Sejjid Mübarek Erol
Štednja i pretjerivanje
Dunjalučki život muslimana postavljen je unutar granica koje su iscrtane Allahovim, dž.š., naredbama i zabranama. Sve ove granice su radi čovjekovog života u sigurnosti i miru, a napuštanje ovih granica teritorija je našeg unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, dušmana, i tu nema lijepog života za muslimana.
Prelaženje Allahovih granica je mjesto za one koji su napuštajući granice zalutali s pravog puta i one koji su protraćili svoj život. Naš Gospodar ne želi da Njegovi robovi vjernici prođu kroz takvo strašno područje i da budu na šteti. On zna šta je za njih najbolje; naređujući i preporučujući im srednji put, uzima u zaštitu one koji Mu se pokoravaju.
Nijedno Božije naređenje nije radi lišavanja čovjeka od nečega. Sasvim suprotno, ono je radi postizanja dunjalučke i ahiretske sreće. Pa, Allah je i ovaj i onaj svijet stvorio radi čovjeka; i svijet je dao da mu služi. On je Taj koji je stvorio svijet da bi se ispunile sve čovjekove potrebe, poput potrebe pa hranom, odjećom, skrovištem, te je uz savršeni poredak osigurao da čovjekove potrebe budu udovoljene.
Počasti koje je naš Gospodar podario čovjeku se ne sastoje samo od dunjalučkih blagodati. Vrijednost drugih stvari, osim onoga što je On obećao na ovom svijetu, veoma je mala, ali za svaku malu i veliku blagodat treba biti srcem zahvalan.
Pravo našeg Gospodara nad nama je bezgranično. Nemoguće je u potpunosti otplatiti ovaj dug, ali ako ništa, na nama je da pokažemo volju, da ne budemo nezahvalni.
Radi toga, ovaj kratki dunjalučki život smo dužni voditi skladno Allahovoj volji. Njemu se pokoravajući i na Njega se oslanjajući obratit ćemo pažnju da se naša čista priroda ne iskvari. To je ono što čovjeka čini čovjekom. U suprotnom smo na gubitku. Čovjek može biti posjednik svih dunjalučkih blagodati i mogućnosti, ali na kraju on proguta jedan gorki zalogaj.
Mi smo na iskušenju, na nama je jedna velika obaveza, odgovornost. Mjesto gdje će se sve ove obaveze i dužnosti izvršiti je dunjaluk. Važnost ovog svijeta potiče odavdje. Truditi se radi Allahovog zadovoljstva je važno zbog toga što će to biti sredstvo koje će nas voditi ka Njegovom oprostu, milosti i ukazivanju časti. Inače, vrijednost ovog svijeta za Gospodara, kako se prenosi od ponosa svjetova Pejgambera, a.s., nije ništa veća od “leša životinje bačene po strani”.
Dakle, u ovom dunjalučkom životu naša najveća dužnost je biti zahvalan, skroman, umjeren, biti zadovoljan Allahovim davanjem.
Pohlepa, nezasitost i nezadovoljstvo otvaraju put ka presijecanju naše veze sa uzvišenim Gospodarom, zaboravljanju Njega, te padanju u ropstvo beskrajnim željama i strastima.
Robovanje nije ograničeno samo ibadetima kakvi su klanjanje namaza, post itd. Svaki dio života je ispit, svaki tren je ili ibadet ili – da Allah sačuva – nepokornost. Dok je, s jedne strane, usmjeravanje ka halal poslovima radi zadovoljavanja naših ovosvjetskih potreba veliki ibadet, zarađivanje i trošenje na nedozvoljen način i israf (pretjerivanje) je haram.
Uzvišeni Gospodar nas obavještava da su vjernici u suštini posjednici dunjalučkih nimeta i blagodati: “Reci:‘Ko je zabranio Allahove ukrase koje je On za robove Svoje stvorio i ukusna jela’ Reci: ‘Ona su za vjernike na ovome svijetu, a na onome svijetu su samo za njih’” (el-A’raf, 32). Ali, On, dž.š., nakon naredbe da se koristimo čistim i halal dunjalučkim nimetima, naredio je i da ne činimo israf, jer je pretjerivanje napuštanje granica, jednim dijelom bivanje i neposlušnim.
Najveći uzrok čovjekovom prelaženja granica je gafl et, nemarnost. Izgubljen je onaj ko zaboravi svoj cilj i svrhu. Međutim, čovjek je nemoćan u prevazilaženju posljedice toga. U suštini, dunjaluk ne daje nikakvu slast materijalistima, to je prolazna obmana.
A onaj koji ne zaboravlja svoga Gospodara, i dok zarađuje i dok troši, konstantno je u Njegovom prisustvu, svjestan je Njegove volje, pa u skladu sa tim postupa i djeluje. Eto, to je štednja. Inače, smanjivanje troškova, smanjenje potreba na najniži nivo ne sprječava israf. U tom značenju i škrtost je israf. U stanju nemarnosti spram Allaha nema nikakvog hajra ni od štednje niti od trošenja.
Mi smo nemoćni robovi kojima je potreban Allah, dž.š. Jednom riječju, muhtadž smo Njemu. Biti Njemu muhtadž, odnosno biti Njegov rob, najljepši je od svih nimeta. Uzvišeni Gospodar sa Svojom beskrajnom moći je mnogo blag i milostiv. Onaj koji Mu se utječe ima sve, daleko je od straha i tuge.
Čovjekova jedina stvarna potreba je Božije zadovoljstvo. Sve druge stvari koje nazivamo potrebama su sredstva za ispunjavanje ove potrebe. Potreba našeg tijela za hranom, zdravljem, kućom, jahalicom, prijateljima, razgovorom, zabavom i mnoštvo drugih potreba jesu i trebaju uvijek biti sredstvo za ispunjenje suštinskog cilja. Spavati da bi se odmorilo, doživjeti neko veselo stanje unutar granica koji će osvježiti čovjeka, voljeti ukus voćke, uz muhabetli riječ osigurati povjerenje među ljudima – jesu ibadeti.
Međutim, ako sredstvo, znači dunjalučki život, zauzme mjesto cilja, i ako prouzrokuje zaboravljanje Njega, tada počinje opasnost.
Dužni smo se stalno podsjećati da dolazimo od Njega i da ćemo se Njemu vratiti. Kao što ponos svjetova Pejgamber, a.s., kaže: “Mi smo na dunjaluku stranci, putnici garibi koji su odvojeni od svoje prave domovine.” Ovo stanje gariba nema veze sa bogatstvom i siromaštvom. Utječemo se Allahu od toga da zalutamo sa našeg puta i utječemo Mu se od kazne vječne odvojenosti od naše iskonske domovine.
Ono što je na čovjeku jeste da uz pamet i malo truda živi ovosvjetski život unutar zacrtanih granica, da se sa pokornošću i ibadetom usmjeri ka Gospodaru.
Sa Allahovom podrškom i pomoći…
KUPITE ODMAH BROJ 52 MAGAZINA SEMERKAND
