Medrese Nizamije, u čijim temeljima su utkani savjeti i dove tesavvufskih velikana, imale su veliki utjecaj u usvajanju i širenju ehl-i sunnetskog shvatanja. Osnivač tih medresa je Nizamu ‘l-Mulk, veliki vezir Seldžučkog carstva, koje se smatra jednom od najvećih sila tog vremena.
„Nizamu ‘l-Mulk je velikan među ljudima. On je osoba koja na najbolji način istovremeno vodi vjerske i dunjalučke poslove. On je hizmećar svih učenjaka. Onaj ko uđe pod sjenku njegove vlasti, taj je na sigurnom.“
Možemo reći da su savjeti i dove Ebu Alija Farmedija, k.s., jednog od naših plemenitih prvaka, u temelju medresa Nizamija, koje su među najvećim poduhvatima u obrazovanju u historiji islama, i koje su ostavile veliki trag na buduća vremena.
Zastava islama koja je dovom i duhovnom podrškom Ebu ‘l-Hasana Harakanija, k.s., preko Gazneli Mahmuda dospjela u Indiju, preko seldžučkog sultana Alparslana dospjela je i u Anadoliju, ponovo zahvaljujući fejzu i trudu Harakanija, k.s. Međutim, u istom periodu, pokreti čija su razumijevanja bila suprotna ehl-i sunnetskom učenju, povećali su svoje aktivnosti kako bi utjcali na one koji su tek postali muslimani. Ti pokreti su postali ozbiljan problem, budući da su bili podržani snažnom upravljačkom strukturom, i da su se pojavili paralelno sa zasnivanjem drugog centra halifata. Abasijski halifa u Bagdadu je bio pod pritiskom. Iako su Seldžuci, koji su tada bili najveća sila, poduzimali sve kako bi promijenili to stanje, ipak je taj put promjene išao putanjom koju su ucrtali tesavvufski velikani.
Veliki učenjak, veliki državnik
Ime seldžučkog vezira kojeg je abasijski halifa Kaim bi-Emrillah, zbog njegovih inovacija nazvao „Nizamu ‘l-Mulk – Osnivač reda“ bilo je Hasan bin Ali et-Tusi. Nizamu ‘l-Mulk, čiji je otac bio namijesnik grada Tusa, nakon što je naučio Časni Kur'an napamet, slušao je predavanja tadašnjih najvećih učenjaka fikha i hadisa u Halepu, Isfahanu i Bagdadu. Do tančina je naučio šafijski fikh, i prenio 12 hadisa, koje su učenjaci zabilježili i prihvatili kao vjerodostojne. Po njegovom djelovanju je bilo jasno da posjeduje osobine koje je potrebno da ima prenosilac hadisa.
Ulaskom horasanske oblasti pod seldžučku vladavinu, Nizamu ‘l-Mulk je počeo služiti Seldžucima. Za vrijeme sultana Alparslana, dospio je na stepen vezira (pozicija današnjeg premijera). Izuzev bitke na Malazgirtu, učestvovao je u svim pohodima sultana Alparslana. Nakon Sultanovog preseljenja, značajno je utjecao na to da na prijestolje dođe njegov sin Melikšah.
Nizamu ‘l-Mulk je skoro 30 godina bio na poziciji vezira, a za vrijeme sultana Alparslana prvi put je iznio ideju o zasnivanju medresa koje će u potpunosti instituizirati i širiti akaid ehl-i sunneta. Nakon što je dobio dozvolu, izgradio je tadašnju najveću medresu u Bagdadu. Prva medresa, koja će biti primjer budućim medresama u Nišaburu, Isfahanu, Belhu, Mosulu, Basri, Heratu i Mervu – medresama koje će po svome osnivaču biti nazvane „Nizamije“, otvorena je 1067. godine.
Medrese Nizamije su u kratkom vremenu okupile najveće učenjake tog vremena. One su pripremile pogodno tlo za rasprave i debate u svrhu postizanja konsenzusa, te su dale veliki doprinos zasnivanju jakog i jedinstvenog stava uleme. Podrškom velikana poput Ebu Ishaka Širazija, Ebu ‘l-Kasima Kušejrija, Imama Džuvejnija (Neka im se Uzvišeni Allah svima smiluje), te medrese su postale centar pažnje islamskog svijeta.
To što su svi troškovi učenika koji su dolazili u gradove gdje su postojale Nizamije podmirivani od strane vakufa pri medresama i što su u pogledu mogućnosti školovanja svi bili jednaki, i danas je vrijedno svake hvale. Povrh svega, činjenica da se u tadašnjoj biblioteci bagdadske medrese nalazilo 6 hiljada knjiga, što je za tadašnje vrijeme bio iznimno veliki broj, ukazuje na ozbiljnost tog projekta.
Poštovanje spram učenjaka
Nizamu ‘l-Mulk koji se u historijskim knjigama više spominje kao neko ko je donio inovacije u oblasti politike, vojske i uprave državom, u predajama se spominje kao osoba koja je pridavala veliki značaj znanju. U mnogim izvorima se spominje kako je ovaj veliki vezir, opisan kao odan vjeri, velikodušan i kao neko ko malo govori i iskazuje poštovanje učenjacima. Tokom godina svoje službe na poziciji vezira, prema ljudima je postupao pravedno i ponizno. Na taj način je postao veoma cijenjen među učenjacima.
Prenosi se da je Imam Džuvejni, rah., poznat kao „Imam-i Haremejn“, na jednoj hutbi, ovako govorio o njemu:
„Nizamu ‘l-Mulk je velikan među ljudima. On je osoba koja na najbolji način istovremeno vodi vjerske i dunjalučke poslove. On je hizmećar svih učenjaka. Onaj ko uđe pod sjenku njegove vlasti, taj je na sigurnom. Uz njegovu pravednost država je postala ljepša; ponovo je oživjela zahvaljujući njegovim fadiletima, dobroti i darežljivosti. On odvraća ljude od krivog puta i svojom pravednošću odagnava tamu nepravde. Uz njegovo dobročinstvo, nestaje siromaštva. Neka Uzvišeni Allah dadne da se zastava ove države zavijori na sve strane. Neka našeg vezira učini snažnim, a njegove podanike njemu pokornim.“
U svome djelu pod nazivom „Sijasetname“, u kojem savjetuje vladare, Nizamu ‘l-Mulk je kazao: „Vrata države uvijek trebaju biti otvorena za one koji imaju neku potrebu.“ A potpuno je jasno da je on bez premca postupao u skladu sa tim principom.
Jednog dana je jedna starica, po čijoj se odjeći vidjelo da je siromašna, došla na vrata vezira i tražila da razgovara sa njim kako bi riješila neki problem, ali joj jedan od vezirovih pomoćnika nije dozvolio da prođe. No, nakon što je Nizamu ‘l-Mulk čuo njeno zapomaganje, lično je došao da vidi o čemu se radi. Saslušao ju je i naredio da se ispuni njena potreba, a onda se obratio svome pomoćniku riječima: „Razlog zbog kojeg smo te postavili na tu dužnost jeste to da ispunjavaš potrebe naroda. A budući da si ti daleko od takvog postupanja, onda je potrebno da budeš udaljen sa te dužnosti!“ Tako ga je veliki vezir smijenio sa dužnosti.
Još jedan primjer koji je pokazatelj poniznosti i samilosti koje je iskazivao prema narodu jeste sljedeći događaj koji prenosi njegov brat Ebu ‘l-Kasim:
„Jednog dana smo jeli sa Nizamu ‘l-Mulkom. Pored njega je sjedio njegov pomoćnik i neki čovjek čija je desna ruka bila odsječena. Taj čovjek, po čijoj se odjeći vidjelo da je od običnog svijeta, postidio se što pred vezirom jede lijevom rukom. Vidjevši da se čovjek ne osjeća ugodno, vezir naredi da postave sofru u drugoj sobi, kako bi čovjek mogao bez ustručavanja jesti.“
Vidimo da pozicija na kojoj je bio Nizamu ‘l-Mulk nije bacila sjenu na njegovo znanje i ahlak. Naprotiv, svoj položaj je upotrijebio kako bi, uz savjete dobrih robova, činio hizmet muslimanima.
Ebu ‘l-Kasim Kušejri, rah., kazuje:
„Jednog dana sam otišao u medžlis Nizamu ‘l-Mulka. Pored njega je bilo osamdeset, mladih i snažnih čuvara u raskošnim odijelima. Sigurno je primijetio da mi se ne sviđa to stanje koje odiše dunjalukom, pa je rekao:
‘Cijena odijela ovih čuvara je preko 80 hiljada dinara. Ja nikada u životu nisam obukao niti pojeo nešto što je haram. Ova raskoš je iz razloga što je potrebno da mjesto državne vlade izgleda snažno i otmjeno.'“
Najbolji savjet
Nizamu ‘l-Mulk je bio vladar koji je naročito privlačio pažnju svojim zanimanjem za tesavvufske učenjake. Jedne prilike ga je neko upitao:
„Premda vladate državom, zbog čega pridajete važnost sohbetu sa sufijama? Zbog čega toliko pazite na iskazivanje poštovanja i dobročinstva prema njima?“ Na to pitanje dao je sljedeći odgovor:
„Dok sam u mladosti bio na dužnosti prikupljanja poreza za horasanskog namjesnika, jedan sufija mi je prišao i ovako me posavjetovao: ‘O Allahov robe! Čini hizmet onima koji će ti koristiti na Allahovom, dž.š., putu. Zašto da hizmetiš onome koji će sutra postati hrana psima?’
Tog dana ja nisam shvatio šta mi je želio reći. Međutim, sljedećeg dana čuo sam da su namjesnika raskomadali psi koje je postavio u dvorište da čuvaju njegovu kuću. Zbog toga sam odlučio da činim hizmet sufijama i učenjacima.“
Hadže Ebu Ali Farmedi, k.s., koji je dobio idžazet od Ebu ‘l-Hasana Harakanija, k.s., iz osme halke silsile sadat-i kirama (plemeniti prvaci), mnogo puta se susreo sa Nizamu ‘l-Mulkom. On mu je davao savjete i bio mu podrška u osnivanju medresa.
Kad god bi Ebu Ali Farmedi, k.s., došao kod njega, on bi s poštovanjem i edebom ustajao na noge i insistirao bi da on sjedne na njegovo mjesto. Cijenjeni vezir, Nizamu ‘l-Mulk, bio je poznat po svome muhabetu i poštovanju prema učenjacima. Ustajao bi na noge i kada bi mu drugi učenjaci dolazili, ali nije im ustupao svoje mjesto.
Jednog dana ga upitaše:
„Zbog čega odvajate Farmedija od drugih učenjaka? Po Vašem odnosu prema njemu, vidi se da prema njemu gajite poseban muhabet i poštovanje. A Ebu Ali Farmedi povremeno zna biti prilično grub prilikom savjetovanja.“
Nizamu ‘l-Mulk im na to ovako odgovori:
„Ebu Ali Farmedi mi u lice kazuje moje nedostatke, iznosi ono što sam pogrešno učinio i upozorava me. A većina drugih učenjaka me hvali pa se zbog toga moj nefs uzoholi. Budući da su njegovi savjeti za mene mnogo bolji i korisniji, ja prema njemu iskazujem mnogo više poštovanja.“
Dvojica velikih halifa Ebu Alija Farmedija, Hadže Jusuf Hamedani i Imam Gazali, rah., u mladosti su upotpunili svoje zahirsko (šerijatsko) znanje u bagdadskoj medresi. Štaviše, poznato je da je Imam Gazali, poznat kao Hudždžetu ‘l-islam (Dokaz islama) dostigao položaj glavnog muderisa.
Kao što vidimo, Ebu Ali Farmedi, k.s., se svojim iršadom i hizmetima suprotstavljao onima koji su u tadašnje vrijeme tvrdili da je tesavvuf odvojen od zahirskog znanja. A on je bio predvodnik u usvajanju i širenju ehl-i sunnetskog shvatanja. Na to nam jasno ukazuje činjenica da je savjetovao upravitelje koji su mu se obraćali prilikom zasnivanja medresa Nizamija, kao i položaj u zahirskom znanju koji su imali njegove halife. Prema tome, razdvajanje medrese i tekije je suprotno historijskim činjenicama.
Možemo reći da su savjeti i dove Ebu Alija Farmedija, k.s., jednog od naših plemenitih prvaka, u temelju medresa Nizamija, koje su među najvećim poduhvatima u obrazovanju u historiji islama i koje su ostavile veliki trag na buduća vremena.
Formiram takvu vojsku…
Neki postupci Nizamu ‘l-Mulka, koji je bio vezir dvaju seldžučkih vladara, ponekad bi izazivali nezadovoljstvo ljudi, pa bi se oni povremeno žalili sultanu Melikšahu na njega. Sultan Melikšah bi tada ispitivao situaciju i svaki put bi ustanovio da je on u pravu, te bi kažnjavao one koji su se žalili na njega zbog vlastite pohlepe i zavisti. On je mnogo volio Nizamu ‘l-Mulka i nazivao ga je ocem.
Jedan razgovor koji se odvio između sultana Melikšaha i Nizamu ‘l-Mulka ukazuje na veliku pronicljivost tog velikog vezira, kao i na važnost koju je Sultan pridavao istišari. Naime, nekoliko vezira koji su primijetili da mladi Sultan mnogo ulaže u vojsku, željeli su ga podsjetiti na to da Nizamu ‘l-Mulk izdvaja 600 hiljada dinara iz državne kase na medrese:
„Sultanu naš, kada bi se novac koji se odvaja za medrese utrošio na opremanje vojske, mogli biste osvojiti čak i Konstantinopolis.“
Melikšah osjeti ushićenje prisjetivši se radosne vijesti koju je nagovijestio Allahov Poslanik, s.a.v.s., a koja se odnosi na osvajača Konstantinopolisa. Zatim, odmah pozva Nizamu ‘l-Mulka i upita ga koja je svrha toga što izdvaja 600 hiljada dinara mjesečno na medrese. Nizamu ‘l-Mulkov odgovor je bio sljedeći:
„Sultanu moj, ja sam Iranac u poodmaklim godinama. Kada biste me odveli na pijacu da me prodate, ne bih vrijedio više od deset dinara. Vi ste snažan mladić, Turčin, međutim, najviše što bi za vas dali jeste 100 dinara. Iako je tako, Uzvišeni Allah je Vama podario sultanat, a meni je odredio visoki položaj u tom sultanatu. Nesumnjivo, to je Allahova, dž.š., počast i veliko dobročinstvo. Pa zar smatrate da je mnogo to što izdvajamo na dobre robove koji veličaju Allahovu, dž.š., vjeru i koji čuvaju Njegovu uzvišenu Knjigu, a On Uzvišeni nam je podario sve te blagodati? Povrh toga, iznos novca koji izdvajate za medrese, u odnosu na iznos koji izdvajate za vojsku, je veoma mali. Uz sve to, najbolji nišandžija i najbolji strijelac u Vašoj vojsci, ne može dobaciti svoju strijelu dalje od 30 aršina. A ja Vam, zahvaljujući novcu koji izdvajate za medrese, formiram takvu vojsku čije će dove doseći do sedmog neba.“
Na taj odgovor, Sultanove oči se napuniše suzama, pa reče:
„Dobro oče moj, ti gledaj da povećaš broj takvih vojnika.“
Nizamu ‘l-Mulk je tokom 29 godina koje je proveo obavljajući dužnost seldžučkog vezira, svojim postupcima ostavio veliki trag na historiju. Preselio je kao šehid 1092. godine, nakon što ga je nožem usmrtio jedan od pripadnika Batinija, neprijatelja ehl-i sunneta.
Prenosi se da je prije smrti rekao sljedeće:
„Gospodaru moj! Ti si svjedok da sam se, dok sam bio na položaju koji si mi podario, trudio da prijateljujem sa Tvojim dostovima i da se borim protiv Tvojih neprijatelja.“
Nakon što je izgovorio te riječi, okrenuo se prisutnima i kazao:
„Jedne prilike sam na jednom medžlisu upitao ulemu da li mi mogu dati fetvu o tome da li sam ja dobar rob. Svi rekoše da su djela koja činim djela koja vode u Džennet. Ali moje srce se nije smirilo. Tražio sam fetvu i od Ebu Ishaka Širazija, rah., a on mi posla papir na kojem napisa: ‘Nizamu ‘l-Mulk je najbolji od ljudi koji obnašaju poziciju u vlasti.’ Pričvrstite taj papir za moje ćefine da ga mogu pokazati Munkiru i Nekiru kao potvrdu.“
Nakon toga je ispustio svoju dušu, spominjući ime Uzvišenog Allaha.
