Današnji univerziteti pozivaju omladinu u što je moguće više socijalnu atmosferu. Socijalizacija je bitna, socijalizacija je lijepa, međutim, u tom procesu socijalizacije, poput pjene se topi ono što nazivamo disciplinom, jer studenti bivaju na određeni način u povlaštenom položaju i bivaju izuzeti od normalnih životnih preokupacija i obaveza.
Udati se ili oženiti i oformiti vlastiti dom, jedan je od znakova odrastanja. Zbog toga, čim malo porastemo, naši roditelji, makar to bilo i samo podsvjesno, započinju misaone pripreme za naš brak. Hajirli brak, ispravna osoba… I dok se spominju takvi pojmovi, priča ubrzo počinje zadobijati nešto drugačiji oblik – počinju se nametati pitanja o egzistenciji i zaposlenju: „Šta li će ovo dijete postati kad odraste? Da nam je da stekne svoj hljeb pa da onda s hajrom zasnuje porodicu…“
Nekada su se takve izjave izgovarale samo kada su u pitanju muška djeca, a danas važe i za djevojčice. Onako kako je obavezno obrazovanje obavezno za svakoga, sada je za svakoga obavezno i određeno stručno zanimanje u okviru kojeg će razviti životnu karijeru. „Eh, tolike je godine učila, trudila se, pa neka još malo uči pa da stekne neko zvanje. Ne treba joj propasti toliko školovanje, zar ne?“ Upravo ta želja odjednom izmijeni sva očekivanja kada je u pitanju planiranje porodice. Ono o čemu roditelji najprije razmišljaju kada vide da njihova djeca odrastaju – brak, počinje se do krajnje mjere odlagati i onda prerasta u tragičnu priču.
Isključeni iz života
Nakon tolikog truda, nemoguće je a da dijete ne upiše fakultet. Posebno u današnjem vremenu kada postoji toliko univerziteta koje svako može upisati… Zar je bitno koji fakultet će odabrati, naravno da nije. Bitno je da je dijete uspjelo da se upiše i da mu toliki trud nije bio uzalud. A roditelji su svakako ubijeđeni u to da svaki fakultet nudi sebi svojstvene poslovne prilike.
Roditelji koji imaju sreće, njihova djeca studiraju u gradu u kojem žive. Ali većinom, djeca odlaze van grada. Mali broj njih odlazi čak i van države… Polažu se velike nade, čežnja je velika, ali još su veće stvari koje treba učiniti! Ne možemo ostaviti bez podrške djecu kojoj smo čak i tokom običnih srednjoškolskih dana, dok su naporno svaki dan učili, uvijek ispunjavali sve njihove potrebe… Oni će postati veliki ljudi, studiraju u velikim školama, njihove glave su sada prezauzete. Zar da se bave pripremanjem jela? Ne, neće se ne bave time! No, čime će se baviti?
Pa bit će novca od stipendije, malo i iz porodičnog budžeta… Ipak ni toliki doprinos nije dovoljan fakultetskom načinu života jer naši univerziteti, nažalost, nisu mjesta na kojima se stalno rade akademska istraživanja i na kojima nastaju nove ideje i izumi. Da je tako, profil studenta u našoj glavi bi bio drugačiji. Bio bi mnogo ozbiljniji i disciplinovaniji…
Današnji univerziteti pozivaju omladinu u što je moguće više socijalnu atmosferu. Socijalizacija je bitna, socijalizacija je lijepa, međutim, u tom procesu socijalizacije, poput pjene se topi ono što nazivamo disciplinom, jer studenti bivaju na određeni način u povlaštenom položaju i bivaju izuzeti od normalnih životnih preokupacija i obaveza.
Kada je vrijeme za brak
Kako sama riječ kaže, život je pojava koja teži ka trajnosti i produžetku. A kako bi život nastavio postojati, potrebno je ženiti se i udavati, baš kako stoji i u časnom hadisu: „Ženite se, umnožavajte se…“ (Abdurrezzak, el-Musannef, br. 10391) Međutim, šta se dešava kada je u pitanju studiranje? Pa studiranje koje samo po sebi označava određenu slobodu najprije biva uzrokom odgađanja pomisli na sklapanje braka, jer svakako nema potrebe za žurbom. Možda je preča akademska karijera, dobar posao, putovanja po zemlji i svijetu… Sve to su misli koje barem jednom naumpadnu studentu. A nakon tih misli slijedi zanimljiv period koji doživljavaju obrazovani ljudi, o kojem nećemo mnogo govoriti. Kako bismo ukratko opisali taj period dovoljno je da spomenemo životne istine, razočarenja i očekivanja porodice…
Naposlijetku, naše obrazovano dijete je pronašlo posao i zaradilo nešto novca, a budući da je odavno prošla „dvadest peta“, shvata da je potrebno i da sklopi brak. Uključuje se i porodica i počinje period odabira „pravog“ supružnika.
Na šta ono treba obratiti pažnju? Na odanost vjeri i lijep ahlak, zar ne? Međutim, porodica koja je toliki period podržavala svoje dijete u tom maratonu obrazovanja sada ima drugačija očekivanja. Bitno je makar iznajmiti dobru kuću u dobrom naselju, kupiti najluksuzniji namještaj i prirediti vjenčanje na najljepši način, pa makar i po cijenu dizanja kredita u te svrhe!
Nakon šest mjeseci – ekonomska kriza
Nakon tako velikih svečanosti i ushićenja, naši obrazovani mladenci nastoje da se naviknu jedno na drugo. Na početku se dogovaraju o raspodjeli obaveza i poslova, te tako na neki način prežive prvih šest mjeseci u harmoniji. Međutim, svjedoci smo da, vrlo brzo nakon toga, nastaju velike svađe oko porodičnog budžeta, jer ta težnja ka socijalizaciji iz studentskih dana, nažalost nije bila ograničena samo na međuljudske odnose već je prerasla u novi stil života. Kafei, restorani, česti izlazci… Mladi taj isti rahatluk i očekivanja nastoje ispuniti i u braku. A novi dom još uvijek nije spreman da pruži ono što obećavaju veliki restorani. Kako god, život mora ići dalje. „Nije bilo vremena za pravljenje ručka, nema veze, nazovi da naručimo.“; „Hajde da malo izađemo, da uzmemo zraka… Kad smo već izašli, hajdemo negdje sjesti…“
U suštini, bilo da obje strane rade ili ne, porodični budžet svakako ne može biti dostatan takvim navikama. Budžet ugrožavaju kako dugovi nastali uslijed pripreme vjenčanja, tako i takav način života. U takvim situacijama, u pomoć pristiže zlato koje je mlada dobila na vjenčanju. No i njegov vijek trajanja je najviše šest mjeseci. A nakon šest mjeseci, pod utjecajem smanjenog budžeta, opet iste teme dolaze na red. „Ti si kriva jer nisi dobra domaćica!“; „A ti, kakva si ti glava porodice, da nije možda do tebe?!“
Šta roditelji trebaju učiniti?
Za sve je vrlo razočaravajuće to što tako obrazovani ljudi, štaviše, ljudi za koje se misli da mogu spasiti svijet, bivaju često neuspješni u jednom od temeljnih životnih pitanja. Gdje je tu ekonomija, matematika, psihologija, sociologija, pravo? U biti, sve je to posvuda, ali na fakultetima se očito ne stječe znanje o primjeni istog u životu!
Jedino mjesto gdje se te stvari mogu naučiti je kuća. A učitelji su upravo roditelji… U stvari, vrlo je jasno šta trebaju učiniti roditelji koji su tek na početku tog puta: oni trebaju svojoj djeci dati određena materijalna i duhovna zaduženja, te ih tako uključiti u porodični život, a nakon toga, trebaju iz glave izbaciti pomisao o odgađanju braka. Oni koji su već davno prošli kroz taj period trebalo bi da su svjesni značaja braka i da – makar bilo i kasno, razgovaraju sa djecom i pruže im podršku u pravovremenom sklapanju braka.
Časopis Semerkand, br. 111, Brak
