Imam Gazali, rah., kaže: “Ne zaboravi na Sudnji dan, ne odustaj od ljubavi prema Allahu, dž.š., ne troši život na isprazne stvari, ne budi od onih koji su ogrezli u haramima. Sve to biva uzrokom umiranja srca.”
Allah, dž.š., u časnim ajetima kaže: “Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na ovome svijetu, koji su u njemu smireni i onima koji su prema dokazima Našim ravnodušni…” (Junus, 7); “…a život na ovom svijetu prema onome svijetu samo je prolazno uživanje.” (Ra’d, 26)
Umire srce onog koji ne čini zikr, koji ne promišlja o Allahovim, dž.š., znakovima, kome je strana ljubav prema Uzvišenom Gospodaru te koji ne zna za Ahiret, pa je njegov jedini cilj život na ovome svijetu. Takav čovjek, prodao je svoj Ahiret za dunjaluk. Baš kako je citiranim ajetom kazano, on je zadovoljan životom na ovom svijetu.
Neki, gledajući u spomenute ajete, vežu nazadovanje muslimana za njihovo nastojanje da u srcu ne osjete ljubav prema ovome svijetu. Međutim, nazadovanje, u pogledu dunjaluka, nije cilj muslimana. Baš kako je rekao Mevlana, k.s., dunjaluk je loš ukoliko postane uzrok zapadanja u gaflet spram Allaha, dž.š., a lijep je ukoliko koristi vjeri. Ako voda uđe u brod, potopi ga, ali ako voda ostane ispod broda, onda ona omogućava da brod plovi. Kada na Mahšeru neko završi sa polaganjem računa, to znači da je oslobođen i da može odahnuti. Shodno tome, što je duže polaganje računa to je duži azab (patnja). Ukoliko je rob ukrasio svoje srce zikrom, on će lahko položiti račun. A onaj ko s lahkoćom položi račun, neće biti u azabu. Ukoliko si se u potpunosti predao dunjalučkim uživanjima, ne možeš dostići vječnu sreću.
Ko srcem istinski vjeruje u Ahiret, ko je ubijeđen u njegovo postojanje, takav se raduje odlasku s ovog svijeta i njegova čežnja za Ahiretom raste jer, za mu’mina, smrt nije nestajanje već bajram. Moguće je da onaj ko ne traži Ahiret i ne čezne za susretom sa Allahom, dž.š., ima slab ihlas. Iman takvih osoba je poput obične perle, nanizane pored dragulja. Njihovo 38stanje rezultat je slabog imana. Takvim osobama potreban je muršidi kjamil (potpuni vodič) koji će ih usmjeriti ka Pravome putu.
Murid se na sljedeća četiri načina predaje muršidu:
- Ostavljanjem loših poslova i lošeg društva. Takav nije gafil spram Hakka, čak i kada je među halkom (narodom). Nakšibendijski tarikat podrazumijeva boravak među ljudima te ne preporučuje halvet (osamljivanje).
- Kao znak predanosti muršidu, murid odabire šutnju. Govorom se lahko pogriješi, onaj ko mnogo govori, mnogo i griješi.
- Dosljedan murid izbjegava prejedanje. Pretjerana sitost nije dobra i pričinjava štetu sufiji. Takav ostaje lišen mudrosti, zapada u gaflet i ne uzima slast od zikra. Nakon što se preda muršidu, sufija prestaje sa pretjerivanjima vlastitoga nefsa, pa tako i sa pretjerivanjem u jelu i piću.
- Predani sufija odriče se jednog dijela sna i ustaje na noćni namaz. Postupajući tako, on osvjetljava svoje srce bereketom noći. Kao rezultat muridovog nadvladavanja vlastitoga nefsa, njegove strasti slabe a srce se napaja zikrom. On se ne bavi različitim vrstama zikra jer različiti zikrovi nisu potrebni kako bi doveli murida do Uzvišenog Gospodara. Čak i sa jednom vrstom zikra, murid može dospjeti do Allaha, dž.š.
U nakšibendijskom tarikatu postoje dvije vrste zikra: “Allah” i “la ilahe illallah”. U časnom ajetu, Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite.” (Ahzab, 41) Tim ajetom želi nam se poručiti da zikr Allaha, dž.š., činimo iskreno i sa hudurom, u svakoj situaciji i na svakome mjestu, i noću i danju, u bolesti i u zdravlju, u siromaštvu i bogatstvu. Vrjednije je dva puta izgovoriti “Allah” sa potpunom srčanom budnošću i svjesnošću spram Gospodara svjetova, nego pet hiljada puta, bez srčane budnosti i sa gafletom.
Zbog čega ne napredujemo u zikru?
Mi obraćamo pažnju na broj zikra, međutim, suština je u tome da zikr činimo bez gafleta, svjesni da se nalazimo u Allahovom, dž.š., prisustvu. Srce treba doći u stanje da samo od sebe čini zikr Allaha, dž.š. Ukoliko se zikr čini uz vesvese, gaflet i ustrajno činjenje grijeha, on neće uroditi plodom. Upravo zbog toga, mnoge sufije, ne osjećaju koristi zikra.
Istinski murid sa tolikom iskrenošću čini zikr da, čak i kada njegova usta ništa ne izgovaraju, njegovo srce spominje Allaha, dž.š. Kod takvog murida, otvaraju se vrata pronicljivosti te on svojim srcem počinje posmatrati Allahove, dž.š., manifestacije.
Semerkand, br. 101., Sohbet
