Da bismo znali šta je to što smo zaboravili, potrebno je najprije da se upoznamo sami sa sobom. Ko smo mi? Šta je prvo što pomislimo kada kažemo čovjek? Šta su naše vrijednosti, suština? Koje je naše mjesto i uloga u kosmosu? Čovjek je biće u kojem su sadržane dvije dimenzije; materijalna i duhovna. Materijalna dimenzija, koju čini tijelo i sve što je materijalno, naziva se još i zahir (pojavno), a duhovna, batin (skriveno).
Materijalna ili zahirska strana čovjeka sačinjena je od četiri osnovna elementa, a to su zemlja, voda, vatra i vazduh. Nazivamo je još i alemu’l-halk (svijet materijalnog), svijet sebeba (uzroka), svijet postajanja i nestajanja, itd. Duhovna ili batinska dimenzija čovjeka sastoji se od duhovnih dragulja (lataifa). Ruh, srce, razum i drugi lataifi su dio tog svijeta. Ona se još naziva i svijet melekuta, svijet gajba (nevidljivog), svijet hakikata, svijet tajni. Ahiret pripada toj dimenziji. Čovjek svojim ruhom pripada svijetu melekuta a tijelom svijetu materije. Jedna ga strana podiže ka višim a druga vuče ka nižim svjetovima.
Ruh je nur a tijelo tmina. Ruh je stvoren u najljepšem obliku (ahsen-i takvim), najviših duhovnih kapaciteta, a tijelo od kapi nečiste tekućine. Čovjekova duša potječe od Allaha, dž.š., a tijelo od oca i majke.
Ljepota i odlike čovjeka
Uzvišeni Allah ne gleda u čovjekovo tijelo niti imetak, gleda u njegovo srce i suštinu. Srce je to kome se Uzvišeni Allah obraća, od njega traži ihlas (iskrenost), znanje, razumijevanje i edeb. Čovjekova vrijednost je proporcionalna njegovom nijjetu i težnjama srca.
Svaki čovjek je vrijedan onoliko koliko je čist i ispravan njegov nijjet, koliko su uzvišene njegove težnje, ljubavi i cilj. U svijetu materije čovjek je gost. Njegova domovina je Ahiret. Ruh je stvoren prije tijela. On je taj koji je sklopio ugovor sa Uzvišenim Allahom, u svijetu zvanom Ezel, i priznao Ga kao jedinog boga i Gospodara. Njegova osnovna funkcija je da vjeruje, spoznaje i voli (iman, ma’rifet, muhabbet). Allah, dž.š., se Objavom i zapovijedima obraća ruhu. On je spona između čovjeka i svijeta melekuta. Plemeniti Gospodar ga je stvorio kako bi čovjek spoznao Njega Uzvišenog. Stvorio ga je i njime uzdigao. Odlikovao ga toliko da je melekima naredio da mu sedždu učine.
Uzvišeni Allah u časnom ajetu kaže: “I kad je melekima Gospodar tvoj rekao: ‘Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i ruh u njega udahnem, vi mu se poklonite.’” (Sad, 71-74)
U komentaru ajeta Azizuddin Nesefi, rah., kaže: “Sedžda spomenuta u ajetu prvenstveno aludira na hizmet ili služenje.” Čovjek kao nosioc božanskog ruha i nura je srž i sažetak cijelog kosmosa. Sve što postoji u svemiru, u nekom obliku je dato i čovjeku. Čovjek je plod drveta života. Kaba svjetova. Sva stvorenja su stvorena da budu njemu u hizmetu. Kako stoji u ajetu, sve što je na nebesima i na Zemlji, čini hizmet čovjeku. (Džasije, 13) Meleki su mu sedždu učinili. Međutim, to nije zbog njegove zasluge, to je dar i počast koju mu je darovao Uzvišeni Allah.
Hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Allah je Adema stvorio na sliku Svoju.” (Buhari, Isti’zan 1; Muslim, Džennet, 28, Birr, 115), ukazuje na posebnost darovanu čovjeku. U drugoj predaji stoji: “Allah je Adema stvorio na sliku Rahmana.”
Imam Kastalani, rah., u komentaru navedenog hadisa kaže: “Hadisom se želi ukazati na čast i svetost čovjeka, ni u kom slučaju se ne želi reći da je Allah, dž.š., Adema stvorio u liku sličnom Sebi. Drugo značenje jeste to da je Gospodar Adema stvorio u tako lijepom i savršenom obliku da mu nijedno stvorenje ne sliči u tome. Čovjek je plod i sažetak kosmosa jer je poseban vid manifestacije Uzvišenog Allaha. Predstavljajući čovjeka, Uzvišeni Gospodar kaže: “Mi smo sinove Ademove, doista odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogim koje smo stvorili.” (Isra, 70)
Ako ne poznajemo srce
Uzvišeni Allah je čovjeka odlikovao ruhom i zbog toga ga učinio halifom na Zemlji. Međutim, isti taj čovjek može da padne na nivo ispod nivoa životinje. To se dešava kada čovjek ne upozna svoje srce, zaboravi svoju temeljnu dužnost, zatvori oči naspram hakikata i ogluši se na božanski poziv. To tragično stanje, u koje dođu neki ljudi, Uzvišeni Allah opisuje u Časnoj Knjizi: “Oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju, oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.” (A’raf, 179)
Bediuzzaman Nursi, k.s., govori o časti koju čovjek postiže imanom i propasti koja sljeduje zbog nevjerstva, pa kaže: “Čovjek se posredstvom imana uzdiže na najviše stepene (alaj-i illijin), dolazi u Allahovu, dž.š., blizinu i zadobija vrijednost dostojnu džennetskih ljepota. Kufrom ili nevjerstvom pak, pada na nivo niži od nivoa životinje (esfel-i safilin) i zaslužuje Džehennem. Iman je veza između roba i njegova Stvoritelja pomoću koje rob ostvaruje pripadanost Gospodaru. Biva s Njim. A bivanje sa Allahom, dž.š., donosi robu svaku čast i čini ga najčasnijim među svim stvorenjima. Suprotno tome, nevjerstvo i poricanje prekida tu vezu i pripadnost.
Srce se odvaja od Allaha, dž.š., zbog čega dolazi u stanje da ne može vidjeti ljepote Njegovog stvaranja – niti vidi, niti razumije. Ostaje na nivou tjelesnog – na nivou nagona. Vrijednost vidi samo u materijalnom. A materijalno je prolazno, kratkotrajno. To je oblik života sličan onom kakav je dat životinjama. Nema vrijednosti.”
Kako kaže Imam Gazali, rah., pokornost Allahu, dž.š., se dešava u srcu. Srce spoznaje Gospodara, čini djela za Njega, i približava Mu se djelima i ibadetima. Tajne se otvaraju i pokazuju srcu. Srce je takav dragulj, da kada ga čovjek spozna, time spoznaje svoj nefs, a kada spozna nefs, spoznaje Gospodara. Čovjek koji je neznalica naspram svoga srca još veća je neznalica po pitanju drugih ljudi. Većina ljudi je u potpunom neznanju, kako spram srca tako i spram nefsa. Između njih i njihovih nefsova su mnoge perde kojih nisu niti svjesni.”
Opisujući vrijednost i odliku čovjeka Šejh Galib, k.s., kroz stihove kaže: “Pogledaj se pažljivo, o čovječe! Ti si srž kosmosa. Ti si insan – zjenica svega stvorenoga.” U vezi sa temom Gulšeni, k.s., kaže: “Ti si razlog stvaranja ovog svijeta, srce univerzuma. Uistinu će biti velika šteta ako zaboraviš svoje srce i posvetiš se samo služenju tijelu!” Čovjek ni u jednom trenutku ne smije zaboraviti od čega je stvoren. Treba biti svjestan da je ruhom veći i svetiji od samog univerzuma a da njegovo tijelo potječe od kapi nečiste tekućine. Uzvišeni Allah ga je stvorio iz ničega, dao mu život i sve što je potrebno za egzistenciju. To je istina koja u čovjeku budi ljubav i poniznost, upoznaje ga sa Milostivim i Plemenitim Gospodarom, uči ga edebu i pokazuje mu granice. Pokazuje robu njegov cilj, i sredstvo je zadobijanja Upute i vječne sreće.
Ko zaboravi na Allaha, dž.š., …
Ko zaboravi Uzvišenog Allaha taj zaboravlja svoju suštinu. Živi bez ikakvog saznanja o ruhu, ašku, o samom sebi; uništava svoj i dunjaluk i Ahiret. Gospopdar svjetova naređuje svim vjernicima da Ga se boje i da se pripremaju za Vječni svijet, i dodaje: “Ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi griješnici.” (Hašr, 19)
Glagol “zaboraviti” može se koristiti u dva značenja; biti nemaran spram nečega i napustiti nešto. Zaboraviti Allaha, dž.š., znači biti u gafletu (nemaru) spram Njega i Njegovih zapovijedi, i kao rezultat toga, napustiti poštovanje, pokornost, zikr i robovanje. Navedeni ajet odnosi se na nevjernike i upozorava vjernike da ne budu kao oni. Ajeti koji slijede govore da nisu isti stanovnici Dženneta i stanovnici Džehennema. Gospodar svjetova nam pojašnjava da su džennetlije ti koji su spašeni i kao put spasa poziva nas da kažemo “Naš Gospodar je Allah” i da ustrajemo na tome do smrti. Ako rob zaboravi na Allaha, dž.š., Allah učini da zaboravi i sebe. Tako rob postaje slijep naspram svoga Gospodara i istovremeno naspram sebe. Niti robuje Allahu, dž.š., niti sebi čini dobro. Sve što radi je uzaludno. Zbog toga Uzvišeni Allah na kraju ajeta kaže: “To su pravi griješnici”.
Gaflet čovjeka vodi u grijeh, a grijeh u vatru i propast. Međutim, čovjek koji je sebe zaboravio nije svjestan toga. Onaj ko zaboravi svoga Gospodara, on potpuno zaboravlja i na Njegove hakove, zikr, šukr, Knjigu, poslanike, a.s., poziv, zapovijedi, upozorenja, radosne vijesti, srdžbu i kaznu. Ko zaboravi svoga Gospodara, on zaboravlja u Ezelu dato obećanje (kalu bela). Zaboravlja na svoje postojanje i razlog postojanja. Za- boravlja srce i ruh, suštinu i istinski ašk. Zaboravlja cilj i edeb. Ne čuje i ne vidi Kur’an i znamenje u kosmosu. Ne čuje, ne vidi i ne razumije. Ne uzima pouku niti iz smrti niti iz života. Na pogrešan način razumijeva život. Ne zna za sevap niti za grijeh. Zaboravlja obavezu zahvalnosti i tevbe.
Dakle, duša koja zaboravi Allaha, dž.š., ostaje lišena nura i tako umire. Ona je poput mrtvaca i budi se sa smrću, ali tada biva kasno za sve. Ako Uzvišeni Allah učini da neko zaboravi sebe, taj rob ne može razlučiti šta je dobro a šta loše, niti može niti želi da razluči. Štaviše, on loše vidi dobrim a dobro lošim. Sva njegova preokupacija je zadovoljavanje vlastitih strasti, interesa i nagona. Ko ne poznaje Stvoritelja, on gleda samo u stvorenja; život orjentira prema njima. Danonoćno se trudi samo da bi se dokazao i ostvario u očima ljudi. Boji se ljudi više nego Gospodara. Čuva se od grijeha pred ljudima ali kada ostane sam ne suzdržava se od njih, iako ga Gospodar vidi. Na kraju, njegovi računi bivaju pokvareni, stvari se promijene, njegov život završi.
A onda rob dolazi pred svoga Gospodara, a da Ga za života nije ni upoznao niti zavolio. Kada rob zaboravi svoju suštinu, ruh i srce, on se usmjerava samo ka materijalnom. Okupiran je samo njegovanjem i ukrašavanjem svoga tijela. On čast umjesto u edebu traži u odijevanju. Kratkotrajni dunjaluk na kojem je samo gost učini svojim jedinim ciljem, a vječnu kuću potpuno zaboravlja i zanemaruje. Više vremena provede razmišljajući o najobičnijoj stvari, nego li razmišljajući o svome srcu. Više žali za izgubljenim cipelama, nego li za svojim izgubljenim dostojanstvom i ljudskošću.
Duša bez hrane
Ko zaboravi Uzvišenog Allaha i sebe, on ne koristi srce nego samo misli na stomak, i nažalost njegova vrijednost ne biva veća od onoga što izlazi iz stomaka. Mevlana, k.s., kaže: “Ono što čovjeka razdvaja od životinja jeste srce.” Obzirom da je srce stvoreno za Allahov ašk, nemoguće je da se zadovolji materijalnim. Kada čovjek zaboravi svoje srce, on ostaje lišen svih ljepota do kojih se srcem dolazi. Suret (oblik) takvog čovjeka ostaje ljudski, ali njegova suština postaje životinjska.
U hakikatu zadobija oblik životinje, međutim, nakon obračuna neće postati zemlja kao što će biti slučaj sa životinjama, nego će vječno žaliti i plakati zbog udaljenosti od Uzvišenoga Gospodara. Čovjek, veoma često zaboravlja svoje prvo stanje i od čega je postao, te se zbog prividne ljepote i snage, steknute posredstvom ispunjavanja životinjskih potreba i nagona, počinje hvaliti i umišljati. Postaje uobražen i ohol, zavaran da će uvijek biti tako.
U svom nemaru zaboravlja da je tijelo kojim se ponosi nastalo od kapi nečiste tekućine, i da će na kraju postati leš bačen u zemlju, i zanemaruje vrijednosti koje ga čine najčasnijim stvorenjem. Zaokupljen je skupljanjem imetka, veoma često svojim nasljednicima, jer ga sam ne uspije iskoristiti. A čovjekovo je samo onoliko koliko uspije popiti i pojesti, odjenuti i iznositi, i učiniti hajra i pripremiti za Ahiret. Ništa sem toga ne pripada njemu. Osim ako stječe imetak na halal način, troši na svoju porodicu i ostavi im u nasljedstvo, to mu se onda piše kao sadaka. Neki od onih koji su zaboravili na Allaha, dž.š., zaboravljaju na svoje greške a bave se samo istraživanjem tuđih nedostataka. Ono što je pri njima ne vide, makar to bilo i koliko je planina, ali kod drugih vide i trun u oku. I to ne rade da bi drugom ukazali na grešku i pomogli da se popravi.
Njihov cilj je da ističu tuđe greške, kritikuju i ogovaraju. Međutim, time ne rade ništa drugo osim što povećavaju vlastite grijehe i nedostatke, što im samo povećava kaznu i odgovornost. Neki su pak nosioci znanja. Poznaju vjeru, uče Knjigu, ljude pozivaju na dobro, savjetuju, ali sebe pri tom zaboravljaju. Zaokupljeni su vazom i savjetom a sami ne rade ono što treba da rade. Njih Uzvišeni Allah opominje riječima: “Zar da od drugih tražite da dobra djela čine a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (El-Bekara, 44)
Onaj ko sam nije posjednik takvaluka a drugima savjetuje da budu bogobojazni liči na onog ko se utapa u vodi a pokušava spasiti drugog. Jedan arif je rekao: “O ti koji druge podučavaš znanju i dobru, zar ne bi trebalo da najprije podučiš sebe? Bolesnom i bolnom propisuješ lijek a sam si u bolesti i bolovima! Nama iskreno ukazuješ na Pravi put a sam si lišen te blagodati! Kada udjeljuješ savjet počni od sebe i svoj nefs odvrati od zla! Ako u tome uspiješ, tek tada ćeš zadobiti mudrost. Tek tada će tvoj savjet biti prihvaćen, riječ imati utjecaja i znanje kojem podučavaš će davati korist. Ne zabranjuj drugom ono što i sam činiš, to je zaista nešto sramno!” (Ibn ‘Adžibe, el-Futuhatu’lilahijje, str. 108)
Izgubljeno srce
Uzvišeni Allah kaže: “I neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova.” (Enfal, 24) Ibn ‘Adžibe el-Haseni, rah., u komentaru citiranog ajeta kaže: “Uplitanje između čovjeka i njegova srca jeste prekrivanje srca, zaklanjanje od tajni Allahova Zata, i nurova Njegovih sifata. To biva tako što čovjeka drži vezanog samo za materijalno, usljed čega srce prati samo djelovanja stvorenja, ne usmjerava se ka Allahu, dž.š. Arifi su to stanje nazvali ‘izgubljenost srca’.
Izgubljeno srce znači srce koje promatra samo materijalno, i sebi pripisuje snagu i moć; zaboravlja na svoga Gospodara. Vratiti srce u njegovo prirodno stanje znači promatrajući božanske tajne i nurove Njegovih sifata odustati od uobrazilje o vlastitoj moći, napustiti vezanost za vlastitog nefsa i druga stvorenja. Razlog zbog kojeg srce postaje izgubljeno je loš ahlak. Ponekad se to, pak, dešava bez posebnog razloga, kao iskušenje od Uzvišenog Allaha. Gospodar iskušava čovjeka da bi se pokazalo hoće li u tom stanju pribjeći Njemu Uzvišenom i tražiti pomoć ili će se zadovoljiti njime.”
U toj situaciji od roba se očekuje da se cijelim bićem okrene svome Gospodaru, i dovom i poniznošću traži selamet (spas) za svoje srce. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “O Ti koji okrećeš srca na stranu koju želiš! Učvrsti moje srce u vjeri.” (Tirmizi, Da’vat, 89, 124 Ibn Madždže, Mukaddime, 13) A kada ga plemeniti ashabi, r.anhum, upitaše: “Da li i Vi strahujete za svoje srce?”, on, s.a.v.s., odgovori: “A šta me može učiniti sigurnim od toga! Srca su između dva prsta Allahove moći; okreće ih kako On želi.” (Muslim, Kader, 17; Ibn Madždže, Mukaddime, 13, Dua, 2; Ahmed, Musned, 4/182; 6/251, 302; Hakim, Mustedrek, 4/321; Bejheki, Šuabu’l-iman, 1/475)
Strast – bolest koja zasljepljuje srce
Kada kažemo strast ili prohtjev time podrazumijevamo nagone nefsa. Stalno ispunjavanje tih nagona vodi do duhovnog sljepila. U tom sljepilu rob zaboravlja na svoju osnovnu dužnost, ne vidi i ne čuje Istinu. Zbog nepokornosti i griješenja biva mu zatvoren srčani vid ili besiret. Ruh i razum se okreću niskim tjelesnim uživanjima i počinju služiti nefsu. Jedan od arifa, Ibnu’l-Benna, k.s., kaže da je ispunjavanje svake nefsanske želje zapravo robovanje strastima i citira ajet: “Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znanjem, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?” (El-Džasije, 23)
Kao što se može vidjeti iz ajeta znanje također može biti uzrok pogrešnog razumijevanja, zavedenosti i čovjekove propasti. Zapečaćenost srca znači gubljenje svih duhovnih vrijednosti, odnosno nemogućnost pronalaska niti jednog puta za postizanje duhovnosti, i zaborav samog sebe u potpunosti. Kao što Uzvišeni Allah u ajetu kaže: “… i ne povodi se za strašću da te ne odvede sa Allahova puta; one koji skreću sa Allahova puta čeka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će račun polagati.” (Sad, 26)
Autor poznatog djela “Hikem: Mudrosti” Ibn Ataillah, k.s., kaže: “Temelj svakog grijeha i gafleta jeste zadovoljstvo vlastitim nefsom. U osnovi svake pokornosti, duhovne budnosti i čednosti leži nezadovoljstvo vlastitim nefsom.” Sirri es-Sekati, k.s., je rekao: “Ko spozna Allaha, dž.š., taj živi spokojno. Ko teži dunjaluku, taj je uvijek u problemima. Ahmak (malouman) je onaj ko dane provodi trošeći vrijeme na beskorisne stvari (ono što ne koristi ni na dunjaluku niti na Ahiretu). Pametan je onaj ko je uvijek zauzet istraživanjem nedostataka vlastitog nefsa.” Arifi su kazali: “Ako je srce rob u rukama strasti, kako da pronađe duhovne dragulje (ilahi ašk/božansku ljubav, spoznaju i edeb)? Kako da nurom zasja srce u kojem se nalaze stvorenja i ljubav prema matrijalnom?
Kako da onaj ko slijedi prohtjeve hodi ka Uzvišenom Allahu? Kako da se nemarni nada Allahovoj, dž.š., blizini? Ko provede život trčeći za bezvrijednim stvarima, on se ne može uzdići u više svjetove.” Stoga, svaki rob kada dođe u situaciju da se povede za strastima, treba učiniti tevbu i razmisliti o stanju svoga srca. Treba moliti i preklinjati Uzvišenog Gospodara da ga podrži na Istini, čuva budnim od gafleta, osvjetljenim nurom, i da ga čuva do posljednjeg daha. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je činio dovu koja je vjernicima jasan putokaz: “Gospodaru moj! Ne prepusti me mome nefsu ni koliko je treptaj oka!” (Ali el-Muttaki, Kenzu’l-Ummal, br. 5075; Hejsemi Medžmau’z-Zevaid, 10/181)
Zaboraviti Uzvišenog Allaha
Zaboraviti Uzvišenog Allaha znači zaboraviti sebe, jer sve što čovjek posjeduje pripada Njemu Uzvišenom. Zapravo sve u univerzumu stvoreno je da čini zikr (spominje i slavi Uzvišenog Allaha) i šukr (zahvalu). (Furkan, 62) Čovjeku je dat ruh, srce i razum kako bi sa Allahovim imenom čitao znamenja u kosmosu. Sve vjere, Knjige i poslanici, a.s., su poslani zbog toga. I svakom mukelefu (muslimanu nosiocu odgovornosti) je dat životni vijek dovoljan da razmisli i odazove se tom božanskom pozivu. (Fatir, 37) Međutim, dunjaluk za većinu ljudi biva uzrokom nemara, nepokornosti, griješenja i koprena je od Stvoritelja.
Najveći uzročnici tome jesu loše društvo, nefs i šejtan. Uzvišeni Allah nas obavještava o tim dušmanima i kaže: “Na dan kada nevjernik prste svoje bude grizao govoreći: ‘Kamo sreće da sam se uz Poslanika pravog puta držao, kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo, on me je od Kur’ana odvratio nakon što mi je priopćen bio’, a šejtan čovjeka uvijek ostavlja na cjedilu.” (Furkan, 27-29) “Njima je ovladao šejtan i učinio da zaborave na Allaha.” (El-Mudžadele, 19) Šah Šudža’ el-Kirmani, rah., znakove zavedenosti navodi sljedećim redosljedom: • okupiranost tjelesnim užicima kao što su jelo, piće i ukrašavanje • nezahvalnost i nerazmišljanje o Allahovim, dž.š., blagodatima • zauzetost jezika gibetom (ogovaranjem), laži i potvorom, i udaljenost od zikrullaha • okupiranost srca dunjalukom i imetkom, i izostanak tefekkura (razmišljanje o Allahovom, dž.š., stvaranju)”.
Ko je pametan…
Pametna osoba je duhovno budna osoba. Takav razlikuje vječno od prolaznog, prijatelja od neprijatelja, korisno od štetnog, potrebno od nepotrebnog, veličinu od poniženosti. Naš Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
“Pametan i pronicljiv je onaj ko drži pod kontrolom svoj nefs, svodi obračun sa sobom i čini djela za Ahiret. Ponižen i jadan je onaj ko slijedi strasti svoga nefsa a potom (ne čineći tevbu niti dobra djela) očekuje da Allah lijepo postupi prema njemu.” (Tirmizi, br. 2459; Ibn Madždže, br. 4260; Ahmed, Musned, 4/124)
Pametna osoba uzima pouku iz svega što vidi, čuje i doživi. A uzeti pouku znači vidjeti u svemu Allahov, dž.š., rahmet, snagu i mudrost, i zikr Ga činiti. Razum je ono zbog čega smo odgovorni i istovremeno jedno od najvećih znamenja darovanih čovjeku. Pomoću razuma rob spoznaje Allahov, dž.š., put, razlikuje ispravno od neispravnog, čini djela, stječe sevape ili zaslužuje kaznu, i pred Allahom, dž.š., polaže račun. Ukratko, razum je ono što čovjeka čini čovjekom, nosiocem odgovornosti i vodi ga u Džennet ili Džehennem. Prema mišljenju sufija, postoje dvije vrste razuma; akl-i maaš ili razum koji razmišlja samo o dunjaluku, i akl-i mead tj. razum koji razmišlja i o Ahiretu i dunjaluku. Akl-i maaš ima samo jednu okupaciju, to su dunjaluk i opskrba. Posjednici takvog razuma imaju za cilj jelo, piće, zadovoljavanje strasti, spavanje, zabavu i stjecanje ugleda. Oni poznaju dunjalučke poslove, uvijek rade samo za vlastiti interes i na tom putu poduzimaju sve potrebne mjere. Međutim, po pitanju ahiretskog života, ibadeta i pokornosti, potpuni su džahili (neznalice).
Ne žele da steknu znanje o vjeri i ne žale zbog toga. Ne sustežu se od grijeha niti zaziru od kazne. Ne spremaju se za život poslije smrti i ne računaju na njega. I kao što se spominje u ajetima, oni su zadovoljni dunjalukom i u njemu pronalaze sreću. U potpunom su nemaru naspram Kur’ana i znamenja u svjetovima. I sve što čine u tom nemaru, povećava njihovu kaznu na Ahiretu. (Junus, 7-8) Čovjeku je dat razum kako bi njime stekao znanje i mudrost, postigao Allahovo, dž.š., zadovoljstvo i zaslužio Džennet. Taj isti razum učiniti dokazom protiv sebe te na osnovu njega završiti u Džehennemu, posao je maloumnika. To je izdaja emaneta, nezahvalnost na blagodatima. Akl-i mead je razum koji misli na Ahiret, čezne za vječnom ljepotom i dobro poznaje djela koja vode u Džennet. To je razum potpunih mu’mina, a najviši stepen tog razuma posjeduju arifi, zaljubljenici u Uzvišenog Hakka. Pametan čovjek čast traži u robovanju Gospodaru, spokoj i sreću u prijateljevanju s Njim.
Užitak onih koji se opredijele za takvo robovanje i prijateljstvo, je u hizmetu, slast u promatranju Allahove, dž.š., ljepote, radost u zikrullahu. Oni nestaju u zikrullahu, opijeni spoznajom istine da se Allahovo, dž.š., djelovanje manifestuje u svemu – svakom početku, sredini i kraju. Njihova spoznaja je od materijalnog ka suštini, od uzroka ka Stvaraocu uzroka, od mnoštva ka jednoći. Gdje god da pogledaju, oni vide manifestaciju Allahove, dž.š., moći i rahmeta. Koristimo svoj razum. Oduprimo se robovanju stvarima. Recimo “Allah” prije nego nam dati nur bude oduzet.
Najljepši put
Buđenje, u duhovnom smislu, naziva se “intibah”. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ljudi spavaju, probudit će se kada umru.” Buđenje koje Allahov Poslanik, s.a.v.s., spominje u hadisu je neminovno. Sa smrću će svi otvoriti oči i vidjeti hakikat, i vjernici i nevjernici. Međutim, Uzvišeni Allah želi da se probudimo dok smo na dunjaluku i kao najveći dokaz šalje nam Svoju Knjigu. Stvorio je cijeli univerzum i dao nam na raspolaganje, poslao je vijesnike i svjedoke. Putem Objave i poslanikā, a.s., poziva ruhove koje je udahnuo u nas i kaže: “Meni se okrenite, zbog Mene se radujte, zbog Mene jedite i pijte. Za Mene živite i umirite.”
Tim pozivom i selamom opijene su mnoge duše. Probuđene, oživljene i pokorne zapovijedi svoga Gospodara. To su posjednici istinskog razuma, koje je Allah, dž.š., pohvalio u časnim ajetima. (Ali ‘Imran, 191) Njihova srca su budna, a prsa gore od aška. Oni znamenja dana i noći čitaju ispravno, i ispravno ih razumijevaju. Razumiju ih u svakom stanju – dok stoje, sjede i leže –, u svakoj situaciji, svakom poslu i ibadetu, svakoj blagodati i iskušenju, na svakom početku, sredini i kraju, zikr čine Uzvišenog Allaha, promatraju ljepotu Njegove moći i ostaju zadivljeni i opijeni njome. Oni su Allahovi šahidi – svjedoci na Zemlji. Spoznali su Ga i primljeni su u Njegovoj blizini, sretni su i voljeni, arifi. I kako se navodi u hadisu, kada ih sretnete sjećaju na Allaha, dž.š.
Ko se sjeti Uzvišenog Allaha, taj se sjetio sebe, svoga ruha, srca, ugovora i Ahireta. Okreće se Gospodaru i pokorava Njegovim zapovijedima. Ko se pokorava Allahovim, dž.š., zapovijedima, on Ga zikr čini. Ko spominje, on je spominjan. Ko voli, on je voljen. Ko dolazi, on je primljen. Kako god onaj ko druguje sa šejtanom zaboravlja Uzvišenog Allaha, isto tako i onaj ko prijateljuje sa Allahovim, dž.š., dostovima sjeća se Allaha, dž.š., spoznaje Ga, voli i pokorava Mu se. Kratko rečeno, da bismo se duhovno probudili, potrebno je da pronađemo duhovno budnog. Duhovno buđenje nije nešto što je moguće postići razumom, čitanjem ili trudom. A pogotovo je nemoguće ako slijedimo nekog ko i sām ima iskrivljeno vjerovanje, zastrto srce, zaljubljen je u dunjaluk, novotar ili je od nemarnih. Nije li lijepo rečeno: “Ne može pomoći drugom, onaj kome je i samom potrebna pomoć.” Autor djela “Hikem: Mudrosti” kaže: “Ne prijateljuj s onim ko te ne budi iz gafleta, ne podstiče na trud, i ne okreće Allahu, dž.š.”
U vezi sa temom Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
“Čovjek je na vjeri svoga prijatelja. Stoga, neka svako pazi s kim će se družiti.” (Tirmizi, Zuhd, 45)
Kada su Allahova Poslanika, s.a.v.s., upitali: “Ko su Allahovi prijatelji za koje nema straha ni tuge?” On, s.a.v.s., je odgovorio: “Oni koji se vole radi Allaha.” (Sujuti, ed-Durru’l-Mensur, 4/373)
A ko su oni sa kojima se trebamo družiti Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam pojašnjava u sljedećem hadisu:
“Najbolji od vas su oni koji kada ih vidite sjećaju na Allaha, čiji vas govor podstiče na djela, i čija vas djela okreću ka Ahiretu.” (Ebu Ja’la, Musned, br. 2437; Sujuti, es-Sagir, br. 3995; Munavi, Fejdu’l-Kadir, 3/467-468)
To su ljudi potpunog ahlaka (insan- i kjamil), arifi, evlije, sufije, muttekije, dobri robovi. Njihov cilj je da svaki svoj trenutak provedu budni, živeći samo za Uzvišenog Allaha. U školama edeba koje se još nazivaju tesavvufske škole, podučavaju tome strpljive i ozbiljne učenike. U halku njihovog odgoja ulaze oni koji žele da se probude božanskim aškom, i duhovno odgoje. Imam Šafija, rah., je rekao: “Najviše sam se okoristio od dvije izreke sufija:
- Vrijeme je kao sablja; ako ti nju ne sasječeš, sasjeći će ona tebe.
- Ako ti svoj nefs ne uposliš korisnim stvarima, on će tebe uposliti beskorisnim.”
Jedan od arifa je rekao: “Jedan sat u društvu evlije vrjedniji je od stotinu godina ibadeta sa gafletom.” Neka naša posljednja riječ bude dova razumom obdarenih, koje je Gospodar svjetova pohvalio:
“Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj Koji mnogo daruje!” – Amin.” (Al-i ‘Imran, 8)
Časopis Semerkand, br. 104, Tema broja
