Riječi nisu nimalo bezazlena niti obična stvar. Čak ni onda kada ih izgovorimo tako da niko ne čuje, i kada ne povlače nikakvu odgovornost na ovom svijetu. Nijedna izrečena riječ ne odlazi u prazno niti nestaje. Sve što izgovorimo zapiše melek na desnom, ili na lijevom ramenu…
Riječi su djela. I za njih ćemo odgovarati, baš kao i za sva druga djela. Musliman u svakoj situaciji treba da govori svjestan da se nalazi pred Allahom, dž.š.
I, kao što pazi na svoj govor u prisustvu velikana ili učenjaka, isto tako, i još više, treba paziti u Allahovom, dž.š., prisustvu. Treba znati da će svaka njegova riječ biti uzrok ili kazne ili nagrade na Ahiretu, ali isto tako i uzrok fitne ili mira na ovome svijetu.
Jedna od najvažnijih dužnosti muslimana i temelj islamskog ahlaka jeste dosljednost u govoru – ispunjavanje obećanja i pridržavanje dogovora.
„O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite.“ (Hudžurat, 6)
Način govora koji je Gospodar svjetova ukorio i okarakterisao kao neprihvatljiv, je govor nevjernika. A lijepe riječi i lijep govor spominje samo u kontekstu vjernika, kao jednu od njihovih odlika i plemenitih osobina.
Riječi koje su usmjerene na čovjekovu čast i dostojanstvo, psovke, uvrede i slično su riječi koje nikada ne bi smjele izaći iz usta muslimana. Bez obzira o čemu se radilo, psovka je tako ružno i odvratno djelo koje nikako ne priliči dostojanstvu muslimana, njegovoj časti niti imanu.
Debata među muslimanima može biti pozitivna i imati vrijednost, ali samo pod uslovom da se pazi na granice, pravila bratstva, da se ne koriste uvredljive riječi i da ima za cilj dolazak do istine, a ne dokazivanje ispravnosti vlastitog stava.
U narodu postoji izreka koja glasi: „Što se kaže nestaje, što se zapiše ostaje.“ Izreka je latinskog porijekla i govori o tome da većina onoga što se kaže biva zaboravljeno, a da bi nešto ostalo trajno, potrebno ga je zapisati. Ako pogledamo sa aspekta ovog svijeta, možemo reći da je tako, međutim, misliti da su riječi nešto što samo tako nestane, odraz je neznanja i zablude.
Pripovijeda se da su Rimljani spomenutu izreku koristili u trgovini, ističući je kao znak vlastitog napretka i civiliziranosti. Neobaviješteni o Allahovim, dž.š., ajetima iz sure Bekare, pripisaše sebi mudrost, a Zapad ne propusti priliku da u historiju upiše još jedan hvalospjev.
U 282. ajetu sure Bekara, Uzvišeni Gospodar potanko objašnjava postupanje prilikom trgovine i uzimanja odnosno davanja duga. To je najduži ajet u Časnom Kur'anu i počinje riječima:
„O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do određenog roka…“
Mufessiri pojašnjavaju da se zapisivanje duga naređuje kao predostrožnost u slučaju zaborava, nesporazuma, ili pak smrti jedne ili obje strane.
A spomenuta latinska poslovica imala je mnogo opasniji utjecaj nego što se to naizgled činilo. Vremenom smo i mi prihvatili tu uvriježenu teoriju o bezvrijednosti riječi i u skladu s njom se počeli ponašati. Prestali smo pridavati važnost onome što je zasnovano samo na riječima. Tražimo pisani dokument, jer i naša riječ – riječ muslimana – je odavno izgubila svoju težinu. Većina nas ne bira riječi dok govori, ne vodi računa o edebu govora, niti razmišlja o odgovornosti za izrečeno. A istina je da niti jedna jedina riječ ne nestaje.
Riječ muslimana je čvrsta
Kako rekosmo, izreka potječe od Rimljana, pa, ako zaključimo da njihova riječ nema vrijednost, nećemo pogriješiti. Ne trebamo mnogo istraživati da bismo se uvjerili u istinitost te činjenice. Ako pogledamo u priče o osnivanju Rimskog carstva, vidjet ćemo da njihovu suštinu čine spletke u kojima je glavna filozofija bila: „Cilj opravdava sredstva.“ Vladari imperijalističkih zemalja danas, povodeći se za tim uzorima, ubijeđeni su da je nepoštivanje riječi i dogovora sastavni dio uspješne i vrhunske politike.
Da, to je tako… Ali mi smo narod koji vjeruje u Gospodara koji kaže: „(…) I ispunjavajte obavezu (datu riječ), jer će se za obavezu, zaista odgovarati!“ (Isra’, 34)
Mi smo ummet Poslanika koji kaže: „Ispunjavanje date riječi je od imana.“, Poslanika koji je dvojicu ashaba, r.anhum, vratio iz bitke na Bedru samo da bi ispunili obećanje dato mušricima. Podsjetimo se na taj događaj:
Huzejfe b. Jeman, r.a., i njegov otac dođoše kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako bi se pridružili vojsci koja je krenula prema Bedru. Ispričaše mu da su ih mušrici zarobili prilikom izlaska iz Medine i pustili ih nakon što su obećali da neće učestvovati u bitci na Bedru. Muslimani su bili malobrojni u odnosu na nevjernike i svaki borac je bio prijeko potreban. Ali, unatoč tome, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je Huzejfi, r.a., i njegovom ocu naredio da održe dato obećanje i vrate se u Medinu.
Jedna od najvažnijih dužnosti muslimana i temelj islamskog ahlaka jeste dosljednost u govoru – ispunjavanje obećanja i pridržavanje dogovora. Zbog toga se za riječ muslimana kaže da je „sveta“, jer on nikada ne krši ono što je obećao, ne kvari dogovor i ne obezvrjeđuje svoje riječi.
Važnost riječi
Pristup u kojem se pridaje važnost onome što je zapisano, a obezvrjeđuje ono što je preneseno putem govora je pristup koji ne priliči muslimanu. Jer, u islamskoj kulturi riječ ima veliku vrijednost, ima svoj adab i odgovornost. Uzvišeni Allah je rekao: „Kun (budi)!“, i stvorio kosmos. Stvorio ga je riječju. Čovjeku se obratio božanskim govorom, putem vahja (Objava), i njega, kao najčasnije stvorenje, odlikovao govorom.
Poslanička misija svih poslanika, a.s., prvenstveno se oslanjala na riječ. Ljudi posredstvom riječi očituju svoj iman i postaju muslimani, ali isto tako, posredstvom riječi mogu i izaći iz islama i postati nevjernici.
Najvjerodostojniji hadisi, koji su prihvaćeni kao jedan od temeljnih izvora u našoj vjeri, i čije negiranje ili odbacivanje čovjeka izvodi iz imana, su „mutevatir“ hadisi, tj. hadisi koji su preneseni sigurnim lancem prenosilaca i nisu doživjeli nikakvu promjenu niti dokidanje. U hadiskoj terminologiji termin „tevatur“ označava prenošenje informacije od jedne zajednice drugoj takvim redoslijedom i lancem prenosilaca gdje je apsolutno nemoguće da se desi iskrivljenost ili neistina, namjerno ili nenamjerno, jer uslov je da svi prenosioci budu usaglašeni i jedinstveni, a to je moguće samo ako je riječ o neupitnoj istini. Mutevatir hadisi su pouzdan izvor znanja u vjeri, u njih nema nikakve sumnje. Istina je da su u nekom periodu zapisani i uobličeni u formu knjige, međutim oni su prenešeni putem govora.
U suri Bekara u 83. ajetu Uzvišeni Allah kaže: „I kada smo od sinova Israilovih, zavjet uzeli, da ćete se jedino Allahu klanjati, i roditeljima, i bližnjima, i siročadi, i siromasima dobročinstvo činiti, a ljudima lijepe riječi govoriti i namaz obavljati i zekat davati, vi ste se poslije izuzev vas malo izopačili i zavjet iznevjerili.“ U časnom ajetu zajedno su spomenuti vjerovanje i osnove ahlaka, a sve zasnovano na riječi, što je više nego dovoljno da istakne važnost teme o kojoj govorimo.
Svaka riječ se zapisuje
Sve što se ne zapiše osuđeno je na zaborav, iz čaga se razvila svijest da sve nezapisano nestaje, pa samim tim i ne povlači nikakvu odgovornost. To je ujedno i najveći razlog zbog kojeg pričamo sve što nam padne napamet, govorimo više nego je potrebno i bavimo se raznim tumačenjima. Ne razmišljamo koja riječ će na kojem srcu otvoriti ranu, i koji razum će ostaviti pomućenim.
Iako velikani najviše upozoravaju na važnost i utjecaj onoga što ulazi u usta i onoga što izlazi iz njih, mi najčešće ne razmišljamo o tome kakve će posljedice prouzrokovati naše riječi; da li će nas odvesti u grijeh i da li će možda biti uzrok fitne (smutnja).
Zaboravljamo da se svaka naša riječ, kao i sva druga djela, zapisuju bez izuzetka. A Uzvišeni Gospodar u Časnoj Knjizi kaže: „On ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije.“ (Kaf, 18)
Prema tumačenjima nekih mufessira, razlog što je u ajetu stavljen poseban naglasak na „riječi“, unatoč činjenici da se sva djela zapisuju, je u tome što je većina ljudi nemarna u pogledu govora. Prenosi se da su Malika, rah., upitali:
„Koje riječi se zapisuju?“, a on je odgovorio:
„Sve se zapisuje, čak i jecaji u bolesti!“
U 49. ajetu sure Kehf, Uzvišeni Allah kazuje:
„Knjiga će biti postavljena i vidjećete grješnike prestravljene zbog onog što je u njoj. ‘Teško nama’ – govoriće – ‘kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!’ – i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti.“
Da ne bismo bili od onih koji su spomenuti u navedenom ajetu, moramo dobro paziti šta i kako govorimo.
Opasnost nepromišljenog govora
Jedna stara poslovica kaže: „Životinja se poznaje po mirisu, a čovjek po govoru.“ Svaki čovjek, bez obzira o čemu govorio, on zapravo govori o sebi. Ukoliko priča više nego što je potrebno, umjesto razumijevanja, prouzrokovat će nesporazum i nerazumijevanje. A to je upravo ono što nam se danas dešava. Što više pričamo, sve se manje razumijemo. Ponekad nam se desi da izgovorimo takvu riječ, da je ne može ispraviti niti opravdati stotinu tumača. Sohbete i konstruktivne diskusije zamijenile su besciljne rasprave. Našu svakodnevnicu ispunjavaju vijesti i tumačenja medija čiji su izvori i moral upitni, tj. spadaju u skupinu onih za koje je Gospodar rekao: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite…“ (Hudžurat, 6)
I nažalost, u većini slučajeva ne uspijevamo da se kontrolišemo, izgovaramo riječi koje ne priliče dostojanstvu muslimana.
Svemu navedenom treba dodati i pisanja putem društvenih mreža: facebook, twitter, viber, i ostalo. Unatoč činjenici da se putem društvenih mreža razgovori i rasprave uglavnom vode dopisivanjem, općeprihvaćeno je mišljenje da za te riječi ne postoji apsolutno nikakva odgovornost. Mogućnosti poput brisanja napisanog, zabranjivanja pristupa, lažna imena, sakrivanje identiteta i slično, čovjeku daju lažni osjećaj slobode od odgovornosti. A istina je da sve napisano, baš kao i svaka izgovorena riječ, ulazi u naš zapisnik i na Ahiretu ćemo polagati račun za to.
Naravno da čovjek ima potrebu i da priča i da se dopisuje. Čovjek je biće koje najlakše reaguje putem riječi. Komunikacijom se zbližava, ostvaruje veze. Jezik se ne može zaustaviti, međutim, ako čovjek ne pazi gdje će, kada i koliko govoriti, umjesto zbližavanja, prouzrokovat će razdor i fitnu.
„Spašen je onaj ko sačuva svoj jezik!“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka govori dobro, ili neka šuti!“ (Buhari, Edeb, 31) Onaj ko želi da se sačuva smutnje jezika, spomenuti hadis mu je dovoljan. A šta je to „dobro“ koje Allahov Poslanik, s.a.v.s., spominje, pogledajmo u sljedećem hadisu:
„Sve što čovjek kaže, to je na njegovu štetu, osim naređivanja dobra, odvraćanja od zla i zikrullaha (spominjanje Uzvišenog Allaha).“ (Ibn Medže, Fiten, 64)
Dio učenjaka hadiske nauke smatra da pored izuzetih vrsta govora koji se u hadisu spominju i u čovjekovu su korist, postoji i govor koji je dozvoljen tj. ne povlači kaznu, ali ne donosi ni nagradu, pa je samim tim na štetu čovjeku. Dio uleme pak kaže da je priča o dozvoljenim dunjalučkim stvarima štetna za čovjeka, samo ukoliko prelazi granice potrebnog.
Što priča duže traje, sve je veća mogućnost da se zađe u gibet, sumnjičenje, potvoru, laž i bespotreban govor. Jer, kako kažu: „Ko puno priča, puno griješi.“
Pored toga, Allahov Poslanik, s.a.v.s., ukazuje na još jednu veliku opasnost pretjeranog govora:
„Izvan spominjanja Uzvišenog Allaha, ne pričajte mnogo. Jer mnogo riječi (osim zikrullaha) prouzrokuje tvrdoću srca. A najdalji od Allaha su oni koji imaju tvrda srca.“ (Tirmizi, Zuhd, 62)
Budući da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Spašen je onaj ko sačuva svoj jezik.“ (Tirmizi, Kijamet, 50) i „Koji od vas mi garantuje da će sačuvati ono što je između njegovih usana i svoju čednost, ja mu garantujem Džennet.“ (Buhari, Rikak, 23), onda je najbolje i najsigurnije opredijeliti se za šutnju, ako već nismo u stanju govoriti samo ono što je dobro.
Ne povodimo se za šejtanom
Ponekad sam nijet nije dovoljan. Ukoliko ne vodimo računa kako, kada i kome šta govorimo, lijepa namjera da govorimo dobro, neće biti dovoljna. Govor ima svoje adabe i bitno je da ono što se govori bude u pravo vrijeme i na pravome mjestu. U suprotnom, biva sebeb nereda. Danas nažalost imamo mnoštvo primjera koji svjedoče tome. Sve više je onih koji imaju dobre namjere, ali objašnjavaju na pogrešan način ili su i sami pogrešno razumjeli, te tako otvaraju put neredu i zloupotrebi rečenog. Takvog govora se treba čuvati. Jer, svaka riječ koja nije u skladu sa nivoom razumijevanja sagovornika, nije dovoljno jasna i razumljiva, izrečena bez edeba i ljubaznosti, koliko god da bila istinita, uzrok je nesporazuma i čovjeka čini odgovornim.
U Plemenitoj Knjizi Uzvišeni Allah nas obavještava o tome da, bez obzira koliko bili u pravu, ako se sagovorniku obraćamo grubim, uvredljivim, ponižavajućim i pogrdnim riječima, šejtan je zajedno s nama. U 53. ajetu sure Isra’ Gospodar svjetova kaže:
„Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi, jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.“
Ajetom se zabranjuje vjernicima da se onima koji misle drugačije obraćaju jezikom svojstvenim nevjernicima; da govore nadmeno, grubo, sa podsmijehom, da napadaju i okrivljuju, i Gospodar nas poziva da se svima, bez obzira o kome se radilo, obraćamo najljepšim riječima (kavl-i ahsen).
U našoj presvijetloj Knjizi način ophođenja se spominje u nekoliko različitih ajeta, kako u pozitivnom, tako i u negativnom kontekstu. Način govora koji je Gospodar svjetova ukorio i okarakterisao kao neprihvatljiv, je govor nevjernika. A lijepe riječi i lijep govor spominje samo u kontekstu vjernika, kao jednu od njihovih odlika i plemenitih osobina.
Obzirom da način govora oslikava stanje govornika, nema sumnje da način komuniciranja vjernika predstavlja njegov identitet i ljepotu njegovog stanja i karaktera.
Za svaku riječ će se odgovarati
Iako smo vjernici, ipak smo ljudi. Dešava se da pogriješimo, zaboravimo, prevarimo se. Dešava se da uđemo u raspravu, pređemo granicu i izreknemo riječi koje djeluju bezazleno a ustvari mogu da nanesu veliku štetu našem imanu. Opomene u vezi s tim, nalaze se u ajetima, hadisima, i izrekama velikana. U jednom od hadisa, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Rob ne razmišljajući kaže riječ zbog koje padne na dno Džehennema.“ (Muslim, Zuhd, 49, 50)
Zbog te opomene alimi su vrlo detaljno obradili temu govora i napisali mnoga djela pod nazivom „elfaz-i kufr“, što znači „riječi koje vode u kufr“, upozoravajući posebno na pojavu koja je najprisutnija u ovom posljednjem vremenu, kada se riječi kufra izgovaraju sa velikom lahkoćom, kao nešto potpuno bezazleno. Taj primjer danas, nažalost, možemo vidjeti u raznim sloganima, tekstovima pjesama, humorističkim programima, šalama, čija su tema vjerske vrijednosti, ili izrekama čije značenje nije u skladu sa našim vjerovanjem, itd.
Recimo, danas će mladi ljudi za svog omiljenog sportistu, muzičara ili glumca reći da je njihov „idol“, a ne znaju, ili im pak nije važno, da je to naziv za kipa kojeg su mušrici uzimali za boga i njemu ibadet činili. Isto tako, svi smo barem jedanput u životu svjedočili događaju kada neko za neki posao kaže: „Uradit ću to inšallah“, a drugi mu odgovori: „Nema inšallah mašallah, ili ćeš uraditi ili nećeš!“ To su također riječi koje čovjeka mogu izvesti iz vjere, jer Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu kaže: „I nikako za bilo šta ne reci: ‘Uradiću to sigurno sutra!’ – ne dodavši: ‘Ako Bog da (inšallah)‘.“ (Kehf, 23-24), i naređuje da za svaku stvar vezanu za budućnost kažemo inšallah.
Nemojmo zaboraviti da sve te riječi koje izgovorimo olahko, ne razmišljajući o njihovoj težini i ne mjereći da li su u skladu sa principima naše vjere, na Ahiretu neće biti nimalo lahke. Polaganje računa za njih biće itekako teško.
Ružna riječ pripada onome ko je izgovori
Riječi koje su usmjerene na čovjekovu čast i dostojanstvo, psovke, uvrede i slično su riječi koje nikada ne bi smjele izaći iz usta muslimana. Bez obzira o čemu se radilo, psovka je tako ružno i odvratno djelo koje nikako ne priliči dostojanstvu muslimana, njegovoj časti niti imanu. Jer, Uzvišeni Gospodar u Svojoj Knjizi kaže: „Allah ne voli da se ružne riječi glasno govore…“ (Nisa’, 148)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Nije vjernik onaj ko mnogo kritikuje, proklinje, i bestidno govori ružne i odvratne riječi.“ (Tirmizi, Birr, 48) Do te mjere je to važno da je u Kur'anu zabranjeno da se grde i psuju čak i oni kojima se nevjernici klanjaju (En'am, 108), a u hadisima je zabranjeno psovanje roditelja bilo kome, bez obzira da li se radilo o vjerniku ili nevjerniku (Buhari, Edeb, 4), živom ili umrlom (Buhari, Cenaiz, 97).
Ružna riječ pripada samo onome ko je izgovori. Svaka psovka ili ružna riječ koju čovjek uputi drugome vratit će se njemu i nad njim ostati. A čak i da se to ne desi, ružna riječ govori o karakteru onoga ko je izgovara, predstavlja ga i ukazuje na poremećaj njegove ličnosti. I najzad, ružna riječ pripada onome ko je izgovori, jer će samo on za nju odgovarati.
Danas, zahvaljujući medijskoj propagandi, umijeće u raspravi i upućivanju uvreda i ružnih riječi, gotovo da se tretira kao vrlina. Zbog nedovoljnog poznavanja materije o kojoj se govori, rasprave se najčešće svode na demagogiju koja obiluje ružnim i uvredljivim riječima.
Treba se dobro čuvati i biti daleko od demagoških govora i polemike, jer to je nešto što neminovno čovjeka vodi u grijeh i povlači veliku odgovornost. U vezi s tim, Imam Evzai, rah., je rekao:
„Kada Uzvišeni Allah jednom narodu želi propast, odvrati ih od (dobrih) djela a otvori vrata nepotrebnoj raspravi.“
Raspravom se riječi umnožavaju
U Časnom Kur'anu Uzvišeni Allah nam savjetuje da okrenemo glavu od praznih riječi i onoga ko ih govori. (Kasas, 55). Ulema upozorava na pogubnost i štetnost rasprave sa džahilima (neznalica), te ukazuju da je jedini ispravan put napuštanje iste. Debata među muslimanima može biti pozitivna i imati vrijednost, ali samo pod uslovom da se pazi na granice, pravila bratstva, da se ne koriste uvredljive riječi i da ima za cilj dolazak do istine, a ne dokazivanje ispravnosti vlastitog stava. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Ko napusti raspravu kad nije u pravu, biće mu sagrađena kuća na periferiji Dženneta. A ko napusti raspravu a u pravu je, biće mu data kuća u sred Dženneta.“ (Tirmizi, Birr, 58)
Rasprave u kojima se ne vodi računa o pravilima ponašanja i edebu bivaju uzrok ljutnji i mnoštvu bespotrebnih riječi. A edeb u govoru muslimana jeste da govori kratko, sadržajno i bez podizanja tona. Zadržavanje na detaljima više nego što je potrebno, odraz je nesposobnosti izražavanja. Hazreti Mevlana kaže: „Mnogo govori onaj ko ne nije u stanju da kaže ono što želi.“ Pretjerano zalaženje u detalje, biva uzrokom nesporazuma i ujedno je odraz nepoštovanja sagovornika, jer prema jednoj izreci: „Glupaku je potrebno sve nacrtati (objasniti do najsitnijih detalja).“
U časnim ajetima i hadisima, pored upozorenja na štetnost rasprave, skrenuta je pažnja i na važnost blagosti i ljubaznosti u obraćanju vjernicima, kao i na druge edebe. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je zabranio da se u društvu tri vjernika, dvojica sašaptavaju, a trećeg zanemaruju. (Ebu Davud, Edeb, 24)
Također, od edeba govora muslimana je i to da u većem skupu ljudi, riječ prepušta onome ko je po nekoj osnovi stariji, da ne govori dok mu se ne da riječ, i da ne prekida nikoga u govoru.
Riječi nisu nimalo bezazlena niti obična stvar. Čak ni onda kada ih izgovorimo tako da niko ne čuje, i kada ne povlače nikakvu odgovornost na ovom svijetu. Ni jedna izrečena riječ ne odlazi u prazno niti nestaje. Sve što izgovorimo zapiše melek na desnom ili na lijevom ramenu…
Riječi su djela. I za njih ćemo odgovarati baš kao i za sva druga djela. Musliman u svakoj situaciji treba da govori svjestan da se nalazi pred Allahom, dž.š.
I, kao što pazi na svoj govor u prisustvu velikana ili učenjaka, isto tako, i još više, treba paziti u Allahovom, dž.š., prisustvu. Treba znati da će svaka njegova riječ biti uzrok ili kazne ili nagrade na Ahiretu, ali isto tako i uzrok fitne ili mira na ovom svijetu.
Riječi od kojih treba sačuvati jezik
Plemeniti Gospodar u Časnoj Knjizi obznanjuje kojim govorom i kojim riječima nije zadovoljan, te ih u dva ajeta zabranjuje. Jedan od tih ajeta je 148. ajet sure Nisa’: „Allah ne voli da se glasno govore ružne riječi, to može samo onaj kome je učinjena nepravda.“ U ajetu je upotrijebljen termin „kavl-i su“ (ružna riječ) u što se, prema riječima mufessira, ubrajaju sve ružne i pogrdne riječi, kletve, uvrede, korenje i sl. Uz to, Allah, dž.š., ne voli da se govori glasno, osim onih kojima je nepravda učinjena. U 2. ajetu sure Saff, Gospodar svjetova zabranjuje vjernicima da govore ono što i sami ne rade i što neće uraditi.
Pored toga, Uzvišeni Allah nas kroz primjere mušrika i nevjernika obavještava o načinima govora kojima nije zadovoljan, a to su prije svega:
Kavl-i munker: riječi suprotne Šerijatu, čija su značenja ružna i neispravna (Mudžadele, 2)
Kavl-i zur: svjesno izrečene laži i obmane zbog povođenja za nefsom (Hadždž, 30)
Kavl-i muhtelif: kontradiktorne izjave, u svrhu dokazivanja tvrdnji suprotnih hakikatu (Zarijat, 8)
Kavl-i lahn: dvosmislene riječi sa ciljem ismijavanja ili ponižavanja sagovornika kako bi se odvratila pažnja od istine koju govori (Muhammed, 30)
Kavl-i zahir: isprazne riječi koje imaju samo formu a nemaju suštinu (Ra'd, 33)
Kavl-i zuhruf: ukrašen govor koji obmanjuje razum i unosi vesvese u srca, a sve sa ciljem manipulacije i navraćanja na zlo (En'am, 112).
Časopis Semerkand, br. 114, Tema broja
