Strahovi – fobije su prirodna osjećanja koja se javljaju kod ljudi u različitim oblicima. Naš Uzvišeni Gospodar Koji nas je sve stvorio, Koji nam daje sve blagodati i mogućnosti kako bismo se održali u životu, obavijestio nas je da je On jedini Koga se trebamo istinski bojati: „Samo se Mene bojte!“ (Bekara, 40)
Značenje cijeloga ajeta koji sadržava božanski proglas glasi: „O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario, i ispunite zavjet koji ste Mi dali, – ispuniću i Ja svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte!“ (Bekara, 40)
Oni koji prizivaju Allahovu srdžbu
Israil je nadimak Jakuba, a.s. Uzvišeni Allah obraćajući se jevrejima, koji su sljedbenici Tevrata i jednog odabranog Allahovog roba kao što je Jakub, a.s., naređuje im da se prisjećaju velike blagodati koja im je darovana. Ta velika blagodat je oličena u svetoj knjizi i poslanstvu. Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., koji je učinio hidžru u Medinu, predstavio im je islam, Kur'an i samoga sebe, te im saopštio da je upravo on taj iščekivani poslanik. Jevreji su znali za dolazak novog poslanika, te su ga i iščekivali. Uzvišeni Allah ih je podsjetio na čuvanje date riječi i zapovijedio im je da se klone kršenja ugovora i da se samo Njega boje. Ali, oni nisu ispoštovali naredbu. Nastavili su sa svojim zabludama, ne bojeći se Uzvišenog Allaha.
Uzvišeni će Allah zasigurno kazniti i pozvati na polaganje računa one koji su kršili zavjete, koji su bili nepravedni, koji su uznemiravali i zlostavljali društvo i razmetali se. U prijevodu značenja ajeta: „Odmazda Gospodara tvoga će, zaista, užasna biti!“ (Burudž, 12) podsjećaju se na polaganje računa pred Njim, te da će Njegovo kažnjavanje žestoko biti i da će im kraj zlokoban biti. Ovakvi ajeti koji sadržavaju prijetnje te vrste zauzimaju podobro mjesto u Kur'anu Časnome. Uzvišeni Allah kazuje o narodima i njihovim razorenim mjestima prebivanja, a sve zbog njihove nepravde i prelaženja granica. Među njima su i primjeri kako je okončao narod Luta, a.s., zatim Ada, Medjena i Semuda, te poučni život faraona i strahobna smrt koja ga je zadesila.
Neki od tih ajeta su i sljedeći: „Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje činili. Kažnjavanje njegovo je zaista bolno i strašno. To je pouka za one koji se plaše patnje na onom svijetu; a to je Dan kada će svi ljudi biti sabrani i to je Dan kada će svi biti prisutni, a Mi ga odgađamo samo za neko vrijeme. Onoga dana kad dođe, bez dopuštenja Njegova niko ni riječ neće izustiti, a među njima biće nesrećnih i srećnih. I nesrećni će u Džehennem, u njemu će teško izdisati i udisati.“ (Hud, 102-106)
Navedeni i njima slični ajeti u kojima se govori o kraju onih naroda i društava koji su se usprotivili naredbama i zabranama Uzvišenog Allaha, koji su zapali u širk i kufr, te koji su granice u zlu prelazili, privlače pažnju i upozoravaju ljude da ih neće zadesiti kraj drugačiji od onoga koji je zadesio pređašnje narode. Iz navedenog bismo trebali uzeti pouku.
Poslanik Muhammed, s.a.v.s., veli: „Uzvišeni Allah zalimu dadne jedan vremenski period kako bi odustao od zuluma. Naposlijetku, je li ga dočepao, ne pušta ga.“ Zatim je pročio kur'anski ajet: „Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje činili.“ (Hud, 102) (Tirmizi: „Tefsir“, 102)
Kada je on ušao
Strahopoštovanje prema Allahu, dž.š., čovjeku otvara vrata svakoga hajra i priječi ga od svakovrsnoga zla. Šta sve donosi vjerniku strahopoštovanje prema Uzvišenome Allahu, objašnjava i sljedeći hadis, na veoma lijep način. Naime, Muhammed b. Sa'd, r.a., prenosi od svoga oca Sa'da b. Ebi Vekkasa, r.a.:
„Omer, r.a., je zatražio dozvolu da uđe kod Allahova Poslanika, s.a.v.s. Tada su se kod Poslanika, s.a.v.s., nalazile neke kurejševićke. Zahtijevale su nešto od Poslanika, s.a.v.s., i tražile da im udijeli dodatno i malo više. Dok su razgovarali, njihovi glasovi su nadjačali glas Allahova Poslanika, s.a.v.s. Kada je dopustio Omeru, r.a., da uđe, žene su se posakrivale. Po ulasku Omera, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., se nasmijao ženama. Tada mu se Omer, r.a., obratio:
- Neka Uzvišeni Allah učini da uvijek budeš nasmijan, Allahov Poslaniče! Neka su mi i otac i majka žrtva za tebe! Šta je to što te nasmijalo?
- Začudio sam se ovim ženama. Čim su čule tvoj glas, potrčale su iza zastora., reče Allahov Poslanik, s.a.v.s.
- Neka su mi i otac i majka žrtva za tebe! Ali, preče im je da tebe poštuju., na to će Omer, r.a., a potom se obrati ženama:
- O vi žene, koje ste same sebi neprijatelji! To se mene ustručavate, a ne ustručavate se Allahova Poslanika, s.a.v.s.?!
- Da, jer si ti žešći i grublji od Resulullaha, s.a.v.s., povikaše žene.
Na to Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče:
- Tako mi Onoga u čijoj vlasti je moja duša, sine Hattabov, i šejtan preže od susreta s tobom! Ti kada pođeš jednim putem, šejtan krene sasvim drugim putem!
(Buhari: „Bed'u ‘l-halk“, 11; „Ashabu ‘n-Nebijj“, 6; „Edeb“, 68; Muslim: „Fedailu ‘s-sahabe“, 22; Nesai: „es-Sunenu ‘l-kubra“, 7/304, 9/88; Ahmed: „el-Musned“, 3/71-72, 144-145, 169)
Oni kojih se ustručava i Iblis
Oni u čijim srcima su se ustalili strah od Allaha, dž.š., i poštovanje prema Njemu, vide da im je to sredstvo kojim sebi pribavljaju dobra i ovoga i onoga svijeta. Kao što se zbog toga klone zla i zabranjenoga na dunjaluku, to im također biva spas od drugih fobija i strahova. Oni koji ne posjeduju takovrsni strah, koji žive slijedeći svoje prohtjeve, koji su zavarani time što ih odmah ne sustiže Allahova, dž.š., kazna i srdžba, naposlijetku će stići pred Uzvišenoga Gospodara Koji će im svesti račun i kazniti ih zasluženom kaznom.
Šejh Kelabazi, k.s., komentarišući spomenuti hadis veli: „Oni koji budu sagledali lingvističku stranu hadisa, mogu postaviti sljedeće pitanje: Kako je moguće da se šejtan ustručavao Omera, r.a., a nije Allahova Poslanika, s.a.v.s.? Šejtan je tamo bio prisutan zbog žena. Kad je ušao Omer, r.a., šejtan je otišao, a žene su se razbježale, a dok je sve to Vjerovjesnik, s.a.v.s., posmatrao. Naravno da je derežda (stepen) Allahova Poslanika, s.a.v.s., iznad Omerove, r.a. Štaviše, i Omer, r.a., se sam ustručavao Resulullaha, s.a.v.s., pa kako je, stoga, moguće da ga se šejtan ne ustručava? Na to se može ponuditi sljedeći odgovor: U hadisu se ne nalazi nijedna intencija koja ukazuje na to da se šejtan tada nalazio u prisustvu Resulullaha, s.a.v.s. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je samo kazao da se žene ustručavaju Omera, r.a., i dodao da ga se čak i šejtan ustručava. Da je ta situacija u kojoj su se nalazili bila pogodna za šejtanovo prisustvo, to bi značilo da se tu radi o nekome grijehu. Da je tako, Resulullah, s.a.v.s., bi to zlo i nevaljavštinu spriječio i bio bi zapreka ženama od toga. Kao što je i poznato, Poslanik, s.a.v.s., nije činio takvo što, te se nepogovorno da razumjeti da stanje tih žena nije bilo stanje nepokornosti Uzvišenome Allahu, a što bi prizvalo prisustvo šejtana.
Dio predanja: „njihovi glasovi su nadjačali glas Allahova Poslanika, s.a.v.s.“ se shvata i na način da se ne radi o povišenome tonu, već o brojnosti glasova, zbog čega su se njihovi glasovi izražajnije čuli. No, ukoliko se time uistinu intendira na tonalitet njihovih glasova, onda postoji mogućnost da se taj događaj desio prije nego što je objavljen ajet sure Hudžurat u kome se vjernicima zabranjuje da nadjačavaju svojim glasovima glas Allahova Poslanika, s.a.v.s.
S druge strane, dok se šejtan plašio Omera, r.a., moguće je da se nije plašio Resulullaha, s.a.v.s., a objašnjenje je sljedeće. Naime, da se šejtan kojim slučajem ustručavao Allahova Poslanika, s.a.v.s., i plašio ga se, onda bi se to moglo dvojako tumačiti: Ustručavao bi se ili iz poštovanja i uvažavanja Allahova Poslanika, s.a.v.s., što je nemoguće, jer takovrsno strahopoštovanje je vrlina, a kako je i znano, šejtan je od toga udaljen. Ili bi njegovo strahopoštovanje prema Poslaniku, s.a.v.s., bilo rezultat straha od kazne koja će ga zadesiti. No, pošto Poslanik, s.a.v.s., šejtanu nije pridavao pažnju i vrijednost, i nije se pribojavao toga da bi ga mogao zavesti ili mu ubaciti vesvesu, nije ni požurivao njegovu kaznu. A šejtan je doista izgubio nadu u to, te mu se zbog toga nije ni približavao. Budući da je šejtan bio siguran da neće biti izložen kazni, zavarao se stanjem Allahova Poslanika, s.a.v.s., te ga se zbog toga nije ni ustručavao. Vidio je sebe spašenim i sigurnim od kazne Uzvišenog Allaha. Dakle, oba spomenuta stanja: zavaranost milošću Uzvišenog Allaha i sigurnost od Njegove kazne, jesu tipični sifati prokletog šejtana.
Što se tiče Omera, r.a., on se plašio šejtanovih zavaravanja i vesvesa. Stoga je uvijek bio pripravan za suprotstavljanje šejtanu. Ta njegova pripravnost je bila ono čega se šejtan plašio. Zbog toga se od njega skrivao i napuštao ulicu u koju bi Omer, r.a., ulazio. A što se tiče Pejgambera, s.a.v.s., on se, pak, nije uopšte osvrtao na šejtana jer ga je držao niskim i nebitnim, te uslijed toga nije ni mislio na njega. Za njega je šejtan bio potpuno nebitan.“ (Kelabazi: Bahrul-fevaid, 1/366)
Ebu Hanife, rah., prenosi od Hamada, on od Mudžahida, a Mudžahid od Se'ida bin Džubejra, rah., sljedeće: „Šejtan bježi od vas kao što vi bježite od njega. Pa ako ga opazite, nemojte bježati od njega jer će vas zaposjesti, već mu se usprotivite da bi on pobjegao od vas!“ (Ebu Jusuf, Kitab al-asar, 128)
Neko od velikana je kazao: „Da Allah, dž.š., nije naredio da Mu se utječemo od šejtana, nikada se ne bih utjecao.“
Ako čovjek zna da mu je šejtan neprijatelj i pripravan je da se brani od njega, onda šejtan biva iznuren i posrnuo toliko da mu se ne može ni približiti. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Dok mujezin uči ezan, šejtan se okrene i bježi.“ (Buhari; Muslim; Ahmed; Malik)
Ako je šejatn u takvome stanju spram onoga ko se ne priprema posebno protiv njega, kakav je onda spram onoga koji prisjećajući se i spominjući Gospodara, traži utočište kod Njega Uzvišenog? Pored toga, pejgamberi, a.s., i velike evlije mu uopšte nisu pridavali značaj niti su se obazirali na njega. Šejtan misli kako će i njih zavesti, ali samo sam sebe obmanjuje. Kao što priprema spletke drugima, isto tako se i njima približava nadajući se uspjehu, ali kako im ne nanosi nikakvu štetu, tako sam sagori poput leptira koji vidi vatru i potraži utočište u njoj.
Oni koji zastrašuju
Onoga ko se oslanja na Allaha, dž.š., Njega se boji i pouzdava se u Njega, te se zbog toga ne obazire na druge strahove, Allah, dž.š., čuva i štiti od svih zebnji i briga. Takvo stanje sigurnosti i sačuvanosti ponekad se može osjetiti i naspram proždrljivih i divljih životinja. Sljedeći hadis koji se prenosi od Ibn Omera, r.a., opisuje upravo jedan takav događaj.
Naime, Ibn Omer, r.a., je jedne prilike krenuo na putovanje, te je ugledao kako su se ljudi zaustavili na jednom dijelu puta. Upitao ih je čemu takvo stanje, pa su mu kazali da im se lav ispriječio na putu. On, r.a., je tada sišao s jahalice i pješice krenuo prema lavu. Uhvatio ga je za uho i udaljio s puta. Zatim je kazao: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., je o tebi rekao istinu. Čuo sam ga kako veli: ‘Ako se sin Ademov ne bude plašio nikoga sem Uzvišenog Allaha, On ga neće prepustiti nikome (neće ga ostaviti u strahu od bilo čega). Sin Ademov je učinjen ovisnim o onome čemu se nada. Ako svoju nadu ne bude polagao u stvorenja, Uzvišeni Allah ga neće učiniti ovisnim o njima!‘„ (Hakim Tirmizi: „Nevadir al-usul“, 1/176, 3/80, 47147; Kelabazi: „Bahr al-fevaid“, 1/369; Ibn ‘Asakir: Tarikh Dimašk, 31/171)
Ebu Abdullah b. Džella’, rah., je upitan ko je taj ko se boji Allaha, dž.š., pa je odgovorio: „Onaj ko se ničega drugog ne boji!“
Jedan drugi velikan je bio upitan isto, pa je odgovorio: „Onaj koga se drugi boje.“
Kod takve osobe je strahopoštovanje prema Uzvišenom Allahu preovladalo u potpunosti, zbog čega drugi ljudi osjećaju strahopoštovanje spram nje. U hadisu stoji da će Džehennem na Sudnjem danu mu'minu kazati: „Prelazi preko mene brzinom munje, jer ne želim da me utrne tvoj nur!“ (Hakim Tirmizi: „Nevadir al-usul“, 1/128, 2/306; Ibn Adi: „El-Kamil“, 8/130; Bejheki; „Šu'ab“, 1/578; Ebu Nu'ajm: „Hil'je“, 9/329)
Tako je Ibn Omer, r.a., cijelim svojim bićem osjećao strahopoštovanje prema Allahu, dž.š., pa su ga se zbog toga drugi plašili i poštovali ga. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je zbog svog strahopoštovanja prema Gospodaru i svoga osvjedočenja u Njega bio sačuvan od svih drugih strahova.
Jedna od najvažnijih osobina kojima se vjernik treba ukrasiti jeste to da mu strahopoštovanje prema Allahu, dž.š., nadvlada sve ostale strahove. A pokazatelj takvoga stanja jeste to što se on ne suprotstavlja niti jednoj Njegovoj naredbi. Sljedeći ajet nas upozorava na navedeno: „Allah vas podsjeća na Sebe i Svoje naredbe!“ (Al-i ‘Imran, 28)
Uzvišeni Allah nam je u svemu što činimo i u svemu čega se klonimo zarad Njega Uzvišenog pohranio ovosvjetsku, ali i onosvjetsku korist. Život vjernika se mora odvijati u okviru koji je zacrtao Uzvišeni Allah. Onaj ko pređe taj okvir zapao je u nevolju i opasnost. Vjernik ne treba sklapati prijateljstva niti saradnju s nevjernicima u mjeri da će to naštetiti njegovoj braći vjernicima ili islamu. S druge strane, vjernici se trebaju ophoditi lijepo i pravedno prema svim stvorenjima, te ne zazirati od dobročinstva prema njima.
Pojedini ljudi koji ne vjeruju u Allaha, dž.š., i Sudnji dan, te koji su posvećeni samo ovome svijetu, ne vide da su sve nepogode koje snalaze ljudski rod posljedica grijeha i neposluha, već misle da su one samo puka prirodna koincidencija. Oni pametni i razumom obdareni koji vjeruju u Uzvišenog Allaha vide da je to odraz Njegove moći i opomena zalimima i onima koji granice prelaze. Pređašnjim narodima, prije njihova uništenja, slani su poslanici, a.s, kako bi ih upozorili na zlokoban kraj. I ta upozorenja su bivala realizovana. A budući da poslije našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., više neće dolaziti poslanici, potrebno je dobro osluhnuti upozorenja iz Kur'ana i Sunneta.
Sve ono na što nas upućuju Allah, dž.š., i naš Poslanik, s.a.v.s., korisno je za nas, kako na ovome tako i na budućem svijetu. Jedna od najvažnijih osobina neophodnih vjerniku jeste to da mu strahopoštovanje prema Allahu, dž.š., prevlada sve ostale strahove. Ko to postigne, smatra se da je sebi pribavio svako dobro.
