Kada kažemo mjesto, odmah nam naumpada geografski prostor. Istina, ali mjesto ima i svoje apstraktno značenje. Naprimjer, čovjekov um je poput određenog mjesta. U tom mjestu razum je u stanju putnika; u apstraktnom univerzumu uma, neprestano se kreće između misli, promišljanja, sumnji i pretpostavki.
Uzvišeni Gospodar je stvorio postojanje, a kao najčasnije stvorenje čovjeka… Smjestio nas je na planetu zvanu Zemlja. Ovdje su atmosfera, priroda i svi drugi uvjeti najpogodniji za čovjekov život. Ovaj naš kratki život mi živimo na sceni zvanoj dunjaluk. Naravno, potrebno je da dobro poznajemo svijet u kojem živimo. Pa dobro, šta onda možemo učiniti kako bismo ispravno spoznali ovaj svijet? Zasigurno, najprije trebamo ispravno razumjeti mjesto, vrijeme i sebe.
Da, prvo trebamo razumjeti kakvo je to mjesto koje se naziva dunjalukom. Zemlja je vrlo velik prostor, ali u odnosu na Univerzum, iznimno je mala. Naša domovina je na toj velikoj planeti tek jedno mjesto. Zatim, grad, mahala, ulica, kuća, soba u kojoj živimo, čine niz prostornih halki, sve jednu u drugoj.
Središte karte
Ono što našem umu omogućava da na najbolji način zamisli svijet jesu karte. Karta svijeta koju svi poznajemo, koja se nalazi u učionicama i knjigama, jeste karta svijeta na kojoj se na desnoj strani nalazi Azija, na lijevoj Evropa i Amerika. No, gdje je središte te karte? Središte je u jednom londonskom kvartu zvanom Greenwich. Englezi su tu kartu u čije su središte sebe stavili napravili 1880-ih godina. Dakle, u vremenu kada je njihov kolonijalizam bio na vrhuncu. Onako kako su London učinili prostornim središtem svijeta, tako su i za mjerilo vremena uzeli London. Sat svake zemlje usklađuje se sa satom u Londonu.
Vrlo je bitno da budemo svjesni tih činjenica kako bismo znali da danas ne živimo u vlastitom svijetu, već u tuđem. U tradicionalnim muslimanskim kartama središte svijeta je obično bila Kaba. Budući da je svijet u obliku kugle, možemo ga okrenuti na bilo koju stranu i prepoloviti te napraviti kartu svijeta. Dakle, središte može biti bilo koja zemlja, grad, selo, brdo. Suštinski je problem staviti sebe u središte. Ne druge.
Trebamo obratiti pažnju na takva sredstva, poput karte, koja smo tek tako prihvatili. Koje je njihovo mjerilo i na šta se pozivaju, to su pitanja koja trebamo sebi postaviti i shodno tome postupati. Vidio sam u jednoj knjizi kartu jednog njemačkog putopisca koji je kraj 1500-tih godina putovao u Kuds. U gradu su bile naznačene mnoge crkve, a nije bilo mnoštva džamija koje su tada postojale, pa čak ni vrlo poznate džamije Mesdžidu-l’ Aksa niti hazreti Omerovih džamija. A grad je u to vrijeme bio pod osmanskom upravom i bio je islamski grad. To nam govori sljedeće: Kao ni gotovo sve drugo što nam Zapad u posljednja dva stoljeća prikazuje kao „istinu“, tako ni ovaj svijet nije onakav kakvim nam ga oni prikazuju.
Naše poimanje vremena
Ispravno poimanje vremena vrlo je bitno za razumijevanje svijeta. Mi smo zbunjeni po pitanju vremena u posljednja dva stoljeća. Iako smo mi oni koji bi najbolje trebali cijeniti vrijednost vremena, mi to ne radimo. Najčešće ne razumijevamo ispravno i ne koristimo ispravno pojmove „novi i stari“, „danas i jučer“ i „prošlost i budućnost“. Dok hvalimo ono što je ostalo u prošlosti, zapravo smo raskinuli svaku vezu sa prošlošću. Jer, po nama je historija nešto što je bilo i prošlo i što nema veze sa današnjicom. Za nas je prošlost, kako za one koji je hvale i koji je psuju, tek talog vremena koji nas se ne dotiče. Međutim, historija je današnjica i današnjica je historija. Jer, ne postoji stanje koje nema prethodnice. Korijen današnjice je prošlost, a današnjica je korijen budućnosti.
Kada prošlost i sadašnjost pogrešno razumijevamo, onda i pojam „tradicija“ pogrešno razumijevamo. Po nama je tradicija nešto što je zapečaćeno. Neki od nas je svom snagom nastoje zaštititi, a drugi je silovito napadaju… Zapravo te dvije grupacije su u jednakom sljepilu. Jer, suprotno poimanju konzervativaca, tradicija u smislu svoje sadržine nije nešto što je zapečaćeno u prošlosti. Ona je živa poput korijena drveta. Kao i ljudi, tako i civilizacije žive uzimajući snagu i vrijednosti iz svojih korijena i čineći konkretna djela. Biti živ znači iz dana u dan obnavljati svoju namjeru, znanje i misao. Samo onaj ko sebe obnavlja može obnoviti svijet.
Navedimo jedan upečatljiv primjer vezan za vrijeme. Prije mnogo godina određen je dan rođenja Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po miladu i proglašena je „sedmica mubarek rođenja“. Nije bilo mnogo onih koji su govorili da je to pogrešno niti ukazivali na nebulozu utvrđivanja datuma prema računjanju vremena u odnosu na sunčevo kretanje.
Istu stvar činimo posmatrajući događaje iz prošlosti kroz današnje uvjete. Pokušavamo današnje uvjete i kalupe primijeniti na prošlost. Jer, ne zanimamo se za određenom periodu svojstvene situacije, uvjete i karakteristike. Nedavno sam pročitao jedan scenarij. Radnja se odvija u Konji, u četrnaestom stoljeću. Scenarista je napisao da glavni lik kupuje jabuke od prodavača na kilogram. Bio sam primoran nazvati scenaristu i reći mu da se zapadnjačka mjera „kilogram“ kod nas nije koristila sve do 1930-ih godina.
Promjene i mi
Čovjek, mjesto i vrijeme se mijenjaju. Svijet se mijenja. To je uvijek tako. No, u našim je rukama da li će naša promjena biti na bolje. Vjernici se generalno ne opiru promjenama, razlikuju dobre i loše strane te biraju dobre. Vjernici nisu žrtve promjena već nastoje biti njihovi nosioci. Umjesto da se žale na vrijeme, društvo i svijet, oni mijenjaju sebe, svoje porodice i poslove u skladu sa dobrom, onako kako su im obznanili Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. U pokvarenom i truhlom društvu oni sjaje poput dijamanata.
Naime, i početak i rezultat nerazumijevanja vremena i prostora jeste u nerazumijevanju sebe. Onaj ko sebe ne razumije, nikada ne može razumjeti svijet. To nalikuje na opisivanje boja nekome ko je slijep. Eto i mi smo muslimani takvi, već dva stoljeća. Sebe ne možemo ispravno opisati i gledamo u opise drugih. Uzaludno je tražiti odgovor na pitanje „Šta se dešava sa svijetom?“, dok ne dadnemo ispravan i jasan odgovor na pitanje „Ko smo mi?“ Dok sebe jasno ne definišemo, ne možemo razumjeti druge kulture, civilizacije, politike, trgovinu, nauku i umjetnost. Ne možemo biti neznalice po pitanju sebe, a učenjaci po pitanju svijeta.
Navedimo jedan primjer gubitka vlastitog identiteta. Jedan konzervativni pisac, u jednom svome govoru objašnjavao je odakle dolazi engleski naziv za Tursku „Turkey“. Kako već znate, na engleskom jeziku, riječ „turkey“ istovremeno ima značenje „ćurka“. Prema tom piscu, Evropljani su Tursku tako nazvali jer je ćurka vrlo hrabra i pametna ptica, kakvi su bili i naši preci. No, da li zaista ćurka liči na pametnu ili hrabru pticu? Da se barem radi o pticama poput orla, sokola ili jastreba! Uz to, ta riječ „turkey“ samo na engleskom jeziku označava ćurku. Turska se niti na francuskom, niti na talijanskom niti na njemačkom niti na bilo kojem drugom evropskom jeziku ne naziva rječju koja označava „ćurku“.
Zapravo, to pretjerano uljepšavanje stvari potječe od kompleksa niže vrijednosti. A ono što se zapravo desilo je sljedeće: Ptica koja se na engleskom naziva „turkey“ zapravo je ptica koja je iz Afrike došla u Evropu. Budući da je došla preko muslimanskih zemalja, a sinonim za muslimane bijaše „turk“, ptica je nazvana „turkey“. Dakle, nije nama niko dao ime po ptici, već su naše ime dali ptici. To je sve. Nema to nikakve veze niti sa hrabrošću niti sa razumom!
Biti svoj
Kod nas je nažalost već dva stoljeća prisutan problem nemogućnosti da budemo svoji. U suštini tog problema leži to što nemamo dovoljno znanja o vlastitom identitetu, što ne učimo o sebi i ne pridajemo važnost i vrijednost svome. Nemogućnost bivanja svojim jeste problem ličnosti. Prema tome, naša je ličnost slaba. Shodno potrebi, ponašamo se sad ovako sad onako. Dvolični smo, ambivalentni. Nemamo sebi svojstven i jedinstven identitet.
No, dobro, ko smo mi uistinu? Ko su oni koje nazivamo „mi“? Odgovor je jasan: „Mi smo Allahovi, dželle ša'nuhu, robovi.“ Mi smo vjernici, mi smo ummet Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To su naše prve i posljednje karakteristike. Naša pripadnost određenom narodu, naš spol, naše obrazovanje, naše ime, vrijedni su jedino pod okriljem robovanja. Niti jedno od nabrojanog nema vrijednost samo po sebi. Pokušati razumjeti svijet, znati njegovu vrijednost jeste u podsjećanju da je prva i posljednja instanca življenje života u svojstvu istinskog robovanja Uzvišenom Gospodaru.
Ako obratite pažnju, uvidjet ćete da često koristimo riječi dunjaluk i život u istom značenju, iako nisu istoznačnice. Naposlijetku, ono što nazivamo životom realizuje se na ovom dunjaluku. Međutim, ovaj svijet je prolazno mjesto. U 20. ajetu sure El-Hadid, Uzvišeni Allah kaže: „Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onome svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje.“
Riječ „dunjaluk“ ima isti korijen kao i riječ „deni“ koja označava niskost, bezvrijednost, poniženost. Prema tome, život koji živimo na ovom svijetu je život na nižoj razini. U poređenju sa čime je nizak i bezvrijedan? Naravno u poređenju sa džennetom, tom beskrajnom počasti našeg Gospodara. Još jedna zanimljiva činjenica jeste i to što riječ koja označava svijet na engleskom jeziku „world“ ima korijen koji nosi značenje „ovaj prostor u odnosu na drugi svijet“.
Da, dunjaluk je u odnosu na ahiret mjesto niskosti. Dakle ovaj svijet prethodi višem životu, ahiretu i njegova svojstva su bezvrijednost i niskost. Istovremeno, ovaj svijet je za one koji ne zaboravljaju na njegovu prolaznost, sredstvo bivanja Uzvišenom Gospodaru dostojnim robom, uprkos tome što je pun kušnji, patnji i tegoba.
Atilla Pamirli (Semerkand, Novembar 2023, str. 50-52)
