Kada pažljivo analiziramo pismo koje je seldžučki sultan Sendžer poslao Hadže Jusufu Hemedaniju, k.s., jasnije uočavamo vezu islamskih vladara sa Allahovim, dž.š., dostovima, kroz historiju. Ovdje trebamo postaviti sljedeće pitanje: Koji je to razlog zbog kojeg je sultan ukazao toliku pažnju Hemedaniju, k.s.?
Tri čovjeka, tri savjeta
Od fikhskog alima, Abdullaha b. Asruna, prenosi se sljedeći događaj vezan za Hadže Jusufa, k.s.:
„Prvih godina moga školovanja u Bagdadu, zajedno sa Sejjidom Abdulkadirom i Ibnu ‘s-Sekaom, trudio sam se da posjetim Allahove, dž.š., dostove. Saznali smo da se u Bagdadu nalazi jedan velikan kojeg zovu Gavs, te da drži vazove u medresi. Ime velikana kojeg smo željeli posjetiti bilo je Hadže Jusuf Hemedani. Kada smo krenuli da ga posjetimo, Ibnu ‘s-Seka reče:
‘Ja ću mu postaviti jedno pitanje, pa ću po njegovom odgovoru shvatiti da li on vara ljude ili ne.’
I ja rekoh da imam namjeru da mu postavim pitanje. A Sejjid Abdulkadir reče:
‘Ja ne želim provjeravati jednog Allahovog dosta. Ja samo mogu tražiti Allahovu, dž.š., milost i fejz, te očekivati dovu od njega.’
Kada nas je Jusuf Hemedani primio, najprije se okrenu Ibnu ‘s Sekau, i ne čekajući da mu postavi pitanje reče:
‘Ibnu's Seka, odgovor na tvoje pitanje je sljedeći…’ Nakon što je odgovorio na njegovo neizrečeno pitanje, dodade: ‘Kao da vidim da te u budućnosti čekaju loši dani. Inšallah, samo da preseliš sa imanom… Pazi na svoj iman! Pazi na svoj iman!’ Zatim se okrenu prema meni i reče:
‘O Abdullah, odgovor na tvoje pitanje je sljedeći…’ Nakon što odgovori i na moje pitanje, reče: ‘O Abdullah! Šta je ovosvjetski imetak?! Ako jednog dana postaneš mnogo bogat, ni slučajno se nemoj predati bogatstvu, pazi na to!’
Na kraju se okrenu prema Sejjidu Abdulkadiru i reče:
‘Sejjid-Abdulkadir! Polažem nade u tebe. Nastavi sa stjecanjem znanja i hizmetom, ni slučajno ne ostavljaj to dvoje. Čak i da ti se u budućnosti sve evlije pokore, i da budeš u prilici da kažeš da je tvoja noga nad vratom svih evlija, ni slučajno to nemoj smatrati svojim. To je Allahova, dž.š., počast i blagodat koju ti je podario.’
Doista se realizovalo ono što je Hadže Jusuf, k.s., rekao. Sejjid Abdulkadir Gejlani, k.s., je postao gavs svoga vremena, te je Allahovim, dž.š., lutfom izgovorio rečenicu koju je godinama ranije spomenuo Hadže Jusuf, k.s.
Nakon što je Ibnu ‘s-Seka znanjem privukao pažnju halife, počeo se baviti politikom te je poslan kao namjesnik u Bizantiju. Bizantijski kralj je uvidio da se radi o velikom učenjaku, ali nije znao kako da mu ukaže počast. Vremenom je Ibnu ‘s-Seka postigao takav stepen da su ljudi više cijenili njega nego samog kralja. Nakon toga, kralj ga je suočio sa najučenijim popovima ne bi li ga pobijedili u raspravi, međutim, on ih je ušutkao svojim znanjem. Kada je kralj uvidio da zbog njega kršćanstvo iščezava iz njegove zemlje, upoznao ga je sa svojom kćerkom. Ibnu ‘s-Seka se zaljubi u kraljevu kćer, pa zatraži da se oženi njome. Tada mu kraljeva kćerka reče: ‘Da bih se udala za tebe, moraš ispuniti jedan uslov. Ne mogu se udati za tebe dok ne postaneš kršćanin.’ Ma koliko se opirao, Ibnu ‘s-Seka je na kraju popustio, prihvatio je kršćanstvo i oženio kraljevu kćer.
Nakon što se oženio, Ibnu ‘s-Seka je zaboravio sve ono što je znao, izuzev malog djela, a njegove tegobe su se iz dana u dan umnožavale. Na koncu je obolio od neizlječive bolesti. Čuo sam od njegovog prijatelja koji ga je posjetio prije smrti da je u njegovom sjećanju ostao samo ajet: ‘Zažaliće nevjernici često što nisu postali muslimani.‘ (Hidžr, 2) Međutim, on nikako nije shvatao da je greška u njemu, već je ponavljao: ‘Za sve što me zadesilo kriv je on’, misleći na Hadže Jusufa, k.s. Na samrti su ga prijatelji okrenuli prema kibli, ali Ibnu ‘s-Seka se pri zadnjem izdahu okrenuo u suprotnom smjeru i tako ispustio dušu.
Realizovalo se i ono što je Hemedani, k.s., rekao meni. Nakon što sam završio školovanje u Bagdadu, vratio sam se u Šam (Sirija). Iako nisam htio, Sultan Nuruddin mi je dao zaduženje vezano za vakufske poslove, i baš kao što je Hemedani, k.s., rekao, postao sam veoma bogat.“
Seldžučka država koja je smatrana najsnažnijom silom 11. stoljeća, nakon smrti Melikšaha, postaje scena političkih previranja. Slabljenjem centralnog autoriteta, potrešeni unutrašnjom borbom za prevlast i ustancima, Seldžuci su se podijelili po oblastima. Sem toga, poprilično su ih oslabili i napadi gaznevidske, karahanidske i karakitajske vojske. Seldžučki sultan Sendžer, koji je ulagao izniman trud kako bi ponovo ustabilio državu, iako je postigao određene političke uspjehe, zbog borbi za prevlast koje su vodili njegovi komandanti, nije uspio u realizaciji svoga cilja. Velika Seldžučka država se nakon smrti sultana Sendžera brzo raspala i nastavila je postojati u vidu anadolijskih Seldžuka.
Ono što privlači našu pažnju jeste pismo koje je, u tom burnom periodu, sultan Sendžer poslao Hadže Jusufu Hemedaniju, k.s. Pismo je glasilo:
„Kako smo obaviješteni iz Semerkanda, cijenjeni Hadže Jusuf Hemedani, k.s., je upotpunio svoje duhovno putovanje. Mi nažalost nismo u mogućnosti da dođemo i posjetimo ga, jer dušmani idu prema nama sa velikom vojskom. Zbog toga, uprkos našoj želji, ne možemo doći u posjetu šejhu. Za troškove vaše tekije i derviša, Kasimu bin Džukiju je dato 50 hiljada dinara, zarađenih na halal način. Naša molba je da nam cijenjeni šejh prouči jednu Fatihu i učini dovu za nas.
Naša druga želja je da nam pišete o ahlaku i stanju Hadže Jusufa Hemedanija, k.s. Jer, kako smo čuli, put i stanja cijenjenog šejha, liče na put i stanja plemenitih ashaba, r.anhum. Ni slučajno nemojte zanemariti tu našu želju, jer ukoliko je ispunite ukazat ćete veliku čast ovom robu koji za vas čini dove.“
Pismo je donešeno u tekiju posredstvom Hadže Alija b. Muhammeda, kadije iz Semerkanda, i Kasima b. Džukija, spomenutog u pismu. Kada su šejhu predali pismo i hedije sultana Sendžera, on za njega prouči Fatihu i dovu, a zatim upita prisutne:
„O derviši! Šta smo mi drugo pokazali sem greški, pa da možemo to napisati i poslati sultanu Sendžeru?“ U tom trenutku mula po imenu Hadže Aljane ustade i reče:
„Šejhu moj, Vaši derviši imaju želju da oni opišu Vaše stanje i traže od Vas dozvolu za to.“ Šejh mu dade dozvolu riječima: „Ono što ste vidjeli pri nama, a da je u skladu sa Šerijatom Allahova Poslanika, s.a.v.s., pišite.“
Nakon toga, derviši napisaše risalu o naravi Hadže Jusufa Hemedanija, k.s., o njegovom ahlaku i adabima tarikata, te je poslaše seldžučkom vladaru Sendžeru. Ta risala koja kazuje o putu i stanjima Hemedanija, k.s., sačuvana je do današnjih dana pod nazivom „Makamat-i Jusuf Hemedani.“
Kada pažljivo analiziramo pismo koje je seldžučki sultan Sendžer poslao Hadže Jusufu Hemedaniju, k.s., jasnije uočavamo vezu islamskih vladara sa Allahovim, dž.š., dostovima, kroz historiju. Ovdje trebamo postaviti sljedeće pitanje: Koji je to razlog zbog kojeg je sultan ukazao toliku pažnju Hemedaniju, k.s.?
Dakle, kakvi su to bili put i način života Hemedanija, k.s., pa je o njima želio naučiti čak i padišah?
Put Jusufa Hemedanija, k.s.
Hadže Jusuf Hemedani, k.s., je došao na ovaj svijet 1048. godine, u selu Bazendžird kod grada Hemedana koji se danas nalazi u Iranu. Hadže Jusuf Hemedani, k.s., je do osamnaeste godine odgajan u Hemedanu, a u najplodonosnijem dobu mladosti otišao je u središte hilafeta, u Bagdad.
Pridružio se halki predavanja poznatog fikhskog alima Ebu Ishaka Širazija, muderisa bagdadske medrese Nizamije. Hadže Jusuf je uporedo slušao predavanja iz hadisa i kelama, a svojom iznimnom inteligencijom, pronicljivošću i velikom sposobnšću prosuđivanja, istakao se među svojim vršnjacima. Tako je privukao pažnju učitelja i za kratko vrijeme postao njihov miljenik. Hadže Jusuf Hemedani, k.s., bio je veliki poznavalac šafijskog fikha, i imao je pravo da govori na bagdadskim medžlisima gdje se govorilo o najsuptilnijim temama. Čak i najveći alimi tog vremena bili su zadivljeni njegovom vještinom debatovanja. Pored toga, Jusuf Hemedani je prisustvovao časovima Jusufa Firuzabada, rah., poznatog bagdadskog fikhskog alima koji je napisao djelo „Tenbih“.
Iako je Jusuf Hemedani, k.s., smatran jednim od najvećih fikhskih alima, on je iz želje da još više proširi svoje znanje, otišao u oblast Buhare i Semerkanda. Slušao je časove hadisa kod poznatog imama hadisa, Hatiba Bagdadija, rah., te je postao jedan od velikih alima hadisa, baš kao što je to bio i u polju fikha.
Hadže Jusuf Hemedani, k.s., je u vjerskim naukama postigao visoke stepene, a duhovno znanje je uzimao preko šejha Ebu Alija Farmedija, k.s. Naročito je naglašavao činjenicu da se tesavvuf zasniva na Šerijatu i da nije odvojen od zahirskog (pojavno) znanja. Nakon što je za kratko vrijeme upotpunio svoj sejr-i suluk (duhovno putovanje), veliki islamski alim i šejh poznatog Imama Gazalija, rah., Šejh-Farmedi, k.s., dao mu je hilafet i idžazet (dozvola) za iršad.
Hadže Jusuf Hemedani, k.s., je u tekiji koju je sagradio u gradu Mervu, pozivao ljude Uzvišenom Hakku. On je velikan kojeg svi mutesavvifi spominju s velikim poštovanjem. To što je njegova tekija među narodom nazvana „horasanska kjaba“, ukazuje na fejz i bereket koji se iz nje slijevao u srca ljudi.
Halke sohbeta Jusufa Hemedanija, k.s., su medžlisi na kojima se govorilo o suptilnim značenjima i istinama koje unose zanos u srce. On je svoje muride, kako svojim stanjem i ponašanjem, tako i svojim sohbetima, pozivao da se iskreno, svojim srcima, vežu za Allahov, dž.š., put.
U jednom sohbetu je rekao: „Pravi put je put Allahova Poslanika, s.a.v.s. Jer, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘O Ebu Hurejre! Podučavaj ljude mome putu (sunnetu) i čini dobra djela, pa ćeš na Sudnjem danu dobiti nur koji će biti tvoje svjetlo.'“
U svojim sohbetima Jusuf Hemedani, k.s., je često naglašavao da je tesavvuf iskreno vezivanje za Allahova Poslanika, s.a.v.s., i njegov put. U jednom sohbetu je rekao:
„Ko god prigrli ovaj put i bude postupao u skladu sa njegovim adabima, nesumnjivo će biti siguran od svake vrste tmine i spasit će od zapadanja u bid'at (novotarija). Ovaj put je put hazreti Ebu Bekra, r.a. Kroz stoljeća je stigao do nas, i kao takav će ostati sačuvan sve do Sudnjega dana. Zbog toga ga svi vjernici i dobri robovi trebaju slijediti i trebaju se družiti sa njegovim sljedbenicima, nastojeći da što više vremena provode s njima.“
Jusuf Hemedani, k.s., je sa ljubavlju i zanosom odano izvršavao vjerske propise, a to što su njegove najodabranije riječi sačuvane do danas jedan je od dokaza koji potvrđuju tu istinu.
Više od šezdeset godina svoga sretnog života, koji je trajao devedeset i pet godina, proveo je u iršadu. Iako je tekiju zasnovao u gradu Mervu, zarad iršada je često boravio u tadašnjim bitnim gradovima poput Herata, Semerkanda, Buhare, Nišabura i Bagdada. U svakom mjestu u koje bi došao, svojim sohbetima i vazovima pozivao je ljude sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s., muhabbetu i ihlasu. Posredstvom njegovih nurli sohbeta, više od osam hiljada nemuslimana je krenulo Pravim putem, a bezbroj vjernika je učinilo tevbu i krenulo putem tesavvufa. Od halifa koji su ostali iza njega, Ahmed Jesevi, k.s., je nastavio iršad kroz jesevijski put, a Hadže Abdulhalik Gudždevani, k.s., kroz školu Hadžegan. Na taj način oni su nastavili sa njegovim pozivom i hizmetom.
Kada se aktivnosti iršada sufija, socijalne institucije koje su zasnovali i njihov utjecaj na društvo analiziraju iz historijskog ugla, nemoguće je tvrditi da su u okviru tesavvufa zapostavljeni Časni Kur'an i Sunnet. Štaviše, dok su oko sultana Sendžera postojali mnogi alimi koje je mogao pitati o Časnom Kur'anu i Sunnetu, to što se on zanimao za stanje i put Jusufa Hamedanija, k.s., ukazuje na njegovu želju da lično posvjedoči prakticiranju Sunneta u svakodnevnom životu. Prema tome, bilo kakva historijska analiza tesavvufa trebala bi biti u okviru takvog načina razmišljanja i shvatanja.
Časopis Semerkand, br. 117, Islamski velikani
