biti jedni drugima dušmani, ispaštat će, okruženi naslagama vatre, u džehennemskom zatvoru.“
Na početku sure Mu’minun Uzvišeni Allah kaže:
„Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaze svoje ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju – osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju – a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju – i koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu, i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju – oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.“ (Mu’minun, 1-11)
U navedenim ajetima Uzvišeni Hakk je opisao svojstva vjernika i obradovao ih radosnom viješću da će postići vječnu sreću, ukoliko budu iskreno robovali i izvršavali svoje dužnosti.
Ono što čovjeka najviše zavarava jeste zaborav na prolaznost ovoga svijeta i ljubav prema njegovim ukrasima. To zavaravanje udaljava ga od Istine i vodi ga u bolest poricanja, koja je danas mnogo rasprostranjena. A onaj koga zahvati bolest poricanja, taj više nije u stanju da vidi očite dokaze, niti da čuje jasnu istinu, on u potpunosti biva lišen svijesti o hakikatu.
Ukoliko se vratimo na početak i na suštinu, te uvijek budemo imali na umu činjenicu da je ovaj svijet prolazan, i da je Ahiret vječan, te sa takvom sviješću budemo izvršavali naše dužnosti, možemo se nadati da ćemo ostati u đulistanu pripadnosti islamu i na taj način se spasiti od propasti.
Neka nas Uzvišeni Gospodar sačuva u tvrđavi imana i učini robovima koji istinski izvršavaju svoje dužnosti.
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
