Uzvišeni Gospodar u Časnom Kur'anu kaže: „Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati (…)“ (Zumer, 67) Navedeni ajet odnosi se na nevjernike. Ali, da Allah sačuva, čini se kao da se taj zastrašujući sud počeo odnositi i na nas, jer, već dugo vremena nismo u stanju da veličamo Allaha, dž.š., i Njegovu vjeru onako kako bismo trebali.
Nemarnost
Živimo u periodu koji je prije dva stoljeća započeo gubljenjem snage muslimana, a danas je došao u fazu gubljenja identiteta. Vrijednost koju pridajemo novcu, karijeri, slavi, položaju, supružniku, ovome ili onome, nažalost ne pridajemo imanu. Kao da je, da Allah sačuva, iman nebitna stvar! Ili, kao da je iman nešto što nam je zagarantovano. Mislimo da će sve što učinimo biti ispravno, samo ako kažemo „Ja sam musliman“! Dakle, svakako imamo iman, prema tome, možemo raditi šta želimo, možemo slijediti svoj nefs, možemo čitati i pisati šta želimo, možemo se baviti politikom i trgovinom kako želimo. Nama kao da je sve dozvoljeno.
Jedan od velikana iz osmanskog doba, Ahmed Amiš Efendi, k.s., je jednom svom dervišu koji je svirao kanun, ovako rekao: „Sine moj, koliko si se posvetio tom kanunu, toliko se posveti Allahu, dž.š.!“
Stanje nemarnosti u koje smo zapali, nažalost, ne kvari samo putanju kojom idemo, već kvari i naš akaid. Čak ni mnogi vjernici ne žive istinsku vjeru, nego žive po vlastitom nahođenju.
Spram jezika tevhida smo postali nemarni, nepažljivi i nezainteresovani. Odmah smo u stanju usvojiti riječ stranog porijekla kao što je „empatija“, a riječ „takvaluk“ smo vrlo lahko zaboravili. Ne brine nas puno to što umjesto riječi „ahlak“ sve više upotrebljavamo riječ „etika“, iako je značenje tih riječi sasvim različito. Jer, etika je zapadnjačka riječ, mnogo je modernija i popularnija… A hazreti Mevlana, k.s., je rekao: „Srce je more, a jezik je obala. Ono što je u moru, to izlazi na obalu.“
Ono što dođe na jezik, ući će i u srce. Dakle, na šta se navikne jezik, na to će se naviknuti i srce. Tevhid je u srcu. Prema tome, na jeziku, koji je obala mora srca, trebaju udarati valovi tevhida. Dakle, tevhid ima svoj jezik. Čak i sam pojam „tevhid“ je takav. Od arhitekture džamija do kaligrafije, od muzike do halke zikra, od poezije do tkanja ćilima, sve što činimo treba da definiše tevhid.
Ne pridavati vrijednost Allahu, dž.š., i Njegovoj vjeri, znači, na ljestvici prioriteta dati prednost drugim stvarima. Današnji ljudi poznaju sve karakteristike mobilnih telefona do u detalje; prate svaki dan života određenog pop-pjevača; znaju napamet imena svih igrača određenih fudbalskih timova, ali nažalost nisu u stanju da uzmu knjigu akaida i nauče odgovore na pitanja „U šta vjerujemo? Ko je Allah, dž.š.? Ko je Resulullah, s.a.v.s.? Kakva je knjiga Časni Kur'an? Šta su meleki? Šta su kada i kader? Šta je Ahiret?“ Oni koji do kasno u noć pričaju i ogovaraju na temu politike, sporta i novca, takvi nemaju vremena da sohbete o Uzvišenom Gospodaru i Ponosu svjetova, Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Oni koji sate provode čitajući i gledajući nebuloze po društvenim mrežama, dnevno ne nauče niti jedan ajet, hadis, niti lijepu izreku. Ne pada im na pamet da nauče iz ilmihala ono što ne znaju, ne pitaju i ne čitaju.
Iz naših usta izlaze Allahove, dž.š., riječi, ajeti i hadisi, ali ne osjećamo njihov bereket. Jer, dok govorimo, naša srca su odsutna. Ne radimo ono što znamo. Nemamo iskrenosti. Govorimo o vjeri i o Allahu, dž.š., s namjerom da nas ljudi vide, da se zna ko smo i da prodamo ono što znamo.
Međutim, Uzvišeni Allah je obznanio da nam je On Uzvišeni bliže od žile kucavice. Zar nam umjesto tolikog govora, nije bolje da Njega istinski spominjemo, da potražimo vesile da Mu se što više približimo, i da se trudimo da izvršavamo Njegove naredbe? Poznajem ljude koji, kada padne snijeg, odlaze u šumu i nose hranu gladnim vukovima. Zar takvo postupanje nije ljepše od izgovaranja hiljadu riječi koje ne dolaze iz srca; od čitanja hiljadu knjiga?
Vjera je ovdje, a gdje smo mi?
Već dva stoljeća, naša vjera je prisutna, ali nas nema. Mi nismo svjesni vrijednosti našeg Gospodara, Njegova Poslanika, s.a.v.s., imana, akaida, i vrijednosti toga što smo stvoreni kao ljudi. Čak i najučeniji među nama, ne poznaju temeljne osnove vjerovanja. Što je još gore, oni to neznanje smatraju nebitnim. Budući da ga smatraju nebitnim, onda ni ne traže načine da ga prevaziđu. A povrh svega, čak se usuđuju i da tvrde ono o čemu ne znaju ništa.
Zbog toga što se za Allaha, dž.š., nismo vezali jekinom (čvrsto ubjeđenje), mi najbitnije teme smatramo detaljima, a najobičnije stvari velikim poslovima. A vrijednost ljudskog srca se mjeri po tome čemu i koliko značaja pridaje. Kojoj osobi čovjek pridaje važnost, ta osoba biva njegov dost. Čije vrijednosti je svjestan, njemu pripada.
Biti svjestan nečije vrijednosti znači slijediti mjerila te osobe. A mi, budući da ne slijedimo mjerila Uzvišenog Gospodara i Njegova Poslanika, s.a.v.s., u dešavanjima koja nas zadese, informacijama i mislima, donosimo odluke po svom nahođenju. Postajemo robovi škola koje pohađamo, zanimanja kojima se bavimo, grupa čiji smo članovi, itd. Nedostatno znanje koje stječemo kroz manjkavo obrazovanje, i suhu diplomu, držimo iznad svega drugog.
Bolest kritikovanje istine lažima
Nažalost, mi nismo svjesni ni vrijednosti historije, niti imamo poštovanja prema njoj. Nedavno sam sreo jednog profesora koji je vjernik. Razgovarao je sa mladima. Pričao je o tome kako je u osmanskom vremenu postojala aristokratija i kako je to nešto veoma dobro. Rekao je: „I aristokratija u Evropi je također vrlo dobra.“ Međutim, u Osmanskom carstvu nije bilo aristokratije. Pored ehl-i bejta i pripadnika porodice Osmanoğlu, ničije porijeklo nije smatrano višim od drugog. Štaviše, u tolikoj mjeri nije bilo aristokratije da su Osmanlije skoro tokom dvije stotine godina ponekad čak i vlastitu djecu ubijali zarad dobrobiti ummeta. Šta se tu ima uljepšavati? Ali, kada mjerilo nisu Časni Kur'an, Sunnet i alimi, pretjeranim hvaljenem prošlosti ili pretjeranim kuđenjem, udaljavamo se od istinskog poznavanja vrijednosti naše vjere.
Jedan dio Zapadnjaka očito, a većina njih skriveno, iskazuje neprijateljstvo prema vjeri. Jedan dio onih koji se danas smatraju vjernicima imaju kompleks manje vrijednosti, pa govore: „Sve što je dobro na Zapadu, to ustvari ima i u islamu.“ Po njima, ako na Zapadu postoji demokratija, i kod nas postoji šura. Ako oni imaju nauku, i mi imamo ilm. Ako na Zapadu postoji zakon, mi imamo Časni Kur'an… Takva razmišljanja jedan su od osnovnih uzroka zbog kojih smo danas zapali u ovakvo stanje. Jer, ta bolest kritikovanja ne uzima islam za okosnicu i mjerilo, već Zapad. Upravo zbog takve pristrasnosti prema Zapadu, danas se uvećava broj onih koji izgledaju kao vjernici, a imaju iskvaren akaid; onih koji su obrazovani ljudi, a čija su srca prazna koliko i jezici. Takvi ljudi se ne razlikuju od ostalih ljudi na univerzitetu, na ulici, u saobraćaju, na pijaci. Oni se prilagođavaju okolini. A Allahove, dž.š., naredbe i naredbe Njegova Poslanika, s.a.v.s., skučili su na prostor sedžade i džamije.
Ukoliko su zabludjele zapadnjačke teorije u trenutnom okruženju prihvaćene kao neprikosnovene, onda ih i oni kao takve prihvataju. Ako svi govore neistinu, i oni je govore. Ako su svi nadmeni, i oni se tako ponašaju. Ako svi prodaju kvarnu robu kao ispravnu, i oni varaju ljude. Ako su svi drski, i oni su drski. Pa dobro, po čemu se onda vjernik razlikuje? Koja je vrijednost imana?
Čovjek ukazuje poštovanje prema onome čije je vrijednosti svjestan. Iz razloga što smo zaboravili na vrijednost Allaha, dž.š., imana i vjere, i naše poštovanje spram Uzvišenog Gospodara i Njegova Poslanika, s.a.v.s., je mnogo manjkavo. Većina obrazovane omladine, skrenula je u nevjerstvo. Poštovanje koje ukazuju zapadnjačkim filozofima, ne ukazuju rabbani alimima i arifima. Danas imamo profesore islamskih nauka koji ajete i hadise nazivaju „materijalom“! Imamo i one koji su naučili koju riječ engleskog jezika, pa su iz pročitanih knjiga uzeli iskvareni model koji nastoje infiltrirati u Časni Kur'an i u naš akaid. Ako nešto tvrde Aristotel i Platon, onda naši odmah kažu „Eto, to je mudrost.“ Gubi se mjerilo imana, i postajemo njihovi učenici.
Da li to zapadnjaci hvale racionalizam? Odmah se kod nas pojave oni koji kažu da je naša vjera, vjera razuma, a da još nisu ni shvatili razliku između razuma i racionalizma… Da li zapadnjački teolozi govore o historicizmu? Odmah neki od nas počnu tvrditi da je Časni Kur'an historijski tekst, što je apsolutno nedopustivo. Ako su oni izumili hermeneutičku filozofiju, odmah su se i naši okrenuli u istom smjeru. Zbog svega toga, danas svjedočimo činjenici da se počeo vršiti napad i na Časni Kur'an, jednako kako se već stoljeće neumorno i bestidno vrše napadi na Sunnet. Kako je to bolno stanje!
Šta jezik govori, a šta srce?
Da, mudrost je u svemu, kod svakoga, na svakom mjestu. Ali to se odnosi na one koji posjeduju mudrost. Dakle, na one koji nurom imana mogu vidjeti suštinu svega… Ta suština i bit ne poimaju se samo razumno, već se iz njih uzima ibret (pouka). A mudrost se postiže shodno mjerilima i svjesnosti o vrijednosti.
Dakle, mi već dva stoljeća nemamo problem samo sa neznanjem, već istovrmeno i sa akaidom, poštovanjem, iskrenošću, identitetom i čašću. Iskreno priznajmo: Mi nismo dosljedni u našim tvrdnjama i našoj misiji. Naša srca nisu usklađena s našim govorom. U hakikatu nemamo veze sa onim što govorimo. Ne činimo ono što znamo, niti živimo hakikat onoga što obavljamo. Naše riječi, naši poslovi, naša djela, ne mirišu robovanjem Allahu, dž.š.
Budući da je tako, trznimo se odmah, i spasimo se te bruke. Kada kažemo „Allah“, ustremimo se ka Njemu Uzvišenom, sa poštovanjem i ljubavlju… Kada spomenemo Allahova Poslanika, s.a.v.s., neka naša srca zadrhte iz poštovanja i ljubavi. Naučimo njegov Sunnet i trudimo se da ga iskreno praktikujemo. U našem govoru, hodu, ibadetima, i međusobnim odnosima, neka nam primjer budu plemeniti ashabi, r.anhum, naši alimi i arifi, koji su putokaz Sunneta.
Naša vjera nije vjera lakrdije. To je vjera koja se više živi šutnjom nego govorom. To je vjera koja naređuje da se prilikom govora usklade srce i jezik. Prema tome, popravimo svoja srca, kako bi se popravili i naši jezici.
Već dva stoljeća, poprilično smo naviknuti na dvoličnost i podmuklost. Robu Jednoga, robu koji očituje jedinstvo, to ne priliči. Dvoličnost je sušta suprotnost našoj vjeri. Ne zaboravimo nikada da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Vjera je nasihat (iskrenost).“ A kada su plemeniti ashabi, r.anhum, upitali: „Prema kome?“, on, s.a.v.s., je odgovorio: „Prema Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovome Poslaniku, vođi muslimana, i svim muslimanima.“
Robovanje nije detalj, ukras, niti hobi. Svaka osobina, zanimanje, posao i put podređeni su robovanju. Dođimo konačno sebi. Kada kažemo „dođimo sebi“, mislimo „postanimo Allahovi robovi“. Naše ime, naša slava, naša razlika je u tome. Izvor naše civilizacije, tradicije, znanja i umjetnosti, je robovanje. Naša čast i naša blagodat je u tome. Budimo od onih koji znaju vrijednost imana i robovanja, kako bismo bili od onih koji su cijenjeni kod Uzvišenog Gospodara.
