Jedan od plemenitih ashaba, Rafi’i bin Amr el-Gifari, r.a., pripovijeda: “Dok sam bio dijete, jedne prilike sam kamenom gađao stablo hurme jednog ensarije. Zbog toga su me uhvatili i odveli Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. On mi se tada obratio riječima: ‘Dušice, zbog čega si gađao stablo hurme?’ Odgovorio sam: ‘Ja jedem hurme koje uspijem oboriti.’ Na to mi Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Nemoj gađati stablo već jedi one hurme koje su već pale.’ Zatim me je pomilovao po glavi i učinio dovu: ‘Allahu moj, nahrani stomak ovog djeteta.’” (Ebu Davud, Džihad 85; Ibn Madždže, Tidžaret, 67)
Navedeni časni hadis koji u sebi sadrži nekolicinu temeljnih principa načina odnošenja prema djeci, vrlo je bitan i za nas predstavlja putokaz. Ukoliko pažljivo pročitamo hadis, uvidjet ćemo da nas Allahov Poslanik, s.a.v.s., njime podučava sljedećim principima kada je u pitanju odgoj djece:
- kao prvo, Allahov Poslanik, s.a.v.s., se djetetu koje je pogriješilo, obraća glasom punim milosti i oslovljava ga riječju “dušice”
- zatim, postavlja mu pitanje zbog čega je učinio tu grešku, kako bi saznao koji je bio njegov cilj
- nakon što je dijete reklo da to radi kako bi jelo hurme, Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu ukazuje na drugi način kojim će utoliti svoju glad
- potom je samilosno pomilovao njegovu glavu čime je pridobio njegovo srce
- na kraju je za njega učinio dovu Allahu, dž.š.
Pokušajmo sada, ukratko, sa nekoliko aspekata analizirati stav Allahova Poslanika, s.a.v.s., prema djetetu koje je pogriješilo, te pokušajmo shvatiti koje su to poruke za nas sadržane u njemu:
PRVO: Allahov Poslanik, s.a.v.s., na samom početku pokazuje blagost. Obraćanje ljupkim riječima poput “dušice, milo moje”, ulijeva povjerenje kod djeteta, pa ono neće posmatrati odrasle kao daleke, nedostižne i strašne osobe. Danas i pedagozi navode da zastrašivanje, vršenje pritiska i kažnjavanje djece jesu pogrešni stavovi i da vode u potpuno suprotnom smjeru te prouzrokuju štetu, a ne korist. Podsjetimo se i na to da vjerovjesnici, a.s., u Časnom Kur’anu prilikom obraćanja djeci koriste izraze poput “sinčiću”, “evladu moj”. Taj vjerovjesnički način obraćanja jeste način koji je i naš Poslanik, s.a.v.s., najčešće koristio. Nema sumnje da je to ispravan način komunikacije koji svi trebamo upotrebljavati prilikom obraćanja djeci, onda kada ih želimo nečemu naučiti ili onda kada im želimo skrenuti pažnju na nešto.
DRUGO: U smislu nastavka komunikacije s djetetom, iznimno je bitno pitati ga za razlog iz kojeg je počinilo određenu grešku, te saslušati ga dok objašnjava svoje razloge. Djetetu treba pružiti priliku da se izrazi. Najveća greška današnjih roditelja i nastavnika jeste u tome što dijete kore i kažnjavaju, a da mu prethodno nisu pružili takvu priliku. Naposlijetku, iz iskustva znamo, a i pedagozi to neprestano ponavljaju, da kao rezultat takvog postupanja dobijemo utučene, nesigurne i oštećene ličnosti. S druge strane, smatrati da je dijete kojem se još uvijek ne pišu grijesi i koje je čisto, počinilo krivicu poput odrasle osobe, te ga kažnjavati radi toga ni u kojem slučaju nije pristup koji islam odobrava. Naravno da to ne znači da djecu treba odgajati na način da mogu raditi šta hoće i postupati kako hoće. Međutim, način da dijete usvoji ono što je dobro i lijepo, i da izraste u zdravu ličnost nisu kazne, osude i pritisci, već pružanje ispravnog primjera i ukazivanje vrijednosti djetetu.
TREĆE: Kada djetetu ukazujemo na neki njegov pogrešan postupak, trebamo mu obavezno ukazati i na ispravan način postupanja u takvoj situaciji. Upravo je tako učinio Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada je dječaku rekao: “Uzmi one (hurme) koje su već pale.” Najlakše je dijete stalno opominjati i govoriti mu: “Nemoj to raditi, ne diraj to, ne igraj se tu, ne igraj se time!” Međutim, dijete ima potrebu da određeni predmet dotakne, da se igra. Ukoliko je ono što radi pogrešno, kakve mu onda alternative nudimo? Zadatak roditelja jeste da osmisle rješenje u takvim situacijama. Mi kao roditelji dužni smo da im pripremimo adekvatan ambijent, da im ponudimo određene opcije za igru i da im budemo na raspolaganju. Još jedna velika greška koju danas roditelji čine jeste primoravanje djeteta da prizna grešku, uz obećanje da ga neće kazniti, nakon čega ga ipak kazne. To je jedna od često ponavljanih grešaka. Takav stav će poljuljati djetetovo povjerenje, a osim toga, neminovno će ga podučiti laganju i varanju.
ČETVRTO: Nakon što je dijete objasnilo svoje motive, Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga je pomilovao po glavi. Taj postupak Allahova Poslanika, s.a.v.s., također nosi poruku za nas. U dječijim očima, odrasli se čine mnogo velikim, snažnim, ponekad i strašnim, zbog tona i stava kojim nastupaju. Pomilovati djetetovu glavu, onako kako je to učinio naš Poslanik, s.a.v.s., znači uliti mu osjećaj povjerenja i ohrabriti ga. To za nas otvara put do njegova srca, nakon čega nas dijete rado prihvata kao svoga vodiča. Ukoliko nakon ukazivanja na grešku, djetetu iskažemo ljubav, to će za njega značiti: “Ukoliko budeš ispravno postupao, ja sam uz tebe.” Na taj način dijete podstičemo na činjenje onoga što je ispravno.
PETO: Dužnost odraslih koju nikada ne smiju zapostaviti jeste da uvijek čine dovu za djecu. Činiti dovu za dijete postupak je koji će smekšati srce onog ko je čini, smirit će ljutnju ukoliko je ima, ali će ujedno biti i sredstvo spuštanja rahmeta na to dijete. Dova roditelja ima veoma veliku vrijednost. U hadisima se navodi da je to jedna od primljenih dova. Pored toga, mi smo svjesni da su naše mogućnosti po pitanju odgoja djece ograničene. A dova je način iskazivanja našeg oslanjanja na Allaha, dž.š., i prepuštanja stvari Njemu Uzvišenom. Takvo je i značenje dove koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., učinio za dječaka o kojem govorimo: “Allahu moj, nahrani stomak ovog djeteta (i spriječi ga od zapadanja u iste greške).”
KADA BISMO RAZUMJELI ALLAHOVA POSLANIKA, S.A.V.S.
Možemo zaključiti da ukoliko bismo uspjeli razumjeti Allahova Poslanika, s.a.v.s., ukoliko bismo njega, s.a.v.s., mogli uzeti za primjer, onda ne bismo imali mnoge probleme s djecom koje danas imamo. On, s.a.v.s., je rekao: “Ja sam poslan kao učitelj.” (Ibn Madždže, Mukaddime, 17) To da je izvršio svoju dužnost potvrdio je i Uzvišeni Hakk, i svi mu’mini na Oprosnom hadždžu. Međutim, mi smo ti koji nisu uspjeli biti pravi učenici. Najispravniji govor je govor Uzvišenog Allaha. A On Uzvišeni je rekao: “Ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite; i bojte se Allaha jer Allah, zaista, strahovito kažnjava.” (Hašr, 7); “(Moj Poslaniče) Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ – A Allah prašta i samilostan je.” (Ali ‘Imran, 31) Dakle, odmah trebamo učinti tevbu za prethodno počinjene greške i donijeti odluku da ćemo uložiti trud u nastojanju da, po pitanju odgoja djece, slijedimo primjer našeg Poslanika, s.a.v.s.
Časopis Semerkand, br. 107, Odgoj djece
