Znaj da sam ja spoznao ovaj svijet kao mjesto određenih božanskih tajni, kosmos kao mjesto Njegovih emaneta, a sve što je u njemu kao božansku dobrotu prema Njegovim prijateljima, i mjesto manifestacije Njegove mudrosti. Sve stvari poput dragulja, imetaka, predmeta, materija, tijela i prirode, perde su koje onemogućavaju viđenje tih tajni.
Na mekamu tevhida nema mjesta niti za jedno od nabrojanih stvari. Stoga, Uzvišeni Allah je stvorio ovaj svijet u funkciji hidžaba (perde, zastora). Tako svako stvorenje pronalazi smiraj u svome svijetu sa Njegovom naredbom. Lično postojanje svakog stvorenja postalo je hidžab spoznaji tevhida Uzvišenog Hakka. Ruhovi su se zaokupili vlastitim karakterima. Približavajući se materijalnom, udaljili su se od ihlasa (iskrenosti). Zbog svega toga, razum je postao njihova osnovna snaga za spoznaju božanskih tajni. Mekam kurbijjeta i blizine ostao je skriven od ruhova.
Posljedica svega toga je to što je čovjek postao zastrt perdom gafleta i vlastitog postojanja. Uzvišeni Allah o tome kaže: “Tako mi vremena, čovjek je doista na gubitku.” (El-’Asr, 1-2); “…a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen.” (El-Ahzab, 72)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Allah je stvorio svijet u tami, potom je na njega spustio nur.” Zbog toga što čovjekova priroda ima utjecaja na njega i što njime upravlja razum, hidžab o kojem govorimo postao je njegov karakter u ovome svijetu. Tako je za njega postalo neizbježno da mu se dopada vlastito neznanje. Svojim ruhom kupio je hidžab od Uzvišenog Hakka; dao je svoju dušu, a zauzvrat dobio hidžab. Ostao je potpuno lišen ljepote kešfa (otkrovenja), okrenuo je svoje lice od spoznaje božanskih tajni i zadovoljio se time da ostane na nivou životinja. Nije osjetio miris tevhida koji je sredstvo i put spasa. Nije vidio ljepotu ehadijeta, niti je kušao slast tevhida.
Zbog zauzetosti taklidom (oponašanjem) ostao je nemoćan da postigne mušahedu (osvjedočenje). Zbog pohlepe za dunjalukom ostao je lišen stanja zadovoljstva Allahovom, dž.š., odredbom. Svojim životinjskim nefsom, upropastio je vlastiti ruh. Svoje postupke i svoju cjelokupnu prirodu podredio je životinjskim nagonima, zbog čega ne zna ni za šta drugo doli zadovoljenja potreba za jelom, spavanjem i strastima. Međutim, Uzvišeni Allah Svojim dostovima naređuje da okrenu svoja lica od svega toga, pa kaže: “Pusti ih neka jedu i naslađuju se, i neka ih zavara nada – znaće oni!” (Hidžr, 3)
Razlog svemu tome je to što su ljudi dozvolili da njihovi životinjski nagoni zaklone od njih božanske tajne, zbog čega su ostali lišeni Allahove, dž.š., podrške i pomoći. Tako su se pokorili željama nefsi-emmare (duše sklone zlu), koja je najveći zastor roba i izvor svakog zla. Uzvišeni Allah o tome kaže: “… jer duša je sklona zlu…” (Jusuf, 53) Čovjekovo znanje: hakikat i Šerijat Čovjekovo znanje treba biti vezano za Allaha, dž.š., i spoznaju Njega Uzvišenog. Osim toga, za roba je farz da izuči i znanje vezano za činjenje zahirskih (vanjskih) i batinskih (skrivenih) djela, shodno potrebi vremena.
To znanje dijeli se na dvije kategorije: akaidsko znanje i fikhsko znanje. I jedno i drugo znanje imaju svoju zahirsku i svoju batinsku dimenziju. Zahirska dimenzija akaidskog znanja je kelime-i tevhid, a batinska je zadobijanje ma’rifeta (spoznaje). Zahirska dimenzija fikhskog znanja jesu propisi u pogledu izvršavanja djelā, a batinska podrazumijeva čišćenje nijjeta (namjere). Nemoguće je da bilo koje od navedenih znanja može opstojati samostalno. Zahirsko bez batinskog znanja, u svojoj suštini predstavlja rijaluk (pretvaranje) i dvoličnost, dok je batinsko bez zahirskog znanja otpadništvo i zabluda. Iz tog razloga kažemo da hakikatsko (i tesavvufsko) znanje imaju tri ključna načela:
1. znati da je Uzvišeni Allah Jedan, sa svojstvima Svoga izzeta i dželala, a odbaciti i udaljiti se od svake vrste poređenja Njegovog čistog Zata koji je najuzvišeniji i koji je čist od bilo kakvog nedostatka
2. znati Allahove, dž.š., sifate (svojstva) i propise vezane za njih
3. spoznati Allahovo, dž.š., djelovanje i mudrost tog djelovanja. Šerijatsko znanje također je utemeljeno na tri osnovna izvora: Kur’an, Sunnet i idžma’ (jedinstveni stav islamskih mudžtehida koji žive u istom stoljeću po pitanju nečega što nije jasno definisano Kur’anom i Sunnetom).
Uporište znanja o Allahovom, dž.š, Zatu, Njegovim uzvišenim sifatima i manifestacijama, nalazi se u sljedećim časnim ajetima: “Znaj da nema boga osim Allaha…” (Muhammed, 19); “…znajte da je Allah vaš zaštitnik…” (Enfal, 40); “Zar ne vidiš kako Gospodar tvoj sjenu rasprostire…” (Furkan, 45); “Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto, i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta?!” (Gašije, 17-20) Osim navedenih, postoji još mnogo sličnih ajeta koji su dokaz potrebe posmatranja manifestacija Uzvišenog Allaha, promišljanja o njima, te na taj način posredstvom gledanja djelā, spoznaje istinskih sifata Činioca tih djelā. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ko spozna Uzvišenog Allaha kao svoga Gospodara i mene kao Allahova Poslanika, Uzvišeni Allah će njegovo meso i krv zabraniti Džehennemu.”
U znanju o Allahovom, dž.š., Zatu uslov je sljedeći: Svaka razumna i punoljetna osoba treba znati da Allahov, dž.š., Zat ima svojstvo kidema (On je oduvijek) i ezelijeta (ništa nije postojalo prije Njega). On nema nikakvih ograničenja niti granica. On nije na nekom mjestu niti u nekom pravcu. Čist je od svih nedostataka. Niti jedno stvorenje ne liči na Njega. Nema ni ženu niti djecu. Uzvišeni Allah je Stvoritelj i Vlasnik svega onog što čovjek može i zamisliti. Dokaz navedenog je u sljedećim riječima: “…Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.” (Šura, 11)
Znanje o sifatima Uzvišenog Allaha ogleda se u sljedećem: Treba znati da Allahovi, dž.š., sifati postoje zajedno sa Njim. Međutim, sifati nisu On. Nisu niti dio Njega. Ali postoje i opstoje s Njim. Ti sifati su: ilm, kudret, hajat, irade, sem’, besar, kelam, beka… Dokazi Allahovih, dž.š., sifata su u ajetima: “…On dobro zna svačije misli.” (Šura, 24); “…Allah je kadar sve.” (El-Bekara, 284); “On je Živi, nema boga osim Njega…” (Mu’min, 65); “…On sve čuje i sve vidi.” (Šura, 11); “…Gospodar tvoj, zaista, radi ono što želi.” (Hud, 108); “…riječ Njegova je Istina…” (En’am, 73)
Znanje o Allahovom, dž.š., stvaranju i djelovanju ogleda se u sljedećem: Treba znati da je Uzvišeni Allah Stvoritelj svega stvorenog, kao i Stvoritelj njihovih djelā. Svijet nije postojao, stvoren je Njegovim stvaranjem. On određuje i hajr (dobro) i šerr (loše). On stvara korist i štetu, kako stoji u časnome ajetu: “…Allah je Stvoritelj svega…” (Ra’d, 16)
Šerijatski propisi su također nepobitni i istiniti, a vezano za njih treba znati sljedeće: Allah, dž.š., je nama, ljudima, slao Svoje poslanike, a.s., koji su imali mudžize (nadnaravna stanja). Naš poslanik je Muhammed Mustafa, s.a.v.s. Imao je mnoge mudžize. Sve ono o čemu nas je on, s.a.v.s., obavijestio – vidljivo i nevidljivo – je u potpunosti istinito.
Prvi oslonac Šerijata jeste Časni Kur’an. Uzvišeni Allah o tome kaže: “..On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige…” (Ali ‘Imran, 7)
Drugi oslonac i temelj je Sunnet, jer Uzvišeni Allah kaže: “…ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite.” (Hašr, 7)
Treći temelj Šerijata jeste idžma’ ummeta. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Moj ummet se nikada neće ujediniti na zabludi, vi uvijek slijedite većinu.” (Tirmizi, Fiten, 7; Ibn Ebu Asim, es-Sunne, 1/39) Ukratko, postoji mnogo propisa hakikata. Kada bi neko pokušao da ih sve objedini, ne bi to bio u stanju učiniti, jer mudrosti i tajne Uzvišenog Allaha su beskrajne i bezgranične.
Časopis Semerkand, br. 104, Klasici tesavvufa
