Ebu’l-Hasan el-Hudžviri, k.s., (preselio 465/1072)
Izvodi iz djela “Kešfu’l-Mahdžub”
Uzvišeni Allah kaže:
“A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: ‘Mir vama!’” (Furkan, 63)
Alimi koji su se bavili istraživanjem korijena riječi “sufija” mnogo su toga kazali i mnoge knjige napisali na tu temu. Prema jednoj grupi alima, sufije su dobile to ime zbog vunene odjeće (suf ) koju su oblačili. Drugi su kazali da su sljedbenici tesavvufa nazvani sufijama zbog toga što se uvijek nalaze u prvim redovima (u džamijama i u Allahovoj, dž.š., blizini). Neki pak kažu kako su sami sebi dali to ime zbog toga što su Ashabe Soffe, r.anhum, uzeli za svoje dostove.
Neki su rekli da je riječ “sufija” izvedenica od riječi “safa”, međutim, ukoliko pogledamo u leksičko značenje tih riječi, ipak ćemo uočiti određenu razliku. Suštinski, “safa” (čistoća, radost) je nešto lijepo. Suprotno od toga je zamućenost, briga.
Resulullah, s.a.v.s., je rekao:
“Dunjalučka radost (safa) je nestala, ostala je tuga i briga.” (Buhari, Džihad, 111; Ebu Davud, ez-Zuhd, str. 129)
Sljedbenike tesavvufa prozvali su sufijama zbog toga što su popravili svoja djela i ahlak, te se udaljili od pogubnih osobina svojih nefsova. Prozvali su ih tako i oni su postali prepoznatljivi po tom imenu, jer njihova važnost je toliko velika i jasna da nadilazi potrebu da njihova djela, a tako i njihovo ime ostanu skriveni.
Predvodnik sufija: Ebu Bekr, r.a.
Najbolji od ljudi nakon poslanikā, a.s., šejh islama, Ebu Bekr, r.a., bio je halifa Allahova Poslanika, s.a.v.s., prvak i predvodnik zahida i pobožnjaka koji su svoja srca ustegnuli od dunjaluka. On je bio čist od pogubnih svojstava nefsa.
Kerameti Ebu Bekra es-Siddika, r.a., su poznati. U hakikatu i postupcima imao je jasne dokaze i ajete tj. znakove. Zbog malog broja rivajeta (predaja) koje je prenio, šejhovi su ga smatrali predvodnikom posjednika mušahede (osvjedočenja).
Omera, r.a., su zbog njegove žestine i postupaka smatrali predvodnikom odličnjaka na polju mudžahede (borbe na Allahovom, dž.š., putu). Prema poznatoj i sahih (ispravnoj) predaji navodi se da je Ebu Bekr, r.a., kada bi klanjao noćni namaz, izgovarao Kur’an tihim i prigušenim glasom. A Omer, r.a., je povisivao glas u toku namaza. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao je Ebu Bekra, r.a.: – Zašto učiš tihim glasom (hafi)? Odgovorio je: – Ja slušam Zata Kojem se obraćam svojim dovama. Shvatam da On nije daleko, za Njega je isto, izgovarao ja glasno ili tiho. Isto pitanje Allahov Poslanik, s.a.v.s., postavio je i Omeru, r.a., na što je Omer, r.a., odgovorio: – Ja učim glasno da bih probudio one koji spavaju i da bih otjerao šejtana. Tim odgovorima Omer, r.a., ukazao je na mudžahedu, a Ebu Bekr, r.a., na mušahedu. Mekam mudžahede naspram mekama mušahede je poput kapljice u odnosu na more. Iz tog razloga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., Omeru, r.a., rekao: “Ti nisi ništa više od jednog sevapa Ebu Bekra.” Ako je Omer, r.a., zahvaljujući kojem je islam stekao svoju slavu i čast, vrijedan kao jedno djelo među dobročinstvima Ebu Bekra, r.a., zamislimo kakvo je stanje ostalih ljudi (u odnosu na njega).
Od njega se prenose sljedeće riječi: “Domovina nam je prolazna, naši halovi (stanja) su nam privremeno dati, naši dahovi odbrojani, a još smo u nemaru. To je jasan pokazatelj naše lijenosti.” Stoga, odati se gradnji prolazne domovine je od neznanja, pridavati značaj prolaznim halovima, od nedostatka pameti, naviknuti srce na odbrojane dahove, od gafleta, a nazvati lijenost vjerom je znak zablude. Ono što nam je pozajmljeno bit će uzeto, ono što je prolazno ne može trajati vječno, ono što je odbrojano ima kraj, a za lijenost ne postoji lijek.
Ebu Bekr, r.a., je rekao da dunjaluk i sve što se tiče dunjaluka nije vrijedno da se razum upošljava njime. Kada se čovjek zabavi prolaznim, on biva zastrt od Allaha, dž.š. Obzirom da su nefs i dunjaluk perde između Uzvišenog Hakka i onog ko je u potrazi za Njim, Allahovi, dž.š., dostovi okrenuli su svoja lica i od jednog i od drugog. Obzirom da su spoznali da im je dunjaluk samo privremeno dat–a ono što je pozajmljeno vlasništvo je nekog drugog, odustali su od nastojanja da raspolažu i upravljaju tuđim imetkom.
Prenosi se da je Ebu Bekr, r.a., činio sljedeću dovu: “Allahu, učini obilnim moj dunjalučki imetak, i učini me zahidom spram njega.” Dakle, najprije proširi moj dunjalučki imetak, a potom me zaštiti od njegove štetnosti i pogubnosti. U tim riječima krije se sljedeći išaret (ukaz): Najprije mi daj dunjaluk, pa da zahvaljujem za njega. Potom mi podari uspjeh da se zbog Tebe ustegnem i okrenem svoje lice od njega, pa da na taj način postignem deredže (stepene) šukra (zahvalnosti) i udjeljivanja, te postignem mekam sabura. Podari mi da na taj način budem u fakru (siromaštvu) svojom voljom, a ne prisilom. Time su pobijene riječi šejha koji je kazao: “Stanje onoga koji je u prinudnom fakru bolje je od stanja onog koji je u svojevoljnom fakru.”
Čišćenje od želje za vlašću
Siddik-i Ekber, r.a., je prvak svih stvorenja, izuzev poslanikā, a.s. Nije moguće da ga bilo ko pretekne. On, r.a., dao je prednost svojevoljnom fakru ispred prisilnog fakra. Svi šejhovi, izuzev onog čije smo riječi spomenuli, dijele isto mišljenje sa njim, r.a. On, r.a., lično je pojasnio to pitanje i iznio jasne dokaze za svoj stav.
Zuhri, rah., prenosi da se Ebu Bekr, r.a., nakon što su ga ljudi izabrali za halifu i dali mu prisegu, popeo na minber, proučio hutbu, a nakon toga rekao: “Tako mi Allaha, nikada nisam žudio za hilafetom niti vlašću. Nisam imao čak ni najmanju želju za tim. Zasigurno nisam tražio od Allaha, dž.š., tu dužnost, ni tajno ni javno. U vlasti i hilafetu za mene nema rahatluka.”
Kada Uzvišeni Allah upotpuni sidk (iskrenost) nekog Svog roba i počasti ga upotpunjavanjem manevijskih (duhovnih) halova, tom robu preostaje samo da čeka Allahov, dž.š., fejz – koji sifat će se i na koji način manifestovati na njemu. Ako dođe naredba fakra, biva fakir, a ako je naredba bogatstvo, biva bogat. Po tom pitanju rob ne može upravljati, nema pravo izbora. Kada dođe Allahova, dž.š., naredba, rob ne može učiniti ništa drugo nego da pokaže teslimijjet (predanost).
Tako je učinio i Ebu Bekr es-Siddik, r.a. Nakon što je postao imam muslimana, svi vjernici, a naročito sljedbenici tesavvufa – sufije, uzeli su ga za uzora u pogledu fakra, odricanja od želje za vlašću, i čišćenja srca od svega mimo Allaha, dž.š. Da Uzvišeni Allah bude zadovoljan njime.
Časopis Semerkand, br. 103, Klasici tesavvufa
