Svi muslimani (Ehlu-l-Kibla) naša su braća: “Ovaj vaš ummet je jedan ummet…” (El-Enbija’, 92.). Ne postoji apsolutno nikakav spor između nas i bilo kojeg drugog mezheba (pravca) La ilahe illallah: hanefija, malikija, šafija, hanbelija, zejdija, imamija, zahirija… Različiti stavovi među tim pravcima u sekundarnim pitanjima prirodna je nužnost. Nemoguće je okupiti ljude oko jednog pravca, jednog stava, u hipotetičkim pitanjima koja su u sferi spekulacija i idžtihada i koja će takva ostati sve do Kijametskog dana.
Sve dok je svima izvor Božija Knjiga i sunnet Njegova Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, razilaženje u sekundarnim pitanjima jest razilaženje u poimanju, intenciji, preferiranju određenog stava, vidu traženja istine – i to apsolutno nije sporno.
Ashabi su se međusobno razilazili u svojim shvaćanjima još dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio među njima i dok je još trajalo spuštanje Objave. Poznat je slučaj onaj u vezi sa ikindija-namazom u plemenu Benu Kurejza, onaj u pogledu postupanja sa zarobljenicima na Bedru i dr. Potom su se razilazili o pitanjima kao što su: “aul” i “kelala”, periodu dužina perioda kojeg trudnica kojoj je umro muž mora čekati, mjestu držanja ruku u namazu, pokrivanje žene, prebivalište žene rastavljene od muža, privremeni brak, konačan razvod braka (talak es-selase) jednim izgovorom, problemi nasljeđivanja, učenje osobe koja klanja za imamom (me'mum), dizanje ruku prije i poslije pregiba u namazu (ruku’), glasno učenje Bismille i sl.
Štaviše, imali su različita mišljenja i u pogledu podizanja kažiprsta pri sjedenju u namazu (tj. prilikom učenja na tešehhudu; et-tehijjatu). Mezhebski imami, velikani, uva`avali su stavove jedni drugih. Čak su slijedili jedni druge, bilo za života, bilo poslije smrti:
– imami Šafija je klanjao kraj kabura Ebu Hanife po njegovom mezhebu iz poštovanja prema njegovoj plemenitoj duši;
– imami Jusuf je slijedio imami Malika; – imami Šafija se pohvalno izraŽavao o Lejsu b. Sa'du, Ebu Hanife o Evzaiju;
– imami Šafija je sastavio pjesmu u kojoj veliča Ahmeda (ibn Hanbela – op. prev.);
– Ahmed b. Hanbel je klanjao za ekstremnim kaderijama i njima sličnim.
Nije poznato da je iko od velikana imama povrijedio svoga kolegu ili da ga je omalovažio, jer ne postoji niti jedna pravna škola (mezheb) na ovome svijetu koja je u cijelosti pogrešna ili u cijelosti ispravna!
Ebu Hanife je govorio: “Držim da sam ja u pravu, uz mogućnost pogreške, a da je drugi u krivu, uz mogućnost da je u pravu!”
Imam Šafija napisao je svoj “Stari mezheb” u Iraku, u specifičnim okolnostima i situacijama. Kad je došao u Egipat i suočio se sa drugim okolnostima i situacijama, napisao je svoj “Novi mezheb”, oba na temelju Kur'ana i sunneta i oba sa njegovoga aspekta – ispravna! “
…I u vjeri vam ništa teško nije propisao…” (El-Had`d`, 78.)
Imami Malik nije prihvatio ponudu Ebu-Dža'fera el-Mensura, abasijskog halife, da naloži ljudima da njegov “Muvetta” (el Muwetta) bude jedino relevantno djelo iz hadiske oblasti. Objasnio mu je da su neki ashabi od Vjerovjesnika čuli nešto što drugi nisu, koji su prenosili samo ono što je njima bilo znano, a svi su bili na istini. Otuda dolazi do različitih viđenja jednog pitanja.
Mi smo saglasni s imamom Sadikom u njegovoj praktičnoj formulaciji: “Od muslimana nam je dovoljno to što je musliman”. Različitosti će postojati sve dok postoje različitosti u intelektu, upućenosti u nauku, razumijevanju, naslijeđu… “
…Oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti…” (Hud, 118.)
Čovjek je, šeriatski gledano, dužan postupati prema onome do čega je došao svojim idžtihadom i što je kod njega neupitno, ukoliko je dostigao taj stepen. U tome mu je dovoljan spekulativni dokaz ljudi od nauke – što će se smatrati i Božijim sudom o njemu i o onima koji ga slijede – sve dok mu se ne objelodani njegova eventualna pogreška. Tako gledamo na mezhebe (pravne škole) muslimana. Unutar njih se zbližavamo i uvezujemo – bez intriga, bez podvajanja i, akobogda, bez zablude.
Dragom Allahu upućujemo dovu za one pristrane, tendenciozne, koristoljubive; za one koji su zavedeni plitkošću svog znanja, skučenim vidikom, onim zabludjelim. činimo dovu i za njih i za nas – da budemo na Pravom putu!
