Veliki broj muslimana iz generacije u generaciju posjećuju kabur Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naročito poslije hadža ili umre, težeći berićetu njegovom čistom dušom i osjećajući duhovno rasterećenje u njegovoj džamiji.
Ahmed navodi (prenosioci su pouzdani) od Enesa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko klanja u mojoj džamiji četrdeset namaza, bit će zaštićen od vatre džehenemske, kaburskog azaba i bit će sačuvan od licemjerstva (nifaka)!” Razumije se da se ovdje podrazumijeva potpuni namaz, obavljen iskreno i skrušeno.
O višestrukoj vrijednosti i nagrađivanju namaza u Poslanikovoj džamiji postoji mnogo predaja, od kojih je i ova: “Namaz u mojoj džamiji vredniji je od hiljadu namaza u nekoj drugoj, izuzimajući Mesdžidu-l-Haram u Mekki. Namaz u Mesdžidu-l-Haramu je vredniji od namaza u mojoj džamiji za 100 puta!” (Ahmed)
Zatim, biti prisutan u blizini Poslanikovog kabura različitim oblicima zikra, s osjećanjem blizine njegova ruha (duha), uz sve implikacije toga: oslobođenost od tjelesnih stega, žudnja za bliskošću sa njim, pribjegavanje Allahu – sve je to Božiji dar.
Međutim, neke grupacije i dan-danas predbacuju muslimanima, posjetiocima kabura Allahova Poslanika, sallallhu alejhi ve sellem, da čine bid’at (novotariju u vjeri), širk, da postupaju suprotno sunnetu, da čine grijeh. Nekad se toliko osmjele da posjetioce kabura Allahova Poslanika nazivaju idolopoklonicima, otpadnicima od vjere – da nas dragi Allah sačuva toga!
Kad nevoljno i dozvoljavaju posjetu, dozvoljavaju je samo u vidu posjete džamiji, tj. kamenu, mermeru, drvetu, prostirci, no ne i posjeti kaburu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer bi, u tom slučaju, po njima posjeta bila grijeh (ma’sijet). To je ono čime se zaokupljaju njihovi hatibi i vaizi kad god se približi sezona hadža.
Takva nadobudnost i usiljenost nema naučno utemeljenu podlogu, niti moralnu osnovu. Tako nečem nije bliska ni islamska saosjećajnost, ni zdrava pamet. Nije to rezultat iskrene žudnje i ljubavi prema Božijem Poslaniku. Kad se takve ništavnosti nude u ime sunneta, to je nešto što srce i duša ne mogu podnijeti.
Mi, evo, navodimo neke hadise koji podstiču na posjetu kaburu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i unaprijed znamo da će to biti uzrokom gnušanja nekih te će, iz svoje mržnje, zlobe i zastranjenosti tražiti njihove mahane.
Bejheki, Tajalisi i drugi navode od Ibn Omera da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kad je rekao: ‘Ko posjeti moj kabur (ili ko mene posjeti), bit ću mu šefa’adžijom i svjedokom (na Kijametskom danu). Ko se zaputi u Medinu da me posjeti, bit će u mom susjedstvu na Kijametskom danu!”
Darekutni navodi u svom “Sunenu” a Ibn Huzejme u svom “Sahihu” predaju od Ibn Omera, u kojoj stoji da je Allahov Poslanik rekao: “Ko posjeti moj kabur, obaveza je da ima moj šefa’at!” Sličnu predaju navode i Bezzar i Bejheki.
Taberani u svom “Mu’džemu-l-kebiru” navodi sljedeću predaju (koju je Seken ocijenio vjerodostojnom): “Ko mi dođe u posjetu a potreba ga ne natjera na to – Allah, dž. š., je preuzeo obavezu na Sebe da ću tome biti šefa’adžija na Sudnjem danu!”
Ibn Adijj navodi u “Kamilu” – od Ibn Omera – da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko obavi hadž a mene ne posjeti, taj me je zanemario!”
Ezrei navodi od hafiza Nedždžara – svojim lancem prenosilaca – predaju od Enesa u kojoj stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko me posjeti nakon smrti, kao da me je posjetio za života. Ko posjeti moj kabur, obaveza je da ima moj šefa’at na Sudnjem danu. Niko od moga ummeta nema opravdanja da me ne posjeti ako bude u mogućnosti!”
Ibn Asakir navodi hadis u kome se kaže: “Ko me posjeti nakon smrti, kao da me je posjetio za života”. Hadis bilježi Sehavi u svom “Mekasidu”.
Čak i ako se kaže za neke – ne sve – da su slabi, sigurno je da među prenosiocima ovih hadisa nema lažaca. Ono što se javlja kao neki vid tehničkog nedostatka u njima (lejjinun fennijjun), dobiva na težini uključivanjem drugih hadisa. Uspoređivanjem jednih hadisa sa drugim ne ostavlja se mogućnost neprihaćanja vjerodostojnosti hadisa. Kako i bi, kad među spomenutim ima i onih sa sahih-predajom, u koje ne bi trebalo biti sumnje. A dovoljan je jedan u takvim situacijama.
Tekijjuddin Subki obuhvatio je većinu hadisa koji se navode vezano za posjetu kaburu Muhammeda, a. s., u svom djelu “Šifa es-Sikam”, odgovorivši na zastranjivanje Ibn Tejmijje i njegovih sljedbenika u tom pogledu, koji su ishitreno izrekli svoj sud u pogledu hadisa koji se odnose na posjetu kaburu Allahova Poslanika; koji su čak i putovanje s nijetom takve posjete proglasili grijehom, kad se namaz ne može skraćivati. Ve la havle ve la kuvvete illa billah!
To slijepo slijeđenje imalo je za posljedicu da je Abdulhadi stao uz Ibn Tejmijju u svom djelu “Es-Sarimu-l-muzekki”. Zatim je Ibn Allan stao uz Subkija u djelu “El-Muberridu-l-mubki”. Slijedio ga je šejh Semnudi u djelu “Nusretu-l-mubki” itd. Ništa od toga ummetu nije bilo potrebno!
Do toga ne bi došlo da se tome pristupilo napristano, tolerantno, islamskom komotnošću, lijepim mišljenjem, potrebnim poštivanjem Allahova Poslanika. Zatim, zar Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio čovjek, musliman!?
Zar muslimani nisu saglasni – iza čega stoji sunnet – da je pohvalno (mendub) da se čini posjeta mezarju muslimana, kako pobožnih, tako i grješnika? Kako to da je posjeta svim drugim kaburima čin Blizine, a posjeta kaburu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, grijeh, a on je – Prvi musliman?!
Nije li to čudnovato rezonovanje?!
